Strah od žive baštine

Slobodan Prosperov Novak (1951), profesor književnosti na sveučilištima u Zagrebu, Rimu, Jejlu i Splitu, autor brojnih naučnih knjiga i članaka, predsjednik hrvatskog PEN-a (1990-2000) i pokretač mnogih kulturnih projekata, osoba je oko čijeg su se javnog djelovanja posljednjih 20 godina žestoko lomila koplja na širem južnoslavenskom području naroda i narodnosti. Mnogima nije ostao dužan, mnogi njemu nisu ostali dužni, poznata je njegova polemika sa srpskim historičarima u najgora vremena po pitanju čiji je Dubrovnik. Za jedne je bio preveliki Hrvat, a za druge premali, meci su u političko-intelektualnim kuloarima oko njega gusto fijukali, dobivao je otkaze ali se i vraćao... Zajedno s pjesnikom Lukom Paljetkom, organizirao je ovih dana u Dubrovniku međunarodni skup u povodu 500-godišnjice rođenja Marina Držića, koji je pobrao mnoge pohvale, ali je i izazvao neugodne polemike na rubu skandala. Intervju sa Slobodanom Prosperovim Novakom koji slijedi pokazuje da se na zgarištu svih tih sukoba, uključujući i one hrvatsko-srpske, još uvijek puši dim te da šire geografski gledana intelektualna atmosfera nije onoliko loša kao što je bila ali nije ni onoliko dobra kao što bi mogla biti. Na međunarodnom skupu u Dubrovniku u povodu 500-godišnjice rođenja Marina Držića, rekli ste kako je Marin Držić počeo živjeti od trenutka kada je umro i kako je ovo zapravo skup o pitanjima suvremenosti. Što ste time htjeli reći? – Držić, naš suvremenik, plaši one koji ne žele živu baštinu, one koji bi tu baštinu smjestili na onu uspavanu grupu mrtvih lica s Bukovčeva historijskog zastora u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Ondje Marina Držića, naravno, nema. Držić je naš suvremenik, ne zato što mu je taj status dodijelila neka ideologija, nego zato što je taj status stekao sam, a to će reći svojim djelom i svojom biografijom, te energijom brojnih naraštaja koji su ga voljeli i brojnih sredina koje su njegovale njegov opus. Dovoljno je spomenuti da je samo njegova najslavnija komedija Dundo Maroje izvođena pa i prevođena na više od dvadeset stranih jezika. Na ovom skupu stvarnost je nahrupila sa svih strana pa je logično i sam skup izazvao niz komentara, od onih zajedljivih i neumjesnih, do sasvim oduševljenih tvrdnji da je to najveći skup posvećen humanističkim znanostima koji je u Hrvatskoj održan poslije Drugog svjetskog rata. Na skupu je Slobodan Šnajder izašao s tezom da današnja Hrvatska nema pravo nazivati Držića svojim suvremenikom. Kako bi izgledala kratka i hladna dijagnoza intelektualnog stanja duhova u Hrvatskoj danas? - Znate, prošla su vremena kada sam se bavio dijagnostikom. Sada sam nešto konzervativniji, godine su prošle pa mi se i nešto s čime se ne slažem čini mogućim, možda čak i poželjnim. Ako hoćete sliku, onda vam ja prostore zemalja nastalih na tlu bivše Jugoslavije vidim kao jedan frižider kojemu je netko istrgao priključak iz struje pa se unutra sve usmrdilo i curi van neka čudna, smrdljiva smjesa. Što se mene tiče, ja taj frižider ne bih ni uključivao jer se više ništa neće popraviti, samo će se zlo stvrdnuti do sljedećeg otapanja. Ja mogu samo čekati da ta nečist iscuri. Teatrologinja Mani Gotovac na skupu je izrekla da Dubrovačke ljetnje igre, koje su ove godine s mnoštvom predstava bile također posvećene Držiću, danas nemaju ni blizu onu živost koju su nekada imale. Da li dijelite njezino uvjerenje? – Nismo usamljeni kad detektiramo veliku krizu Dubrovačkih ljetnih igara i festivalskog modela koji je izanđao. Bio sam direktor Igara 2000. i na kraju uspješnog mandata bio sam otjeran od strane tadašnjeg ministra kulture Antuna Vujića upravo zato što sam imao u rukavu neka rješenja koja su željela promijeniti jalove ideje a time i učahurene ljude. Nisu mi tada dopustili da posao niti započnem a kamoli dovedem do kraja. Sad je što se mene tiče prekasno. Koji su, prema vašem mišljenju, najvažniji naglasci i energetske točke ovog skupa koji su poslani u javnost? - Poruka je mnogo, jedna od svakako bitnih je povezana s Držićevim tzv. urotničkim pismima protiv Dubrovačke republike i glasi: Političari se uvijek bolje od intelektualaca snalaze u terminima suvremenosti, ali zato intelektualci bolje od njih najavljuju budućnost i razumiju njezine kategorije. Uz to, Držićeve aktualne poruke o ratu koji je poguba ljudske naravi, njegov uzvik da “ljudi ogluhoše pa se ne ima komu pripovjedat”, njegov zagovor ljudi “nazbilj” protiv ljudi “nahvao”, ljudi umjetnih, ljudi nevrijednih i jalnih, živi i danas. Oko skupa i njegove organizacije bilo je dosta buke u medijima. Zašto je to bilo potrebno? - Što se buke u medijima tiče, nešto od nje smo mi sami izrežirali jer je to čitavom događaju trebalo, a nešto je dolazilo od onih mrzovoljnih ljudi kojima je smetalo sve, od Držićeva navodnog izdajništva i postavljanja Držićeva spomenika u staru gradsku jezgru Dubrovnika do naših kaotičnih vibracija koje im nisu bile po volji nimalo. Uostalom, ja sam na takav odnos prema javnim akcijama koje izvodim već navikao, jer u modernom svijetu najmanje se vole oni koji pokušavaju naći srednje puteve, one koji žele ići mimo ideologija. Na skupu su sudjelovali i književni historičari iz Srbije. Kako ocjenjujete njihov istup? - Wihov doprinos bio je na ovom skupu vrlo bitan i na svoj način za sada je najorganiziraniji nastup srpskih stručnjaka na nekom humanističkom skupu u Hrvatskoj. I Zlata Bojović kao i mlade snage, Bojan Đorđević i Slavko Petaković, bili su na razini svojih prethodnika koji su o Držiću dali važnih priloga, od Pavla Popovića, Petra Kolendića, Dragoljuba Pavlovića i Miroslava Pantića. Uz to, dobro je bilo čuti u njihovim izlaganjima kako više nema i neće biti problema da se i u Srbiji artikulira doživljaj hrvatske književnosti kao cjeline, dakle da se konačno i ondje čuju glasovi koji neće tvrdoglavo inzistirati na odvajanju dubrovačke književnosti od matice hrvatske književnosti. U tom smislu iz Srbije dolaze novi vjetrovi i mi ćemo na njih znati i htjeti odgovoriti. U novijoj prošlosti vodili ste oštre polemike sa srpskim akademicima o povijesnom i suvremenom statusu Dubrovnika. Da li u tim komunikacijama danas ima više razumijevanja? – Ja jesam vodio polemike o tim pitanjima, ali nešto drugačije od onih koje su vodili moji prethodnici rođeni u vremenima prije Drugog svjetskog rata. Oni su vodili uzaludne razgovore o hrvatstvu ili srpstvu dubrovačke Hrvatske. Pripadam onom naraštaju koji je čim je Milošević došao na vlast, i čim se osjetilo da neki stavovi o slobodnom Dubrovniku postaju tvrđi i jako tvrdi, odlučio reagirati i reći srpskim kolegama da ako nastave govoriti o srpskom Dubrovniku, onda im je bolje da to što govore kažu uz pomoć tenkova i topova pa ćemo vidjeti, kad ih dočekamo na svomu tlu, tko je u pravu. Nemamo mi ništa protiv da se dubrovačka kap ulije u okean svijeta kako nam se sugeriralo, ali ipak prije oceana ima jedno more o koje su se odbijali otomanski valovi, a to je more hrvatski Jadran. Tako je bilo i tako će biti. Sretan sam što više ne moramo voditi te polemike. Kao predsjednik hrvatskog PEN-a ranih 90-ih komunicirali ste sa kolegama iz srpskog PEN-a. Da li je danas nešto ostalo od tih kontakata? - Pa, kao predsjednik hrvatskog PEN-a imao sam, ali i nisam imao kontakte sa srpskim kolegama. Mi smo srpski PEN pozvali da nam se pridruži na 59. svjetskom kongresu u Dubrovniku, ali oni su nas ignorirali jer da u Dubrovniku ima fašista, pa ga treba razoriti valjda kao Monte Cassino... Tu je prestajao svaki dijalog i, nažalost, srpski pisci nisu bili s nama u Dubrovniku. A da su došli tada, bilo bi im danas lakše pri duši. Nisu nam baš pružili podršku ni 1994, kad smo potakli u Pragu na svjetskom kongresu PEN-a ono što se nazvala i danas još naziva Praškom rezolucijom. Premda su je izglasali i premda ih se i te kako ticala, ostali su šutjeti pa su, kako čitam u jednoj knjizi Palavestrinoj, primijetili da je u Hrvatskoj ona izazvala progone. U Srbiji nije, jer su ondje prešutjeli činjenicu da su neke od poruka te rezolucije vezane za pitanja suradnje država koje su nastale na tlu nekadašnje Jugoslavije. Nije taj razlaz njima tada bio po volji, pa su rezoluciju kojom su rezultate razlaza priznali, najradije pomeli pod tepih. Ali, danas su to nevažne teme, tek razgovor o – svima ne uvijek ugodnoj povijesti. Danas ne sudjelujem u kreiranju tih odnosa, pa naravno da ne znam mnogo o njihovoj praksi. Znam da sam pratim događaje iz srpske književnosti, volim vidjeti nove filmove, pročitati kazališne kritike, a ponekad kupim i dnevne novine iz Srbije. Ono što jednom reče Stanko Lasić kako su Srbi Hrvatima postali Bugari, danas je istinito, ipak, samo djelomično. Postoji mnogo razočaranih očiju nad onim kako Dubrovnik izgleda danas. Što bi na primjer Marin Držić rekao kada bi se nekim čudom danas u Dubrovnik vratio? - Razočaranost Dubrovnikom nije nikako povezana s njegovim izgledom. On danas sve više dobiva stari sjaj, njegov urbanizam je vraćen u prijeratno stanje, ali Dubrovnik je u intelektualnoj krizi, a onda je i njegova jezgra u krizi stanovništva. Kad sam se ja 1956. upisao u osnovnu školu u staroj gradskoj jezgri Dubrovnika, bilo nas je četiri paralelna razreda. Ove godine jedva da su upisali dva. Neki dan su na gradskom vijeću vijećnici vapili za dječjim plačom na Stradunu, a jedan zluradi tip rekao je iz publike: Pa zašto ih ne tučete pa će plakati. A što se Držića tiče, ne bi se on razočarao: on je još u svoje doba bio razočaran, pa bi danas vidio da je sve vazda isto. Uostalom, kao inteligentnom promatraču, njemu ne bi trebalo mnogo vremena da shvati tko su ljudi “nazbilj” a tko su oni “nahvao”. A ja sam se na te ljude “nahvao” navikao pa je to kao u onom vesternu dok traje hajka, samo se osvrnem, vidim te goniče opće prakse i promrsim kroz zube: Who are those gudžs? Wima je hajka stanje svijesti, mentalitet. Uostalom, sve je kod nas mentalitet, pa niti stranke nisu političke nego mentalitetne, pretpolitičke. Dakle kako veli Ivo Vojnović, još nas ima, još nas nije vrag odnio. Konferencija o Držiću Na međunarodnom skupu (2-7. septembar) u čast 500-godišnjice rođenja Marina Držića, najslavnijeg dubrovačkog komediografa, okupilo se stotinjak književnih teoretičara, poznavalaca Držićeva života i rada i njihove sesije održane su u tri grada; u Dubrovniku gdje je Marin Držić rođen i gdje je proveo veći dio života, u Sijeni gdje je studirao i u Kotoru, odakle potječe njegova porodica. Uz hrvatske držićologe, Ladu i Moranu Čale, Joška Belamarića, Mladena Machieda, Marka Petraka i druge, kao i uz francuske, talijanske i američke znanstvenike, skupu su prisustvovali i srpski kolege, među kojima i beogradska profesorica Zlata Bojović, koja je održala predavanje o Držićevim talijanskim književnim uzorima. Da ovo neće biti samo teoretičarsko prisjećanje na jednog mediteranskog kazališnog velikana iz doba renesanse, vidjelo se već od početka, jer su se kroz usko grlo estetskih problema, probijala sasvim suvremena pitanja iz domaćeg dvorišta o odnosu (hrvatske) politike i umjetnosti, o hrabrosti i mediokritetima, o istini i dodvoricama, a oko svega toga, kao komediograf, Držić je u svoje vrijeme bio – majstor. U tom smislu, temperaturu su podigla polemička izlaganja Slobodana Šnajdera o hrvatskoj kulturnoj (ne)suvremenosti, stav Mani Gotovac o odumiranju Dubrovačkih ljetnih igara i manifest Radovana Ivšića “Marin Držić ili bujica života”. Naravno, bilo je onih koji su pitali koliko je za sve to para potrošeno, ili, da li Držić zaslužuje spomenik unutar zidina s obzirom na to da je bio “izdajnik” Dubrovačke republike, ali kako na Balkanu ne može drugačije – bilo je to sve u svemu uzbudljivo druženje mimo visokoparne intelektualne rutine.