Arhiva

Veliki povratak malih socijalista

Ruža Ćirković | 20. septembar 2023 | 01:00
Veliki povratak malih socijalista
Neverovatno: u zavisnosti od toga koje novine čitate Ivica Dačić i drugovi već su u sredu 14. maja, tri dana od parlamentarnih izbora u Srbiji, bili i u vladi sa Demokratskom strankom i u vladi sa Srpskom radikalnom strankom, mada i ptica na grani zna da još nije zrelo (ili samo nije potrebno) da ove dve stranke u istoj vladi ujedini čak ni školovani i iskusni političar Ivica Dačić. Ali da, bar u sredu uveče, sve još nije bilo gotovo svedočile su i nijanse. Mada tako dirljivo skloni socijalistima, demokrate su emitovale i dve kompleksne uznemiravajuće poruke: prvo, da vlada SRS-DSS-NS-SPS ne bi bila stabilna i drugo, da baš tu koalicionu kombinaciju guraju, u narodu tako omrznuti, tajkuni navodni finansijeri DSS i SRS-a!!! Tajkuni su navodno obezbedili sigurnu parlamentarnu budućnost i Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju uslovno potpisanom sa Evropskom unijom – u najgorem slučaju u budućem će parlamentu oko tog Sporazuma zatezati samo Demokratska stranka Srbije. Svi ostali će biti ZA. “Ali približavanje EU mora biti propraćeno jasnim stavom da Srbija ne prihvata protivpravno oduzimanje dela njene teritorije”, za tekuće pregovore “zabrinjavajuću” situaciju je potvrdio predsednik Izvršnog odbora Socijalističke partije Srbije Branko Ružić uz isticanje svesti tog, sada ključnog igrača, da je pitanje najvećeg političkog prioriteta – socijalne pravde – blisko vezano sa pitanjem evropskih integracija. Što bi rekao i Dragan Marković Palma. Da čorba bude baš za ne podneti, insajderi su se potrudili emitujući i informaciju o potpunoj svesti Demokratske stranke da je izgubila Beograd u korist SRS (40 odbornika) i Aleksandra Vučića – lično. Jer demokrate (45 odbornika) bi Draganu Đilasu mogle da obezbede na brigu četvrtinu države i otprilike toliko njenih para samo uz podršku DSS (12) i SPS-a, ali DSS neće sa njima ni mrtav; ili uz podršku LDP (7) i SPS-a, a ovo dvoje neće zajedno ni mrtvi. Tako da bi demokrate prihvatile Vučića za gradonačelnika, a njima da pripadne republička vlada. Zašto bi to prihvatili socijalisti, ostala je zasad enigma. Tek SRS i DSS su objavili da je, za njih, Vučić gradonačelnik. SPS se u sredu uveče još nije bio izjasnio. Sigurno je samo jedno, rešenje za Beograd biće deo paketa za Srbiju. SRS (78 mandata), DSS–NS (30) u utorak su saopštili da su se dogovorili oko četiri ključna principa. A u sredu je i Ivica Dačić transparentno obavestio javnost da nema ništa sporno u četiri principa SRS i DSS-NS, samo među njih treba ukomponovati i princip velikih socijalnih reformi. Tačno definisanje još nepoznatih detaljnih zahteva u promenama niza važnih zakona (o penzijama, radu, zdravstvenoj zaštiti, privatizaciji…) koje bi obezbedile te reforme najavljeno je za četvrtak 15. maja. Demokrate su dale da se zna da još ništa nije gotovo. Pored već pominjanih tajkuna, mnogo se pažnje poklanjalo javnim reakcijama stranih faktora – i SAD, i EU i Rusija javno su demonstrirale iznenađujuću rezervisanost. “Samo da bude stabilna”, poručila je Evropa. U ime evropskih socijalista Hanes Svoboda je predložio novu vladu DS, DSS i socijalista i pozvao evropske narodnjake da u tom pravcu pritisnu svoje beogradske rođake, kojima navodno u slučaju institucionalnog petljanja sa radikalima preti izbacivanje iz visokog društva. Dalo se naslutiti da bi ovu nedovoljno elaboriranu varijantu rado uživo gledala i Moskva. Pohvale na račun socijalista, koji su se prema tim izjavama toliko promenili da se sami prepoznati ne mogu, nije štedeo gotovo niko. “Ja se samo nadam da oni koji tako govore o SPS-u, tako govore bez obzira sa kim SPS bude pravio parlamentarnu većinu”, rekao je Ivica Dačić, šef socijalista. Nije se moglo oceniti da li je pri tome bio ciničan. Ukratko, u sredu uveče je izgledalo da su SRS, DSS-NS i SPS na najboljem putu da skupe potrebnih 126 mandata i zatraže od predsednika Republike da iz njihovih redova odredi mandatara za sastav nove vlade. Prema informacijama NIN-a, trgovina koja će do nove vlade Republike Srbije dovesti, u sredu je onako pravo tek počela. Predmet trgovine je pitanje: koga će definitivno podržati tajkuni, a koga njihove žrtve. I ko će na kraju biti jači!!! VOLJA GRAĐANA: Predsednik Srbije i Demokratske stranke Boris Tadić se zaleteo. I tako, ovih dana, više puta. Čak ni njemu vrlo zainteresovano skloni posmatrači još ne mogu da se osveste od pretnje koju je onima koji pokušavaju da naprave vladu “mimo volje građana Srbije” uputio odmah po objavljivanju prvih izbornih rezultata. Zajedno za evropsku Srbiju jeste osvojila najviše glasova i u budućoj Narodnoj skupštini će imati pojedinačno najviše mandata, ali po Ustavu Srbije vladu pravi onaj ko iza sebe ima podršku 126 poslanika, bili oni po volji predsedniku Republike ili ne. Ako ćemo pošteno, građani jesu izrazili svoju volju: nikome nisu dali da sam formira vladu. Predsednik države je onima koji bi mimo njegove volje da sastave vladu zapretio još jednom – u sredu. Ovog puta on je obećao da će iskoristiti sva legitimna i demokratska sredstva u odbrani izborne volje građana, a Vojislavu Koštunici je poručio da ne može opet biti premijer jer mu je narod 11. maja uskratio poverenje. Predsednik nije rekao na koja legitimna i demokratska sredstva misli, ali ni ljudi koji bi veoma osetili ukoliko DS ne bi bio u vlasti, zgražaju se pri pomisli da bi predsednik mogao da, davši mandat za sastav vlade nekom iz svog političkog okruženja, izazove još jedne izbore. Politika Vojislava Koštunice dobila je od birača 17 glasova manje nego na prethodnim izborima, a ni birači na Kosovu, od čije je odbrane napravila svoju prvu i jedinu tačku, nisu joj ukazali veliko poverenje. Ali to nije stvar prava, nego političkog morala, dakle jedne dosta iracionalne kategorije koja obično ima malo uticaja na pravljenje vlade, naročito kad je ovolika stiska sa obe strane. Jer, istina je da radikali ne samo da nisu dobili više mandata nego što su imali u prošlom skupštinskom sazivu nego su dobili manje, ali Srbija je ukupno uzevši ostala oštro podeljena odnosno malčice nakrivljena na patriotsku stranu. Pored predsednika države, naročito je u sredu više funkcionera Demokratske stranke smatralo za potrebno da obavesti javnost da vlada SRS+ DSS-NS+ SPS neće biti stabilna. I to je tačno. Nijedna vlada zasnovana na ovako oštroj podeli biračkog tela neće biti stabilna. A naročito ona vlada, koju njena opozicija bude obarala svim sredstvima. U DSS ne zaziru mnogo ni od međunarodne zajednice, ni njenog zapadnog dela. Očekuju da taj deo bude eventualno rezervisan tri meseca, a najdalje do jeseni, a onda će se odnosi normalizovati. PRINCIPI: Mada Demokratska stranka hvaleći SPS insistira na njihovoj ideološkoj srodnosti i stavlja mu u izgled željeno članstvo u Socijalističkoj internacionali, SPS više ideološke sličnosti ima sa SRS, dok bi DSS, da nije njihove trojne nacionalne veze, u tom trojstvu više bio remetilački ideološki faktor. Ta stranka se i članstvom deklariše kao narodnjačka, dakle više desna. Iz prakse njenog bivanja u dosadašnjim vladama Srbije poznato je da se malo pačala u pitanja socijalne politike, a gotovo se u potpunosti posvećivala svom državotvornom zadatku. S druge strane, DS je zbilja ideološki najbliži svom otpadniku LDP-u, naravno uz stranku G17 plus. Pošto ozbiljan analitičar predizborno nadmetanje naših stranaka nije smeo uzeti zdravo za gotovo, trebalo je sačekati početak međustranačkih pregovora, ne da bi stranke obelodanile koji su im politički prioriteti – tu su sličnosti neverovatne – nego koji je redosled tih prioriteta. SRS DSS-NS ostali su verni i svojim prioritetima i izgleda da je predizborni redosled radikala (u kome je borba protiv kriminala i korupcije dominirala) zamenjen zajedničkim redosledom DSS: 1. Kosovo i Metohija unutar Srbije, 2. nastavak evropskih integracija sa KiM kao sastavnim delom, 3. rast životnog standarda, 4. borba protiv korupcije i ekonomski razvoj. Demokratska stranka je ostala pri svojim prioritetima i njihovom redosledu s tim što je u jednom delu približila zahtevima socijalista: 1. Srbija u EU, 2. borba svim diplomatskim i političkim sredstvima za očuvanje Kosova i Metohije u okviru Srbije i 3. rad na stvaranju društva blagostanja i socijalne pravde. S obzirom na to da imaju dva dosta zahtevna partnera – penzionere i Dragana Markovića Palmu, redosled prioriteta stranke koja je sa svojih 20 poslanika dospela u centar postizbornih zbivanja, malo je komplikovanije utvrditi. Ali nema nikakve sumnje da će zahtevi za socijalnim reformama biti prioritet nad prioritetima ili kako je citiran Ivica Dačić: politički prioritet koalicije okupljene oko socijalista zasnovan je pre svega na “velikom zahtevu za socijalnim reformama”. Sa tim u vezi od velikog je značaja mišljenje Dragana Markovića Palme, da je ostvarenje socijalne pravde u Srbiji usko vezano za njenu integraciju u Evropu, naravno uz poštovanje rezolucije 1244. Tako da bi se prioriteti socijalista mogli definisati ovako: 1. socijalne reforme, 2. zaštita nacionalnih i državnih interesa, 3. očuvanje KiM u okviru Srbije, 4. očuvanje RS i Dejtonskog sporazuma i 5. nastavak evropskih integracija uz očuvanje državnog jedinstva i suvereniteta Srbije. Sad, uparivanjem ovih prioriteta, možda bi se mogla naslutiti buduća vlada Srbije, ali ovde nikako ne bi trebalo zanemariti lične netrpeljivosti i činjenicu da Socijalistička partija Srbije ima pred sobom tri tačke o kojima mora da vodi računa: 1. šire rukovodstvo joj je prilično raznorodnih gledanja – od onih koji misle da bi pitanje saradnje s DS sad trebalo otvoriti (Dušan Bajatović) do onih koji se toj saradnji iz ne uvek principijelnih razloga protive (Milorad Vučelić), 2. biračko telo socijalista, naročito ono koje tek treba da bude aktivirano radikalnije i od stranačkog članstva i od rukovodstva i 3. Ivica Dačić na čelu SPS-a mora da misli dugoročno i da pravi vladu koja ne sme pasti za godinu dana. Među nama novinarima je veoma mnogo analizirana izjava Ivice Dačića da su socijalisti “prošlog puta bili naklonjeniji varijanti sa Vojislavom Koštunicom, a da sada postoji sagledavanje neke političke realnosti i budućnosti”. Toliko je poslednjih dana bilo iznenađenja, da se niko ne usuđuje da iz ove izjave izvlači zaključke koji bi bili suprotni pregovorima koji su u toku. Najlagodnija je pozicija PUPS-a. Oni će dobiti ako ne sve što traže, a onda mnogo. Bez obzira na to ko će napraviti vladu. Jedino u slučaju da vladu naprave DS i LDP pitanje njihovih zahteva bilo bi diskutabilno. U svim ostalim slučajevima socijala će na velika vrata ući u politiku Vlade Srbije. Mada zahtevi socijalista, za kojima je kao što vidimo velika potražnja, nisu još javno obelodanjeni, nema nikakve sumnje da neće biti jevtini. Oni mogu biti finansirani na četiri načina: 1. na Putinov način “oporezivanjem” nekolicine glavnih tajkuna, 2. povećanjem javne potrošnje, 3. uštedama na nepotrebnim troškovima države ili 4. odlaganjem nekih značajnih infrastrukturnih objekata za bolja vremena. Drugo rešenje bi bilo najgore, a ni četvrto ne bi bilo mnogo bolje. Prvo i treće su malo verovatni. Pa sad vidite. I najzad, postoje četiri velika projekta koji bi mogli da zavise od buduće skupštine i vlade. Ma ko da na kraju zaposedne ministarska mesta u Nemanjinoj 11, energetski sporazum sa Rusijom je vrlo bezbedan. Mada Dačićeva izjava da se SPS zalaže za većinsko vlasništvo države u glavnim javnim preduzećima zahteva dodatno objašnjenje. Odnosi li se to i na NIS? Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa EU takođe je dosta bezbedan bez obzira na vladinu buduću kompoziciju. Iako postoje dva ozbiljna uslova za njegovo stupanje na snagu, čije je ispunjenje na dugačkom štapu, bilo bi ipak dobro da Sporazum skupštinu prođe pre 15. juna za kad je najavljeno stupanje na snagu Ustava Kosova i konačna promocija Euleksa. Posao sa Fijatom bi svako prihvatio oberučke, ali za njegov uspeh je potrebno da budu ispunjeni neki uslovi, koji ne zavise sasvim od Srbije, a i ulog koji je sa svoje strane Srbija obećala nije mali. Projekat Velje Ilića Horgoš-Požega tri dana posle izbora politički je manje ugrožen nego na sam dan izbora, ali njegova realizacija sa vladom demokrata i socijalista nije bez svakog rizika, dok je promena načina finansiranja sa rastom socijalnih troškova države sve manje moguća.