Sunce Gruzije

„Drugovi, zovu je Gruzija, zemlja sunca. Ali za nas, pravo sunce ne izlazi sa Istoka, nego sa Sjevera, iz Rusije; to je sunce ideja Vladimira Ilica Lenjina…” („Pravda” 27. 02. 1976. g.) Ove, očigledno nadahnute riječi na 25. kongresu Komunističke partije Sovjetskog Saveza 1976. izgovorio je Eduard Ševardnadze, partijski kadar iz sovjetske republike Gruzije. Pošto se raspao Sovjetski Savez, Ševardnadze će postati drugi predsjednik nezavisne Gruzije. Kasnije, nakon, tzv. „ružičaste revolucije”, novi predsjednik Gruzije postaje Sakašvili koji će oslonac svoje zemlje vezati za Zapad, odnosno SAD, otvoreno propagirajući regionalni otpor političko–ekonomskom uticaju Rusije. Ako bi ostali pri metafori iz citiranog govora, novom političkom optikom Sakašvilija, gruzijski izlazak sunca je prilično promjenio pravac. Gruzijci su stari hrišćanski narod duge i burne istorije. U tradicionalno nestabilnoj kavkaskoj regiji, Gruzijci su sačuvali svoj identitet između pretenzija njenih susjeda, velikih sila, (još od Persije, preko Otomanske imperije), specifičnih veza sa Rusijom, sve do, isto tako komplikovanog suživota sa različitim etničkim manjinama na zajedničkoj teritoriji. Zbog ugroženosti zemlje, gruzijski kralj krajem 18. vijeka je zatražio od Rusije pokroviteljstvo nad Gruzijom, što se nekoliko godina kasnije pretvorilo u neku vrstu ruske dominacije nad cijelom kavkaskom regijom. Petrovgrad i Moskva – jednako u carskim i komunističkim vremenima – su poklanjali posebnu pažnju Gruziji. Ne slučajno Gruzini su činili dio ruske političke, vojne – kasnije i partijske elite. Gruzijac Bragation je čuveni general carske ruske vojske u bitkama protiv Napoleona na Borodinu i Austerlicu. Gruzijac po imenu Josip Visarionovič Yugašvili, poznatiji kao Staljin, bio je naslednik Lenjina na čelu Sovjetskog Saveza i komunističke internacionale. Gruzijski kadar je bio i Berija, zloglasni policijski egzekutor. Ševardnadze je bio poslednji ministar inostranih poslova SSSR-a u periodu Gorbačova i perestrojke. Analizirajući cikluse gruzijske istorije mogli bismo primijetiti da najnoviji, gotovo fanatični pozivi gruzijskog predsjednika Sakašvilija američkom predsjedniku Bušu za neki oblik političko-vojnog starateljstva nad njegovom zemljom donekle liči na onaj poziv gruzijskog kralja Gregorija ruskoj carici Katarini 1783. g. da Rusija sporazumom o prijateljstvu zaštiti Gruziju od opasnosti susjedne Turske. Istorijske analogije su, znamo, zavodljive, iako one sadrže, nekako u isti mah, elemente istine i pretjerivanja. Najnoviji istorijski ciklus se odvija u savremenom geopolitičkom kontekstu u kojem vlast u Tbilisiju nestrpljivo teži da uđe u orbitu atlantskih integracija. Rusija to vidi kao narušavanje prethodno dogovorene strateške ravnoteže, pri tom podsjećajući na rusko vojno povlačenje sa Kube i drugih mjesta, kao plod poštovanja prethodnih dogovora Moskve i Vašingtona. Dakle, u ovaj kontekst ulazi i pitanje Južne Osetije i Abhazije koje od raspada zajedničkog SSSR-a ne priznaju centralnu vlast u Tbilisiju. U mnogim analizama posljednjeg kavkaskog oružanog konflikta potencirane su analogije između NATO rata 1999. protiv SRJ i rusko–gruzijskog rata. Sličnosti su evidentne: i NATO i Rusija su “branili” pokrajine od “etničkog čišćenja” centralnih vlasti. Ratne operacije su vođene na širem području, van teritorija pokrajina. Jedni i drugi su tražili djelovanje specijalnog međunarodnog suda za ratne zločine... Pored sličnosti, postoje mnoge, takođe evidentne razlike. Navešćemo samo dvije. Prvo, prema potpisanom sporazumu nakon rata Gruzije i J. Osetije 1992. Rusija je dobila međunarodno priznati status garanta mira na toj teritoriji, a njene mirovne snage su imale obavezu da reaguju protiv one strane koja ne poštuje dogovoreni mir. Pripadnici ruskih mirovnih snaga su bili i prve žrtve gruzijskih formacija. Drugo, zvanična Rusija, ni prije, niti poslije ovog rata, nije prihvatila zahtjeve Južne Osetije i Abhazije da ih prizna kao međunarodno priznate države, predlažući da se mirovnim procesom u okviru sistema UN pronađe kompromisno rješenje. Ovaj stav Rusije je i šansa za onaj dio Zapada koji je zainteresovan da se kompromisnim rješenjem, uz poštovanje pravila izađe iz ove zamršene situacije. Bila bi to i šansa i da se međunarodna zajednica vrati multilateralizmu, za koji se, bar verbalno zalažu neki evropski političari, i sami žrtve pravljenja društva unilateralnim odlukama kojima se negiraju postojeća međunarodna pravila. Ima se utisak da jedino u kombinaciji poštovanja normi međunarodnog prava, kompromisa među različitim, jednako legitimnim aspiracijama (Gruzina i Osetina), pronalaženjem realne mjere u geopolitičkim i interesnim ravnotežama (između Rusije, EU, SAD) mogućna je mirovna solucija. Ovakav metod mogao bi dovesti i do kako tako pravednog i trajnijeg rješenja, takođe komplikovanog pitanja Kosova. Vidjećemo da li će se glavni međunarodni faktori opredijeliti za legalni put traženja rješenja ili će se opredijeliti za nove oblike, već viđene eksperimentalne laboratorije na Kavkazu i Balkanu. Bilo bi poželjno da oni koji odlučuju o daljim sudbinama lokalnih naroda primijete da su oni već platili, često i u krvi, visoku cijenu – oko bi ostali pri onoj metafori – izlazećeg sunca, ideološkog, nacionalnog i humanitarnog.