2543, septembar 23 1999

IZBEGLICE

TUGA NA RASKLAPANJE

Posle visemesecnog lutanja Srbi izbegli sa Kosova pronasli su malo mira i krov nad glavom u trosnim barakama na periferiji Beograda

Na jednom proplanku nesto malo iznad beogradskog naselja Mirijevo u davno napustenim i vidno oronulim barakama gradjevinske firme "Pomoravlje inzinjering", smestili su se Srbi izbegli sa Kosova. Uglavnom su dosli sa podrucja opstine Istok, sto sezdeset cetvoro ih je, a kad se sazme, trideset i pet porodica stiglo je do Mirijeva da prezimi zimu.

Izmedju baraka parkirana su dva traktora, jedna prikolica i jedan automobil. Vidi se da je tek stiglo nekoliko kreveta rasutih po poljancetu, neophodno posudje i desetak drvenih stolica, verovatno donetih iz neke ucionice. Na sredini dvorista nalazi se cesma. Malo dalje je i druga koja ne radi. Jos dalje nalazi se zapusten i raskliman poljski VC. Okolo se susi nesto malo vesa.

Ispred baraka muskarci pokusavaju da poprave sta se moze. Neki rasklanjaju prljave i pretrpane magacine, neki testerisu, neki krece... Zene i deca su napolju, pokusavaju da se ogreju na vec zubatom suncu. Iako se sa prozora obliznjih solitera svi oni vrlo dobro vide, stanovnici Mirijeva na njih ne obracaju paznju. Sivu sliku bede osvezava jedino venac od najvise desetak mrsavih crvenih paprika koje se suse okacene na vrata.

Prezimeti u Mirijevu

Ovo je jedina grupa izbeglih Srba sa Kosova koja je uspele da udje u Beograd. Dosli su pre dvadesetak dana. Pre njih je, pre tri meseca, jedna veca grupa uspela da stigne samo do Avale. Tu su i ostali. Vlast je pokazala veliku "brigu" prema Beogradjanima u zelji da ih "zastiti" od suocavanja sa novim izbeglicama. Nase nove komsije sa Kosova ne bi uspeli da se probiju do Beograda da su dosli kolektivno. Polazilo im je za rukom samo pojedinacno, cesto su bili prinudjeni da izmisljaju price o tome kako imaju rodbinu u gradu. Mnogi je imaju ali su ipak dosli na mirijevsku ledinu kada su shvatili da siromasi ne mogu zajedno sa siromasima.

Idejni vodja akcije "prezimeti u Mirijevu" je sedamdesetogodisnji Janicije Repanovic koji je radio za "Pomoravlje inzinjering" i u tom preduzecu docekao penziju: "Ja sam ih sve ovde doveo. Dok nismo stigli, nikakvu pomoc ni od koga nismo dobili. Moja baba i ja smo iz sela Osojane. Nismo zeleli da odemo, a kada se na kraju to moralo, poslednji smo otisli iz sela. Ostavili smo kucu, i krave, i svinje, i kokoske... Poneo sam samo stap bez koga ne mogu da hodam."

U medjuvremenu svi ovi ljudi su saznali da im je imovina pokradena a kuce spaljene. Pa ipak, deda Janicije kaze: "Jedan soliter da mi poklone ovde, ja ne bih ost'o. Odma' bi se vratio samo da se stvore uslovi."

Iako struje za sada ima samo u nekoliko baraka, iako su se uverili da krovovi prokisnjavaju, iako dobijaju samo jedan obrok dnevno, ovi ljudi posle visemesecnog lutanja Srbijom ipak su zadovoljni. Repanoviceva zena prica kako provodi vece: "Zapalim svecu i skuvam kafu. Izadjemo napolje na ledinu i lepo se druzimo. Ispricamo se k'o da smo jedna porodica."

Srpsko "gostoprimstvo"

Radomir i Bozica Pumpalovic napustili su svoje selo Djurakovac jos polovinom aprila. "Lutali smo gore-dole dok nam nisu javili za ove barake. Ovo skroviste nam mnogo znaci." Sedamdesetogodisnji Radomir ima sestru u Lestanima, ali kod nje je vec puna kuca. Njegova supruga prica o tome sta su videli na putu za Beograd.

- Bili su ljudi maltretirani, bili su ljudi gladni, zedni, provodili su s bebama i malom decom po mesec dana u parkovima. To je zalos'. Da drzava nije mogla da prihvati bar te bebe, to je zalos'.

Od kninskog egzodusa malo je inovacija sto se tradicionalnog srpskog "gostoprimstva" tice. Srbijanci ovog puta nisu braci naplacivali vodu, sokove i hranu ali ih nisu ni nudili: "Dolazili smo u kolonama. Niko nam nije izasao u susret da nas pita da li smo zedni i gladni... Znamo da nikada necemo moci da dobijemo koliko smo ostavili, ali smo razocarani. Ovde nasa sobica ima tri sa tri metra ali vise i ne trazimo, mi smo zadovoljni."

Njihova komsinica iz Djurakovca ne krije tugu. Deca joj zive u Ljubljani, muz joj je umro. Iz sela je otisla u poslednjem momentu zajedno s vojskom i nista nije ponela "samo ovo sto vidis na meni, nemam da se preobucem".

Novi Istok

Iako su ljudi iz opstine Istok kratko u Beogradu, glasovi o tome brzo se sire, pre svih medju njihovim sapatnicima koji su imali manje srece. Mnogi od njih zele da im se pridruze ali mesta vise nema. Stojanka Terzic, njen suprug i dvoje male dece prikljucili su se ovoj grupi. Njeno dete najmladje je u kampu. Devojcica ima jedanaest meseci. Oni su iz Djakovice. Krace vreme proveli su kod rodbine u Vinci ali cim su culi za barake na periferiji Beograda, resili su da dodju.

Za razliku od republicke vlasti koja je odlucila da izbeglice drzi daleko od ociju beogradske javnosti, Vuceta Mandic, predsednik SO Zvezdara resio je da ove ljude ostavi na miru. Dobio je napismeno saglasnost od generalnog direktora "Pomoravlja inzinjering" da Srbi sa Kosova mogu da ostanu u barakama: "Nosim se mislju da sada ovo mesto nazovem Novi Istok po opstini iz koje su dosli. Mozda ce im ovde sunce ponovo izaci. Zahvaljujuci UNHCR-u, Crvenom krstu, mnogim humanitarnim organizacijama i nasim aktivistima, uspeli smo da ih zbrinemo. Preko privatnih firmi na Zvezdari obezbedili smo im po jedan obrok dnevno. Na srecu, upravo sam dobio vest iz Patrijarsije da ce im poslati kuvara i namirnice za svaki dan."

Radnici "Elektrodistribucije" i Vodovoda daju sve od sebe da u barakama niko jos dugo ne ostane u mraku, bez vode. Ovim ljudima preko je potreban gradjevinski materijal za obnovu baraka, sporeti, ugalj i drva. Staklo takodje.

Drzava cuti

Danica Mitkovic, odbornik opstine Zvezdara i aktivista Crvenog krsta, istice da se ovim ljudima nece moci ozbiljno da pomogne bez "ucesca sire zajednice. Samo za struju neophodno je oko 110 hiljada dinara, a opstina taj novac nema". Drzava za sada cuti a nasa sagovornica priznaje: "Toliko sam ljuta da bih stala na celo kolone i s ovim ljudima krenula na Beli dvor. Tamo su uslovi sigurno bolji. Ovi nesrecnici dosli su bez igde icega, nemaju gde da se vrate, ostali su prepusteni sami sebi."

Cetrdesetogodisnja Slavica Jasovic u dubokoj crnini pomaze svekru da raskrci magacin prepun radne opreme i teske crne prasine. Misleci da je niko ne cuje, mrmlja sebi u bradu "najbolje bi bilo da smo ostali tamo i da su zavrsili s nama"... Izgubila je oca pre dve nedelje. "Prepuklo mu je srce zbog ove nesrece koju je doziveo pod stare dane." Slavica ima petoro dece. Nisu sa njom jer za to jos nema uslova. Smestili su se kod prijatelja i rodjaka po Srbiji. Ne zeli da jos vide polumracan magacin koji ce im zameniti spaljeni dom.

"Viljusku nismo izneli, a sve smo imali. Sada potpuno zavisimo od drugih. Baraka prokisnjava, ima miseva", prica Slavica dok joj se otima uzdah "zivim za trenutak da se ponovo okupimo, da ponovo rucamo svi zajedno".

MARIJANA MILOSAVLjEVIC



Copyright © 1996 NIN, Yugoslavia
All Rights Reserved.

The views expressed on this page are those of the authors and do not
represent the policy or position of the Serbian Unity Congress.