NENAD KECMANOVIC

Kada se u Federaciji zalazu za "reintegraciju BiH i ravnopravnost gradjana", u Republici Srpskoj smatraju da se, u stvari, misli na unitarizaciju i majorizaciju, tim pre sto se radi o istim politicarima koji su bili na sceni i uoci rata

"Svatovi se uvijek ubijaju, covjece. Da je tako kao sto tvrde neki politicari iz RS, onda bi svako sijelo, kada neko bude ubijen, trebalo da bude povod za rat." Ovo su rijeci kojim je dr Nijaz Durakovic prokomentarisao "ubistvo srpskog svata na Bascarsiji, koje mnogi Srbi smatraju dokazom da su komsije Muslimani prvi zapoceli gradjanski rat".

Po takvoj ocjeni istaknutog profesora FPN, funkcionera SDP i strucnjaka za nacionalne odnose iznesenoj u intervjuu banjaluckim "Nezavisnim novinama", ispada kao da je u Bosni ubijanje svatova maltene sastavni dio svadebenih rituala i sijela kao tradicionalnih oblika prijateljskog okupljanja. U BiH, preciznije u Sarajevu, zivio sam od rodjenja 1947. do prvih mjeseci rata u ljeto 1992. a da nisam znao da je, bilo u Bosni, bilo u Hercegovini, medju Muslimanima ili Hrvatima ili Srbima, postojao narodni obicaj da se svatovi ubijaju.

Dozvoljavam, naravno, da je dr Durakovic upuceniji ukoliko je rijec samo o nekoj mikrolokalnoj tradiciji u njegovom rodnom Stocu. Ali, ubistvo Nikole Gardovica izvrseno je usred grada Sarajeva, gdje, pouzdano tvrdim, takvih obicaja nije bilo barem cetvrt vijeka unazad, jer licno ne pamtim nijedan slucaj, iako je svadbi i svatova bilo nebrojeno. Osim toga, ubica nije bio ucesnik svadbene povorke, niti je poznavao ubijenog, a ubistvu nije prethodila ni svadja ni tuca u alkoholiziranom stanju, sto se zaista ponekad dogadja u poodmakloj fazi ovakvih svecanosti u seoskom ambijentu. Zatim, ubistvo se dogodilo i u specificno vrijeme i pod specificnim okolnostima, koje ovom kriminalnom aktu niposto nisu mogle da pruze alibi slucajnog incidenta, nego, naprotiv - eminentnog politickog dogadjaja.

Naime, u proljece '92. partnerska vlast tri nacionalisticke stranke bila je vec u dubokoj krizi sa otvorenim antagonizmima u drzavnom vrhu. A kako je iza svake od njih posebno i svih njih zajedno stajalo 90 procenata birackog tijela, samim tim su i medjunacionalni odnosi u BiH bili dovedeni do ivice gradjanskog rata. Dalje, ubistvo je izvrseno pred Starom srpskom pravoslavnom crkvom, koja predstavlja najstariji spomenik nacionalne kulture u gradu a nalazi se na Bascarsiji, koju je i tada vecinom naseljavalo muslimansko stanovnistvo, pa su svatovi bili iskljucivo Srbi, a okupljeni slucajni prolaznici, od kojih je neki ispalio smrtonosni hitac, uglavnom Muslimani, potonji Bosnjaci. Napokon, ali ne na posljednjem mjestu, indikativno je da se u kasnijim novinskim anketama medju ljudima koji zive u ovom dijelu grada, pored ocekivanog gnusanja nad kriminalnim cinom culo i mnogo revoltiranog cudjenja: "Sta ce srpski svatovi na Bascarsiji do li da provociraju Muslimane?"

Utisak da je ipak bila rijec o politickom ubistvu par ekselans, i po motivu i po posljedicama, upotpunjuje i cinjenica da ispostava MUP-a u opstini Stari grad, u kojoj je vladala SDA sa islamski radikalnim predsjednikom poznatim po zabrani tocenja alkohola, nije uspjela da pronadje ubicu, mada je pucao pred masom svjedoka, nije bio maskiran, a ni likom nepoznat na carsiji. Sve to nedvosmisleno potvrdjuje da mirnodopsko ubistvo Nikole Gardovica, uprkos proteklim godinama rata u kojima je masovno stradanje stotina hiljada ljudi tragicno relativiziralo pojedinacne nevine zrtve, ipak ne moze olako da se apsolvira rijecima "svatovi se uvijek ubijaju, covjece".

Kolega Durakovic, medjutim, jeste u pravu kada kaze da ubistvo srpskog svata ne moze da se prihvati kao povod za zapocinjanje rata. S tim se mozemo sloziti cak i uzimajuci u obzir netom izlozenu politicku dimenziju ubistva na Bascarsiji, koja je njemu, eto, nadamo se bez politicke tendencije, naprosto izmakla iz vida. Ako nista zbog toga sto je i prije i poslije ovog dogadjaja bilo sirom BiH i pojedinacnih i grupnih ubistava koje bi tesko bilo identifikovati kao bas direktan povod za pocetak gradjanskog rata. "Kao produzetak politike oruzanim sredstvima", rat je ipak morao biti neposredno inspirisan nekim znacajnim politickim dogadjajima, makar se oni odigrali i nesto ranije. Mozda je to bilo suvise ocekivati od jednog politicara iz bh federacije, pa makar dr Durakovic bio i eminentni predstavnik tamosnje opozicije, ali pomalo cudi od njegovog sagovornika i glodura "Nezavisnih" Radmila Sipovca da otvarajuci temu pocetka rata nije pomenuo prelomne dogadjaje iz polovine oktobra '91. i kraja marta '92. godine.

Da podsjetimo da su na zasjedanju jos uvijek zajednickog parlamenta BiH "muslimanski i hrvatski poslanici, i pored zestokog suprotstavljanja srpskih poslanika, proglasili suverenitet BiH, sto je prakticno znacilo i secesiju od Jugoslavije protiv volje konstitutivnog srpskog naroda". Navodnike smo stavili zato sto je formalno bila rijec o poslanicima SDA i HDZ-a naspram poslanika SDS-a. No, cinjenica da su sve tri stranke imale bezmalo stoprocentnu izbornu podrsku nacionalnih baza, kao i da su se njima pri glasanju za i protiv po nacionalnom kljucu pridruzili i mnogi poslanici opozicionih stranaka, pokazuje da je to, zapravo, bilo prelomno izjasnjavanje legitimnih predstavnika citavih naroda za izlazak iz skracene Jugoslavije ili ostanak u njoj.

Interesantno je da se u kasnijim osvrtima na to dramaticno posljednje predratno zasjedanje kompletnog parlamenta BiH, koje ce se pokazati sudbonosno za buducnost bivse centralne DzU republike, rijetko pominje da su poslanici SDA i HDZ-a kobnog jutra flagratno prekrsili Ustav. Rijec je o Amandmanu LXX koji se odnosi na "Savjet za ostvarivanje ravnopravnosti naroda i narodnosti BiH". "Za clanove Savjeta bira se jednak broj poslanika iz reda predstavnika naroda i narodnosti i drugih koji zive u BiH. Savjet odlucuje na osnovu saglasnosti clanova iz reda svih naroda i narodnosti." Nacionalni paritet u sastavu i konsenzus u odlucivanju svjedoci da je Savjet bio svojevrstan supstitut za nepostojece Vijece naroda. Da bi se sporni predlog skinuo sa dnevnog reda Skupstine bilo je dovoljno "da najmanje 20 poslanika smatra da se predlozenim aktom iz nadleznosti Skupstine BiH narusava ravnopravnost naroda i narodnosti, a konacan predlog bio je u nadleznosti Savjeta" (Sluzbeni list SR BiH od 31. jula 1990, str. 590-591). Ovaj mehanizam zastite ravnopravnosti Srba od majorizacije, kako se tada govorilo "svezanih barjaka polumjeseca i sahovnice", vise puta je korektno primjenjivan sve dok poslanici SDA i HDZ-a odjednom nisu odlucili da ignorisu ne samo volju svojih ravnopravnih komsija nego i Ustav BiH. To je bio i razlog da poslanici SDS-a i nekolicina srpskih poslanika iz opozicije napuste zajednicki parlament i formiraju separatnu nacionalnu skupstinu, nakon cega se raspala i zajednicka vlada, i Predsjednistvo, i ostali organi cjelovite i jedinstvene BiH.

Tek nekoliko mjeseci kasnije, i to zahvaljujuci medjunarodnom posredovanju EU, predstavnici tri nacionalne strane jos jednom ce se sastati na neutralnom terenu u Lisabonu, i to posljednji put uoci rata. Srpski pregovaraci su, uprkos nacionalnom plebiscitu na kome se njihov narod jednodusno izjasnio za ostanak u Jugoslaviji, prihvatili da priznaju suverenu i nezavisnu BiH. Muslimanski i hrvatski pregovaraci su, opet, uprkos referendumskom opredjeljenju svojih naroda da BiH ostane unitarna i nedjeljiva, prihvatili etnicku kantonizaciju. Tako je potpisan dokument pod nazivom Izjava o principima novih ustavnih rjesenja za BiH, a previdjao je "da BiH ostane u postojecim granicama kao jedna drzava sa tri konstitutivne jedinice zasnovane na nacionalnom principu". Kao sto je poznato, muslimanski lider je po povratku u Sarajevo naknadno odustao od ovog trostranog kompromisa koji je mogao da spase mirnu Bosnu. A potom je, nakon 4 godine stravicnih stradanja sva tri naroda i razaranja stoljetnih djela njihovih ruku, potpisao u Dejtonu gotovo istovjetno rjesenje.

Dakle, covjece, svatovi se u Bosni ipak ne ubijaju bas uvijek i zato se to dugo pamti, premda, naravno, to ne moze da bude povod za rat. Medjutim, osporavanje ustavne ravnopravnosti jednog drzavotvornog naroda, pokazalo se ne jednom, moze i te kako da bude povod za gradjanski rat i ono se zato jos mnogo duze pamti. Mozda je zato dr Durakovic u pravu kada kaze da "Srpska tezi da se razvija kao samostalna drzava i da nakon svega svoju buducnost vidi u Jugoslaviji", a da "sada radi politicke pragmatike prevladava teza da se striktno treba drzati Dejtonskog sporazuma kao garancije opstojnosti RS". To je vjerovatno zato sto u toj istoj RS smatraju da kada se neko iz Federacije, bilo iz vlasti ili opozicije, zalaze za reintegraciju BiH i ravnopravnost gradjana, to govori iz ciste pragmatike, a u stvari, misli na unitarizaciju i majorizaciju, tim vise sto ima posla sa istim politicarima koji su bili na sceni i uoci rata. Zato je ipak najbolje da se svi striktno pridrzavaju Dejtonskog sporazuma, na cijoj realizaciji ima jos mnogo i dugo da se radi. Uostalom, Dejton nije Lisabon, i da moze cas hocu, cas necu! A sto se tice dalje buducnosti, tu se lako sloziti: bicemo svi zajedno i u BiH i u Jugoslaviji i u jugoistocnoj Evropi... Sto prije, to bolje.