Isidorino zaveštanje

Čitavo moje delo je – izrekla je Isidora – “šaka šodera bačena u velike rupe naše kulture”, ukazujući time istinsku skromnost i poniznost u toj službi, beskrajnu odanost, jer je kulturu tumačila kao najvišu mjeru čovječnosti. A u oporuci je zapisala: “Umiranje i smrt, poslednja borba koju svako mora sam izdržati. Posle izdisaja što ostane, to više nije niko, i zato nad najprostijim pogrebom treba da vlada najpotpunija tišina... Sveštenik će me ispratiti i očitati nad grobom dragu mi prostu molitvu Gospodnju...” Umrla je prije pedeset godina 12. aprila, a 30. marta u sarajevskom “Izrazu” je objavljen njen odgovor na anketu “Let u XX vijek”: “A današnji čovek srlja kako niko do sad nije! Pobede su mu veličanstvene, natčovečne. Napravi potop, da bi voda progorela svetlošću i energijom vatre. Zapali vulkan gde hoće, u sićušnom atomu, ili nad celim kontinentom i narodom... Čeka li i njega ograničenje, mora li se vratiti zemlji i hlebu? A ako ikad dođe do toga, dva su nemirna pitanja naša. Šta će biti od njega? Ko će tada biti on? Svejedno veliki pečat čoveka ostaje na materiji.” A taj pečat se najdublje ogleda u kulturi, u jeziku i umjetnosti. U onome što je, po njenom mišljenju, najtrajnije. Iza njenog djelovanja ostalo je obimno djelo, još neistraženo posve, ali je ona smatrala da su sve to samo zapisi ma kako bili pisani u formi: kao pripovijetke, hronike, romani, stihovi, eseji, studije, putopisi, recenzije, pisma, marginalije. U njima je vazda prije saznanja i tumačenja, a znanje je samo ono što daje svemu duhovnu utemeljenost. Lično iskustvo je ono suštinsko iskušenje koje iskazuje njen duhovni pečat. Još 1938. godine zapisala je: “Pronašli smo da ovo svoje vreme zovemo prelaznim vremenom. Mesto da ga zovemo: vreme u kojem je glavna tehnika svih sredina, a naročito odgovornih sredina, prešla u govorljivost i govorenje. Šta bi imalo da znači prelazno vreme? Kao da ima ičega u vremenu što nije prelazno. Kao da može biti neko parče nepunopravnog i neistorijskog vremena koje će, volšebno, ispasti iz kontinuiteta i niko neće biti za nj odgovoran. Prelazno vreme jedna je od fraza današnjeg konfuznog i brbljivog života. Da je svet konfuzan vidi se po tome što se svi prestiži klate, stari i novi, materijalni i duhovni.” Ako ste pomislili da Isidora govori i o vremenu današnjem, možete pročitati njenu dijagnozu “da je stanje današnjeg sveta jedno veliko odsustvo dostojanstva”. A godine 1939. početkom Drugog svjetskog rata, ona će, prisjećajući se Prvog, govoriti o mladim ljudima koji će izgubiti živote uzalud. Slutila je ono što se dešavalo i u Prvom. Zapisala je: “Kad jedan narod bude pregažen i smrvljen, nastane nešto kao preistorijsko doba. Anonimne gomile teturaju, muče se, bedne, bez ijedne misli. Svud haos; moći budućeg života još amorfne, skrivene.” Kao da je predviđala, sluteći 6. april 1941, rušenje Narodne biblioteke svekolikog nasljeđa, zapisala je riječi: “Tama se upila u svaku česticu svetlila. Kao ogromna crna zvezda plovio nam je Beograd nad glavama nekoliko godina.” A u februaru 1945. piše u “Politici”, obraćajući se “Beogradu koji knjigu čita, čita je i razume je”, razmišljajući o piscima koji su pali u ratu: “Jače iskušenje za karakter – kad je reč o umetnicima – čine njihovi umetnički talenti. Talenti umetnički odjedared mogu da prebace u slavu, položaj, moć, u slatke plodove života. Dok karakter diktuje: odricanje, rastanak, puška, siromaštvo, borba, žrtva, smrt. I kakve smrti! Ovaj rat je takoreći jedan beskrajni i neprekidni požar u koji se skače bezimeno. U ovom ratu bez pozadine malo je bolnica, još manje grobova... Međutim, umetnik vodi ime, živi za ime! Ali kad je karakter svetao, ide umetnik u bezimenu smrt, ide u opštu jamu od dželata umorenih.” “Moći zaraćenog čovečanstva”, zaključiće Isidora, jesu moći teškog bolesnika: trepere kao živa u termometru koju teraju groznica i zlo. Narodi teže da odlučnu snagu svoju izraze najvećim mogućnim izrazom” ali je, izabravši smjernost i siromaštvo, odredila i predvidjela, shodno svom moralnom čistunstvu, a i poznavanju istorije, a i vjere, i institucija koje su neuništive, kako je pisao Tomas Man, da “svaka revolucija je kompromitovan ideal. Zato vodi u neizvesnost. Zato istovremeno sa njenom pobedom niče u njoj klica, sankcije ideala... Čim jedna generacija stvarno nastane, ona više nije budućnost, cilj i ideal. Ona je svakodnevni trošak za generaciju koja dolazi.” Upravo takav skepticizam pomoći će joj da tumači sudbinu svog naroda, malog naroda. “Jedna karakteristika malog naroda”, zapisuje ona, “jeste u tome da precenjuje pojave u politici, i zato živi u stalnoj političkoj usplahirenosti. Iz te usplahirenosti potiču ne samo pogrešni politički potezi, nego i niski politički mentalitet.” A tumačeći probleme malih naroda, njihovog neutemeljenog identiteta u prošlosti i sadašnjosti, Isidora smatra da je neraskidivo povezan sa pojmom suvereniteta i odsustvom kolektivne kritičke svijesti: “Kod velikih naroda svoje ja, suverenitet, već je odavno nešto apstraktno. Kod malih naroda suverenitet zavisi sad od nečeg što je mutno i nespiritualno do tog stepena da je skoro samo fizička nužda, a sad opet od neke gorostasne rasne težnje koja Bog jedan zna dokle dopire.” Ali proučavanje i kritičko rasuđivanje o tradiciji i malih naroda, a pogotovo u prostoru zlosrećnog Balkana koji je dugo bio i pod Osmanlijama i pod islamom, može osloboditi od “gorostasne rasne težnje”. Veliki narodi ignorišu tradiciju malih naroda. “Oni teško mogu da uhvate” – kaže Isidora – “duboko intimne osetljivosti koje nose u sebi i vladari malih naroda, i ceo narod, a tek umetnici njihovi!” Mi bismo danas podrazumijevali zamjenu riječi vladari riječju političari. “Svi mali narodi”, zaključuje Isidora, “zato što su usamljeni, nose u sebi jednu melanholičnu stidljivost, koja rastvara aktivnost. Sad su samouvereni, pobedni, srećni, sad su skrušeni pred sobom i pred svojim najgorim neprijateljima. Sad heroji, sad roblje asketskog mentaliteta. U umetnosti malog naroda to se naročito ispoljava.” Iako napisane davno, sve ove Isidorine opomene mogu se tumačiti i danas, na pedesetogodišnjicu od njene smrti, kao promišljena duhovna iskustva mimo svakodnevne političke prakse, danas i ovdje. Ali bi ih trebalo čitati, i uvažavati, i kao mogućne dijagnoze fibroza malog naroda u tranziciji. Jer, bolesti su i društvene i nacionalne. A, imaju i duboke istorijske uzroke. A o svemu tome mudro je razmišljala Isidora. I tražila razrješenja. U tome je, a smatrala je to službom svome narodu, bilo i odanosti u emotivnom saučesništvu sa mukama i nedaćama naroda kojemu je pripadala. I pripada. A njeni zapisi su živo i nepatvoreno duhovno i duševno svjedočanstvo te službe. Držala se hrabro i dostojanstveno Kantovog načela da je zvjezdano nebo nad nama, a moralni imperativ u nama. Taj imperativ pripada i nama, a ime mu je Isidorino zavještanje.