Bez velikih pobednika

Najavu ministra spoljnih poslova Milana Roćena da će Crna Gora priznati nezavisnost Kosova dio opozicije dočekao je oštro, a Srpska lista najavila je narodne demonstracije. O tom za NIN govori Miodrag Lekić, profesor međunarodnih odnosa i pregovaranja na Univerzitetu u Rimu i poslednji ambasador SRJ u Italiji. - Javni zahtjev predstavnika EU na Kosovu Pitera Fejta da Crna Gora prizna Kosovo, ozbiljan je diplomatski prestup, zapravo diplomatski gaf. Evropska zajednica nema zvaničan stav o nezavisnosti Kosova, zato njen predstavnik nema pravo da nagovara zemlje u regionu da priznaju ili ne samoproklamovanu nezavisnost. Fejt, kao predstavnik EU bi, eventualno mogao da u Madridu pokuša da nagovori Španiju da prizna Kosovo. Na bazi različitih izjava crnogorskih zvaničnika, nema se utisak da postoji usaglašeni državni stav. Naravno, ako pod državom ne podrazumijevamo nečiji privatni posjed, već institucionalni mehanizam u kojem se na javan i demokratski način donose odluke. A jedan od najdemokratskijih načina bi mogao biti referendum. Podsjetimo se da je nedavno u francuskom parlamentu pokrenuta inicijativa da se na nacionalnom referendumu donese odluka – da li da zvanična Francuska bude za ili protiv ulaska Turske u EU. Koji su aspekti političkog rizika od eventualnog crnogorskog priznavanja nezavisnosti Kosova? - U višenacionalnoj Crnoj Gori, postoje različiti pogledi na pitanje nezavisnosti Kosova, i to apriorno ne treba dramatizovati. Uostalom i u Srbiji ima različitih stavova – od većinskog protiv nezavisnosti, sve do npr. stava i međunarodnog angažmana bivšeg ministra inostranih poslova (Svilanovića) u prilog nezavisnosti Kosova. Podsjetimo se da je tzv. međunarodna komisija za Kosovo ciji je član i bivši DOS-ov ministar inostranih poslova odigrala značajnu lobističku ulogu na međunarodnom planu u korist nezavisnosti Kosova. Dakle, ako sve to izražava demokratski okvir Srbije, sasvim je legitimno da i u Crnoj Gori ima različitih mišljenja. Ako se crnogorska vlada bude zalagala za poštovanje međunarodnog prava, teritorijalnog integriteta, način donošenja odluke na bazi legitimnih međunarodnih dokumenata, u prvom redu Rezolucije 1244, za kompromisno rješenje – sve bi to, ima se utisak, moglo imati podršku većinske Crne Gore. Kako vidite razvoj stanja na Kosovu i refleksije na međunarodnom planu? – Sada je, smatram, mnogo zanimljivije čuti one koji su sa međunarodnog nivoa odgovorni za nastalu konfuziju na terenu, pravni haos, konačno na nemale međunarodne posljedice, od regionalnih pa sve do onih na najvišem nivou. Oni to, razumije se, izbjegavaju zbog, najblaže rečeno, neprijatnog rezultata, sakrivajući se iza institucionalnih odluka. Međutim i na tom planu stvari stoje loše, jer ostaje neprijatna činjenica da su koautori problematičnog procesa državne nezavisnosti srpske pokrajine, ostali bez odluka UN, EU ili stava neke relevantne međunarodno pravne institucije. Nije teško zaključiti da se radi o teškim greškama i one imalu, kako je to napisao ugledni francuski političar i bivši ministar pravde i odbrane Žan Pjer Sevenman u autorskom članku u “Figarou” (22.02.08) trostruki karakter: priznanjem nezavisnosti Kosova se čine greške prema istoriji, pravu i Evropi. Dovoljno je pročitati i detaljnu stručnu analizu o eklatantnim primjerima kršenja međunarodnog prava poznatog italijanskog univerzitetskog profesora Uga Vilanija da se bi stekla predstava o težini učinjenih grešaka. U svim analizama je nezadovoljstvo i iznenađenje da se i Evropska unija slanjem misije Euleks prvi put upustila u akcije koje su van međunarodnog legitimiteta. Nejasno je kakvi će biti odnosi između različitih međunarodnih misija na Kosovu? - Nastala haotična situacije je bila predvidljiva. Sada je svakome jasno da se još ne zna definitivna sudbina Rezolucije 1244 i na njoj definisana misija Unmika. U dijelovima Kosova trenutno postoji dvostruka suverenost – albanska i srpska, a da bi stvari dobile i kafkijanske elemente u toj zoni djeluju francuske i španske vojne formacije čije vlade imaju različite stavove o Kosovu – Francuska je priznala nezavisnost Kosova, Španija nema namjeru da to učini. Zato je i pozicija Ban Ki Muna objektivno nejasna i osuđena na dvosmislene izjave. Wegova nedavna pisma Beogradu i Prištini su primjer diplomatske ambivalencije. Ipak, i gensek UN je na ispitu – da li da aktuelnu situaciju, istina, nastalu bez njegove lično odgovornosti, tumači na bazi dokumenata Ujedinjenih nacija i međunarodnog prava ili da se prilagođava političkom odnosu snaga u međunarodnoj igri. Da li je realno očekivati podjelu Kosova i da li je međunarodna zajednica de fakto prihvatila tu podjelu još 1999? - Teško je govoriti o međunarodnoj zajednici u jednini. Danas, na izvjestan način, postoji više međunarodnih zajednica. Ima se utisak da će ih biti još više ako se nastavi sa neuvažavanjem sistema Ujedinjenih nacija. U ovom trenutku nije ni na pomolu neko rješenje koje bi bilo opšteprihvaćeno. Upravo zbog nepostojanja usaglašenog međunarodnog stava i očigledno neprijatnih rezultata na terenu, sa međunarodnog nivoa se teži nekoj vrsti “zamrzavanja” postojećeg stanja sa svim kontraindikacijama. Koji je najoptimalnije plan za rešenje kosovskometohijskog statusa? - Nakon svega, danas je veoma teško i nemoguće naći dobro rješenje. Treba, u postojećim uslovima, pronaći najmanje loše rješenje. Jedina šansa za neko kompromisno rješenje srpske i albanske strane, isto tako i među involviranim međunarodnim faktorima, jeste obnova pregovora i to na dva povezana nivoa. S jedne strane srpsko – albanski pregovori i, s druge, pregovori EU, SAD i Rusije. Naravno, mislim na, ovoga puta, prave i ozbiljne pregovore. Dakle, rješenje bi trebalo da ide ka nekom obliku kompromisa bez velikih pobjednika i bez ostvarenih maksimalističkih težnji. Veoma je bitno da se krajnji ishod rješavanja kosovskog problema ostvari u Ujedinjenim nacijama, dakle mjestu međunarodne legalnosti. Jedino takav ishod otvara perspektivu za postizanje rješenja koje bi bilo legitimno i stabilno.