Histerija je predugo trajala

U našem zapadnom susedstvu Miljenko Jergović ima takav renome da duhovite splitske kolege od Katoličke crkve traže njegovo zatvaranje videvši u tome jedini način da zasednu na tamošnji književni tron. Miljenko Jergović već dugo živi u Zagrebu, mada mu u elektronskoj adresi umesto imena stoji naziv jednog sarajevskog kvarta. Sa Jergovićem, Sarajlijom u Hrvatskoj, razgovarali smo putem elektronske pošte o odnosima Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Počeli smo od dna, dakle, od političkih odnosa. - Mislim da politički odnosi i nisu na najnižem nivou. Bili su to u ono vrijeme kada je riječ Srbin bila u Hrvatskoj neka vrsta psovke i obrnuto, kada je riječ Hrvat u Srbiji značila približno isto što i ustaša. Istina je da odnosi dviju država nisu bogzna kakvi, kao što je istina i to da Srbija baš i nema dobre odnose s Bosnom i Hercegovinom (iako ima više nego dobre s Republikom Srpskom), ali možda se baš na srpsko-bosanskom slučaju vidi kako pozitivna politika može da napravi čuda. Kada je zimus vladala plinska kriza i kada je cijelo Sarajevo ostalo bez grijanja, intervencija predsjednika Srbije Borisa Tadića ogrijala je taj grad, ali je, puno više od toga, u simboličkom smislu učinila čudo. Takve efekte zna izazvati i pozitivna retorika: recimo, kada premijer Hrvatske Sanader ponavlja da Hrvatska, kad bude u prilici, neće Srbiji činiti ono što danas Slovenija radi Hrvatskoj. Takva izjava puno znači upravo u Hrvatskoj, jer djeluje odgojno i birače navikava na neke drukčije odnose sa Srbijom od onih koji su vladali posljednjih osamnaest godina. Kako se vama čini nedavna poseta hrvatskog premijera Sanadera Beogradu? Nismo čuli izjave o nekim bitnim, još uvek otvorenim pitanjima, ali zato smo mogli da pročitamo da je Mlađan Dinkić od Sanadera tražio da DŽiboni i Oliver Dragojević dođu u Beograd. - Mislim da je ta posjeta bila važna ne po onome što je izjavljivano, nego je važno što su ljudi na svojim televizijama vidjeli srpskoga predsjednika i premijera, te hrvatskog premijera kako o nečemu razgovaraju, a da situacija nije dramatična, niti su njihovi odnosi zategnuti. Razgovaraju, da tako kažemo, u punom smislu riječi – prijateljski. To što bi Dinkić Olivera i Yibonija, to mi je čak i simpatično, jer je relaksirajuće i jer je lišeno svake histerije. Srpsko-hrvatski odnosi su, naime, predugo bili histerični u svakom pogledu. Koliko je kosovski problem još zakomplikovao normalizaciju odnosa Srbije sa susednim državama? I koliko odnos stranog faktora, koji je vršio pritisak na susede da priznaju Kosovo, prema regionu doprinosi stalnim tenzijama? - Meni je žao što Hrvatska nije pokazala previše razumijevanja ni interesa za srbijansku frustraciju kosovskim pitanjem. No, ona se, kao i većina okolnih država, a onda i većina država koje su se uopće bavile Kosovom, ponijela vazalski prema američkoj politici i američkim državnim interesima na Kosovu. To je bilo loše i glupo, jer je Hrvatska bila sa Srbijom i s Kosovom u istoj državi, te bi Hrvati o tom problemu, barem načelno, trebali znati više od, recimo, Finaca, Bjelorusa ili Katalonaca, što opet ne znači da bi samim time trebali biti protiv srpskih ili protiv albanskih interesa na Kosovu. To “znanje” iziskuje nijansiran odnos prema problemu, a onda i delikatnost u postupanju. Kada su Sjedinjene Američke Države priznale Kosovo, ja sam u Jutarnjem listu napisao kako bi Hrvatska trebala priznati Kosovo odmah nakon – Srbije. Opet, ne zato što bih imao nešto protiv kosovskih Albanaca, nego zato što mislim da je, u hrvatskome slučaju, nekorektno voditi se za Amerikom, ne razmišljajući o emocijama i racionalnim razlozima prvih susjeda, koji su pri tom Hrvatima i kulturno, jezički i historijski najbliži narod u svemiru. Na kraju, mogao sam biti sretan i zadovoljan što je Sanaderova diplomacija ipak razvlačila i zavlačila priznanje Kosova toliko dugo da se nije moglo reći da su to učinili hitro i s oduševljenjem. U zagrebačkim i sarajevskim medijima prostor dobijaju uglavnom oni ljudi sa beogradske javne scene koji prihvataju pogled Zagreba odnosno Sarajeva na događaje iz devedesetih. Koliko forsiranje tih ljudi, koji u Srbiji ipak nemaju neku veliku podršku, doprinosi zbunjivanju građana i još više odlažu normalizaciju odnosa? - Činjenica jest da u zagrebačkim i sarajevskim medijima ima ponajviše onih beogradskih gostiju s kojima se ovdje najlakše sporazumijevati. Ali nije to ništa novo, ni posebno. U našeg svijeta, bio on hrvatski, bošnjački ili srpski, nikada nije bila nešto naročito razvijena kultura rasprave s neistomišljenicima. Ta stvar je nakon rata još i dodatno otežana. Ali ne mislim da takav izbor onih s kojima će se razgovarati u novinama i na televiziji zbunjuje građane ili odlaže normalizaciju odnosa. Mislim upravo suprotno. Nikola Samardžić, Biljana Srbljanović, Sonja Biserko i, recimo, moj prijatelj Vladimir Arsenijević, učinili su više za otopljenje odnosa prema Srbiji i Beogradu, kako u Sarajevu tako i u Zagrebu, nego cjelokupna srpsko-bosansko-hrvatska diplomacija. Kada njih vide i čuju, ljudi pomisle: pa, vidi, možda ti Srbi i nisu tako loši, možda bi se i moglo s njima. Problem nastaje u posve suprotnim slučajevima: nakon što Tomislav Nikolić da intervju HTV-u, u kojem kaže sve ono što misli, i nakon što intervju bude emitiran u večernjim informativnim emisijama, već sutradan se u zraku osjeti neki kvar i nazadak u odnosu običnih ljudi prema Srbima i Srbiji. Pravilo je da tu vrstu beogradskih sagovornika u hrvatskim medijima biraju urednici i novinari koji su, blago rečeno, hrvatski nacionalisti. Mogu li Srbija i Hrvatska ikada postati poput Francuske i Nemačke, to poređenje napravio je Sanader u Beogradu? - Ne sviđa mi se, iako je dobronamjerna, Sanaderova usporedba s Francuzima i Nijemcima. Mržnja Srba i Hrvata jest bila krvava u proteklih nekoliko ratova, ali ona je svježeg datuma, pa bi se moglo reći i da je rubna i periferna u povijesnom kontinuitetu odnosa ovih naroda. Ono što, međutim, vezuje Srbe i Hrvate, u jezičkom, kulturnom, državotvornom i historijskom smislu em je puno starijega datuma, em ih puno dublje i jače određuje, nego njihova nesnošljivost. Na neki način, to i jest nesreća mržnje Srba i Hrvata. Kada se susjedi ne vole, to je loše, ali da se podnijeti. Francuzi i Nijemci se nisu voljeli, ali mogli su živjeti jedni mimo drugih, sve dok se ne sretnu u sljedećem ratu. Srbi i Hrvati ne mogu živjeti jedni mimo drugih, jer to nije prirodno i jer ih to čini kulturno, politički i historijski osakaćenim. To ste mogli da vidite u hrvatskoj histeriji oko jezika, kada su “trijebljene” i izbacivane srpske riječi. Jezik koji je takvim postupkom nastajao bio je sakat i nefunkcionalan, pa se, usprkos velikom političkom trudu, osušio i nestao, da bi se opet počelo normalno govoriti i pisati. Dok god postoji mržnja kao dominanta u međusobnom odnosu, hrvatsko i srpsko društvo, ili – patetično rečeno – hrvatski i srpski nacion, bit će invalidi među narodima.