Rane koje nisu zarasle

Hebrang ne poznaje povjest Slavko Goldštajn, ugledni izdavač i publicist, u otvorenom pismu dr Andriji Hebrangu opovrgava neke njegove tvrdnje o Drugome svjetskom ratu i poraću iznesene u intervjuu beogradskom NIN-u, koje su izazvale čuđenje, pa i zgražanje u hrvatskoj javnosti, napose ona da se i ustaški general Vjekoslav Maks Luburić borio za hrvatske interese poput njegova oca partizana Dragi Braco, u kasno proljeće 1988, kad je uz moju pomoć rukopis Zvonka Ivankovića Vonte pod naslovom „Hebrang” našao svog nakladnika i bio već u pripremi za tisak (nakladnik „Scientia Yugoslavica”, urednik dr. Siniša Maričić, koji je u to vrijeme bio nakladnik i urednik i mojoj knjizi „Prijedlog 85”), Tvoja nam je majka priredila večeru u svojem stanu u Miramarskoj 15. Ti i majka bili ste dobro raspoloženi, jer pred objavljivanjem je bila prva knjiga koja je dokumentirano pobijala dobar dio lažnih objeda o Tvojem ocu koje su se punih 40 godina nizale kroz partijske rezolucije, režimsku historiografiju, publicistiku i masovne medije. Poslije večere Ti si me pratio na putu prema mojoj kući. Bila je ugodno topla noć i prilično smo dugo razgovarali. Najviše Te je zanimalo u kojoj mjeri Vontina knjiga može doprinijeti da se utvrdi istina o pravim razlozima stradanja Tvojega oca. Nastojao sam biti vrlo precizan: Vonta nije istražio unutarpartijska razilaženja i odnose prema Moskvi koji su 1948. neposredno doveli do smjenjivanja i hapšenja Tvojega oca. Međutim, Vontina knjiga – za svakog tko je pažljivo čita – nepobitan je i definitivan dokaz da Tvoj otac nikad nije bio ustaški suradnik, da kao zatočenik u ustaškom zatvoru i logoru nikoga od svojih drugova nije izdao, da je kao vodeći čovjek NOB-a u Hrvatskoj dvije godine odlučno i uspješno rukovodio borbom protiv ustaškog režima. Dobro se sjećam kako si s olakšanjem uzdahnuo: To mi je najvažnije. Bilo bi mi doživotno bolno kad bi me mučila ma i najmanja sumnja da mi je otac pravio bilo kakve kompromise s ustašama od kojih je stradala cijela obitelj moje majke. Nepoznavanje činjenica: Od tog našeg razgovora upravo se navršilo punih 20 godina. U međuvremenu, svaki me put neugodno „štrecnulo” kad bih pročitao ili čuo poneku od Tvojih učestalih primjedbi u kojima si izražavao – po mojem mišljenju – postepeno sve više olakotnog razumijevanja za ustaštvo. Nije bila prilika da Ti to spominjem kad smo nakon više godina, u proljeće 2004, opet sjedili za istim stolom, za ručkom u Jasenovcu, nakon što si zajedno sa Sanaderom i Biškupićem položio vijence pod Bogdanovićev Kameni cvijet. Nažalost, i poslije tog Tvog posjeta Jasenovcu nisu prestale Tvoje zbunjujuće i kontradiktorne izjave, s kulminacijom u Tvom ovogodišnjem govoru na komemoraciji u Blajburgu i sada još više u velikom razgovoru za beogradski NIN. Čitam da se sada čudiš i uvrijeđen si što je Tvoj intervju izazvao tako brojna i žestoka negodovanja. Bojim se da ne osjećaš osnovni problem: upuštaš se u rasprave o događajima o kojima Ti nisu poznate osnovne činjenice. Cijenjeni si radiolog, savjesni znanstvenik s lijepom reputacijom u profesiji, pa bi morao osjećati da je bez temeljitog poznavanja činjenica krajnje neuputno donositi sudove o bolnim pitanjima. Počet ću od Tvojih sporednijih netočnih tvrdnji, da bih na kraju došao do onih bitnih. Tvrdiš da se Tito „nikad nije izjasnio kao Hrvat“ i da ne postoji nijedan dokument u kojem to piše. Očigledno nisi pažljivije zavirio u jednu od tri sada već poznate knjige Pere Simića o Titu s reproduciranim dokumentima Kominterne iz 1935-39. godine, u kojima bi vidio da je Tito u rubrici „nacionalnost“ upisan kao Hrvat, jer se takvim i deklarirao. U zapisnicima s Petog kongresa KPJ iz 1948. i s Osmog kongresa SKJ iz 1964., u izvještajima o nacionalnom sastavu delegata, odnosno rukovodstva, Tito je također upisan kao Hrvat. A da ne govorimo o poznatom Titovu razgovoru sa Stepincem 1945., u kojem je, po jednoj verziji, za sebe rekao da je katolik, a po drugoj da je Hrvat. U NIN-u za svojega oca kažeš da je bio „predsjednik CK KPH“ i da se „uvijek zalagao ne za komunističku partiju Jugoslavije nego Hrvatske“. Ni jedna ni druga tvrdnja nije točna. Tvoj otac nije bio predsjednik KPH, jer takva funkcija nikad nije ni postojala. Bio je dvije godine (od jeseni 1942. do jeseni 1944) politički sekretar CK KPH, a prije toga od kolovoza 1941. do veljače 1942. član njezina tročlanog Operativnog rukovodstva. Nikad se nije zalagao za separiranje KPH od KPJ. Rasprava o mogućem razdvajanju KPJ vodila se unutar KPH samo u jednoj prilici, u ljeto 1941. S raspadom Jugoslavije i uspostavom NDH neki ljudi u Mjesnom komitetu KPH za Zagreb i jedan čovjek na tajnoj radio-vezi s Moskvom smatrali su da KPH mora direktno komunicirati s Kominternom, a ne preko Tita i CK KPJ, koji je djelovao iz Beograda. Pojavili su se i argumenti da se KPH iz operativnih razloga mora izdvojiti iz KPJ. Kao član Operativnog rukovodstva KPH Hebrang se oštro suprotstavio takvim tendencijama i čvrsto zastupao stav da KPH mora ostati u sklopu KPJ, a komunikacija s Moskvom da i dalje mora ići preko Tita i Beograda. Komunisti, HSS i partizani: Nepoznavanje činjenica otvara put prema krivim interpretacijama koje često izviru iz emotivnih ili idejnih predrasuda. Sasvim razumijem Tvoj zazor prema komunizmu i komunistima, ali to Te ne oslobađa obaveze prema činjenicama i istini. Da bi relativizirao zasluge komunista kao predvodnika antifašističke borbe u Hrvatskoj, u NIN-u tvrdiš da se Hrvatska seljačka stranka borila protiv fašizma, i to „na strani partizana, od početka“ – a to naprosto nije istina. HSS 1941-44. godine nije se kao stranka borio protiv fašizma niti je pristupio partizanima, jer kao kompaktna stranka praktički nije ni postojao: raspao se na tri dijela. Dio nižih funkcionera stavio se na raspolaganje ustaškom režimu, najveći dio vodstva i članstva držao se neutralno-pasivno, a dio tih pasivnih počeo je 1942 – još uvijek suzdržljivo – simpatizirati NOB i partizane, kojima su odlučnije pristupili uglavnom tek 1943. U samome početku, 1941., KPH u Hrvatskoj, kao dio KPJ, bila je jedina stranka koja je bila spremna i sposobna povesti borbu protiv ustaškog režima i fašizma općenito. Glavni joj je početni oslonac bilo srpsko stanovništvo, uglavnom u središnjim dijelovima Hrvatske, koje je bilo izloženo ustaškim genocidnim progonima i pokoljima i praktički prisiljeno na otpor. Snaga ustanka na području NDH, u njegovoj najranijoj fazi 1941., bila je simbioza komunističke revolucionarnosti i srpske ugroženosti. S komunistima hrvatske i bošnjačke nacionalnosti u vodstvu ustanka u većini je krajeva onemogućena četnička dominacija i na mnogim je mjestima spriječena masovna odmazda nad hrvatskim i bošnjačkim stanovništvom zbog ustaških pokolja, kakvu su zagovarali i ponegdje proveli četnici. Obuzdavši u priličnoj mjeri planirani genocid s ustaške strane i masovnu odmazdu s četničke, ustanak pod vodstvom komunista znatno je ublažio međunacionalnu zakrvljenost i otvorio putove zajedništvu u antifašističkoj borbi, kojoj se i hrvatski narod postepeno sve masovnije pridruživao. S hrvatskog imena skinuta je stigma endemijskog Zla koja nam je prijetila zaslugom ustaškog režima. Postali smo legitimni dio antifašističkog savezništva pravedne i pobjedničke strane Drugog svjetskog rata, koja je u temeljima današnje i buduće Europe mira i blagostanja. Sve te zasluge jugoslavenskih i hrvatskih komunista ipak ih ni najmanje ne oslobađaju od krivnje za poslijeratno prihvaćanje i grubu primjenu staljinističkog represivnog sustava, kod nas simboliziranog pod kodnim imenima Blajburg, Križni put i Goli otok. Antifašizam je bio privremeni savez kapitalizma i komunizma, savez građansko-demokratskih država sa Sovjetskim Savezom i svim njegovim vjernim komunističkim sljedbenicima diljem cijeloga svijeta. To savezništvo nije bilo duga vijeka, postojalo je svega četiri godine (1941-45), ali dok je trajalo, bilo je efikasno i čvrsto kao jedino moguće oružje protiv smrtne opasnosti koja je od nacifašizma prijetila svima podjednako – kapitalizmu i komunizmu, komunistima i demokratima, cijelom civiliziranom čovječanstvu. Sovjetska Rusija bila je najborbeniji dio te koalicije, pa tako i njeni sljedbenici hrvatski i jugoslavenski komunisti. Ali, nažalost, oni su jednako nekritički i vjerno nastavili slijediti svoje sovjetske uzore i početkom 1945., kad se pobjednička koalicija počela ubrzano raspadati, a sovjetsko se vodstvo vratilo svom predratnom najrigidnijem obliku komunizma, koji obično nazivamo staljinizmom. Danas, promatrano iz 60-godišnje retrospektive, četiri ratne godine najsvjetlije je razdoblje hrvatskih i jugoslavenskih komunista, a četiri poslijeratne, potonule u staljinizam, njihov su najveći povijesni grijeh i mrak. Tek kad je 1948. staljinizam i njih lupio po glavi, jugoslavenski i hrvatski komunisti počeli su se trijezniti. Nastojali su popraviti štetu koju su u prvim poslijeratnim godinama sami stvorili, ali bili su samo ograničeno uspješni, nikad dovoljno zadovoljavajuće, što im je velikim dijelom postalo uzrokom političke propasti 1990. Jasenovac i Blajburg: I eto, Braco (zovem Te tako jer sam Te tim imenom uvijek zvao otkad sam Te prije 50 godina upoznao u vašoj obiteljskoj kući na zagrebačkoj LJubljanici, iza ZET-ove remize), tako smo došli do najneugodnijih tema koje se u raznim varijantama provlače kroz Tvoje sudove o traumatskim dijelovima bliže nam povijesti: razlika između fašizma i komunizma za Tebe ne postoji, zločini Jasenovca i Blajburg za Tebe su jednaki, ustaše i partizani prema Tvojim su se riječima istovremeno borili za Hrvatsku – iako svatko na svoj način – sve do ekstremnog apsurda u jednoj usporedbi između Tvojega oca i Maksa Luburića. Morat ću Te opet upozoriti na činjenice. Jasenovac i Blajburg po velikoj većini svojih bitnih karakteristika sasvim sigurno nisu isto. Jasenovac je bio genocidni zločin nad pripadnicima triju „nepodobnih“ naroda i zločin političkog terora nad protivnicima režima iz redova vlastitog naroda. Blajburg je bio ratni zločin nad razoružanim vojnicima neprijateljskih postrojbi koje su četiri godine ratovale na strani Zla. Žrtve Jasenovca više su od 85 % civili – stariji ljudi, žene i djeca; žrtve Blajburga i Križnoga puta pripadnici su vojske NDH, slovenskih domobrana i crnogorskih četnika, dok je civila samo minimalan broj. Po završetku ratnih operacija poslije 15. svibnja gotovo svi civili otpušteni su s jednosmjernim propusnicama u zavičajno mjesto, gdje su se u roku od 24 sata morali prijaviti komandama svojih gradova ili područja. Žrtve Jasenovca i žrtve Blajburga mahom su podjednako stradale bez sudskog postupka, pa su prema tome žrtve zločina, ali ni s pravnog ni s moralnog stanovišta to nisu jednaki zločini i svaki bi sud te razlike uzimao u obzir. Zapovjednik cjelokupne vojske NDH koja se 5. i 6. svibnja 1945. počela skupno povlačiti prema Austriji bio je ustaški general Vjekoslav Maks Luburić, višegodišnji zapovjednik svih koncentracijskih logora u NDH. Borbenu jezgru te vojske sačinjavali su ustaški veterani u postrojbama PTS (Poglavnikov tjelesni sadrug), Crne legije i Ustaške obrane (iz koje su regrutirane posade koncentracionih logora i „eskadroni smrti“ za kaznene ekspedicije). Žurili su prema Austriji da bi se predali Britancima, a ne Jugoslavenskoj armiji „jer su se bojali da će im partizani činiti isto što su oni pune četiri godine činili partizanima, njihovim obiteljima i pristašama“ – kako je to sažeto definirao Jozo Tomašević, jedan od najtemeljitijih poznavalaca četništva i ustaštva u Drugom svjetskom ratu. Kad je 8. svibnja javljeno da je komanda njemačke vojske potpisala opću kapitulaciju, vojska NDH nalazila se oko Rogaške Slatine i na prilazima Celju. Poglavnik Pavelić odmah je napustio svoju vojsku i pobjegao prema unaprijed pripremljenom skloništu u sjeverozapadnoj Austriji. Sveukupnu komandu predao je Maksu Luburiću. Preostale njemačke divizije u Sloveniji počele su se predavati slovenskim partizanima, ali vojska NDH zajedno s ostacima slovenskih domobrana i jednom jakom grupom crnogorskih četnika nastavila je ratovati. Nekoliko divizija Treće jugoslavenske armije i 14. slovenska divizija prepriječile su im put na prostranom području sjeverno i sjeverozapadno od Celja. Od 11. do 14. svibnja došlo je do žestokih i krvavih borbi, osobito u dolinama rijeka Mislinja i Meža i oko Dravograda, u kojima su obje strane imale teške gubitke. Premoćna artiljerija Treće jugoslavenske armije nemilosrdno je tukla po cijeloj 50 km dugoj koloni, u kojoj je poginuo i priličan broj civila. Vojska NDH pljačkala je hranu po slovenskim kmetijama, s mjestimičnim paležom cijelih gospodarstava i ubijanjem seljaka, ponegdje i cijelih obitelji. U tom ratu poslije rata, jedinom preostalom ratu kad je u cijeloj Europi već zavladao mir, poginulo je oko 1.100 partizana i blizu 3.000 bilo je ranjenih. Gubici vojske NDH bili su znatno veći, jer su partizanske jedinice bile već mnogo bolje opremljene, osobito teškim oružjem. Rat nakon rata: Nakon što su slovenske i vojvođanske jedinice JA odbile pokušaje vojske NDH da se probije preko dravogradskog mosta, ustaški general Rafael Boban na čelu jedinice odabranih ustaških veterana zaobilaznim je manevrom pred zoru 14. svibnja uspio probiti partizanski obruč u Ravne na Koroškem i tijekom naredna 24 sata pod borbama dolinom Meže provesti oko trećinu vojske NDH i pratećih civila preko austrijske granice, do polja pred obližnjim gradićem Blajburg. Na pregovorima u blajburškom dvorcu 15. svibnja u rano poslijepodne predstavnik štaba Petog korpusa Osme britanske armije brigadir Patrik Skot odbio je primiti predaju vojske NDH i pod prijetnjom svojih tenkova naredio ustaškoj delegaciji da se u roku od 1 sat i 20 minuta sva njihova vojska i prateći civili imaju predati jedinicama Jugoslavenske armije. Na primjedbu ustaških delegata da bi ih britanska vojska morala prihvatiti u skladu sa Ženevskom konvencijom iz 1929., brigadir Skot odlučno je odgovorio da vojska NDH nema nikakva prava na postupak po toj konvenciji jer se nje ni sama nije nikad pridržavala, osobito posljednjih dana kad je protivno toj konvenciji nastavila ratovati i nakon potpisane opće kapitulacije. (Članak 4. točke 1. Pravilnika o zakonima i običajima rata na kopnu Ženevske konvencije kaže da vojska koja se ne pridržava konvencijskih odredbi gubi pravo na njihovu primjenu prema sebi.) Tijekom narednih 1 sat i 20 minuta većina jedinica vojske NDH na Blajburškom polju izvjesila je bijele zastave. Ubrzo se predala i glavnina te vojske, koja se 15. svibnja još zatekla u dolini Meže i oko Dravograda. Nisu se predali ustaški veterani iz postrojbi ustaške obrane, PTS-a i Crne legije, koji su se u skupinama po 30 do 60 prije isteka ultimatuma razbježali po obližnjim šumama. Neki su se probili na sjever prema Austriji i NJemačkoj i dospjeli u emigraciju, neki su se uspjeli probiti sve do Papuka (među njima i Luburić), i do Like i Bosne, gdje su predvodili Križare i tako većinom izginuli. Svi koji su se predali pod strogom su pratnjom otpremljeni pješice do 60 km udaljenog Maribora, mnogi i u Celje. Na putu su već počela maltretiranja, a grupna ubijanja tek u Mariboru i Celju. Svi su zarobljenici morali predati svoje vojne isprave, po kojima su oficiri OZN-e vršili selekciju: ustaški časnici, dočasnici i vojnici bez činova koji su u vojsci bili neprekidno od 1941. i 1942. bili su grupno otpremani na strijeljanje u šume oko Maribora i Celja, većina bez ikakva preslušanja. Domobranski časnici u pravilu su preslušavani, ali mnogi također likvidirani. Viši oficiri upućeni su pred vojne sudove, koji su u većini slučajeva sudili na smrt. Kao što je već spomenuto, civili koji su pratili vojnu kolonu dobili su propusnice za odlazak kućama. Mobilizirani vojnici godišta 1927. i mlađi izuzimani su od likvidacija i upućeni u logore ili na služenje vojnog roka u JA. Sva ostala vojska također je upućena u logore – iz Celja u Zagreb oko 40.000 radi daljnjeg rasporeda, iz Maribora direktno na Križni put kroz Podravinu, prema logorima u Osijeku i Vojvodini. I na Križnom putu bilo je pojedinačnih i grupnih likvidacija, ali dobar dio zarobljenika ipak je nakon teške kalvarije dospio do radnih logora i dočekao amnestiju od 3. kolovoza 1945. Proizvoljne procjene: O broju žrtava kompleksa Blajburg i Križni put dugo su trajala nagađanja s tendencioznim pretjerivanjima, osobito u emigraciji. U novije vrijeme nekoliko je savjesnih istraživača, nezavisno jedan od drugoga, na osnovi onovremenih ustaških i njemačkih evidencija uspjelo utvrditi brojno stanje vojske NDH uoči „gorkoga kraja”, prvih dana svibnja 1945: bilo je ukupno oko 100 do najviše 110 tisuća vojnika, dočasnika i časnika, među kojima barem 20 posto Bošnjaka. Danas od toga moraju poći trijezne procjene o ukupnom broju žrtava kompleksa Blajburg: vjerojatno su iznosile blizu polovice ukupnog broja vojske NDH, dakle oko 45.000, čemu treba još dodati 14 do 15 tisuća likvidiranih slovenskih domobrana (belogardista) i blizu 10.000 četnika. U tome svjetlu, dragi Braco, Tvoje tvrdnje o 200.000 ubijenih, više puta ponovljene u NIN-u, moramo ubrojiti među proizvoljna nagađanja kakva nas vraćaju u neka prošla vremena, kad su licitacije o broju žrtava, s neodmjerenim pretjerivanjima i umanjivanjima, trovale odnose među narodima i uključile se u predigru rata. Tvoj su jedini argument broj otkrivenih jama pomnožen sa zamišljenim brojem žrtava po jednoj jami, a moram Te podsjetiti da je upravo tom metodom proizvedena huškačka brojka od 700.000 tisuća žrtava ustaškog logora Jasenovac. Odakle Ti prosječna brojka od oko 220 žrtava po jednoj jami, kad se nijednoj od 900 jama ne zna broj žrtava, jer nijedna još nije temeljito i stručno istražena, a za mnoge se i ne zna točno čije kosti u njima leže? Naravno, slažem se s Tobom da svaka žrtva zaslužuje svoj grob i da im grobišta treba obilježiti, pa to svakako vrijedi i za žrtve Blajburga i Križnog puta. Ali istovremeno, složit ćeš se sa mnom, vrijedi i za grobišta poginulih partizana i žrtava ustaškog i okupatorskog terora, kojima je devedesetih godina u Hrvatskoj uništeno ili demolirano 2.986 nadgrobnih spomenika, spomen-ploča i drugih obilježja. Zar već nije vrijeme da se počinju obnavljati, bar na simboličkim mjestima kao što su Glina, Gudovac, Jadovno, Hrvatski Blagaj? Na kraju, moram Ti ponovno reći da me najviše zabolio način kako stavljaš u usporedbu svojega oca s Maksom Luburićem. Na pitanje jesu li se obojica borili za hrvatske interese Ti to potvrđuješ, još tome kategoričkim terminom: „Apsolutno!” Po Tvojim riječima, obojica su imali „svoju viziju Hrvatske”, pa iako su te vizije bile različite, a Luburićeva je bila viđena s „pogrešne strane”, on se ipak „nije borio protiv Hrvatske”. Ostaje mi sasvim nejasno kako je to moguće biti na toj „pogrešnoj strani”, a ipak se boriti za „hrvatske interese”. Nešto tu nije u redu, ni logički, a ni politički. Možda moramo poći od pitanja tko je bio Maks Luburić i za kakvu se to viziju Hrvatske borio. U mojoj knjizi 1941. – Godina koja se vraća podrobno sam i dokumentirano opisao neke od prvih koraka Luburićeve karijere u NDH. Već i prije osnivanja Jasenovca on je položio svoje ispite. U noći 9/10. svibnja 1941. osobno je hladnim oružjem ubijao nad jamom u Hrvatskom Blagaju, gdje je stradalo oko 400 Srba iz susjednih sela; predvodeći „akciju čišćenja” u jugoistočnoj Lici 1, 2. i 3. srpnja 1941, pod njegovim neposrednim vodstvom u selima Suvaja, Bubanj i Osredak prvi su put masovno ubijani starci, žene i djeca, ukupno najmanje 279 poimenično pobrojenih duša, što je neposredno dovelo do općeg ustanka u tom dijelu Like 27. srpnja 1941. godine. A kad je već postao zapovjednik Jasenovca, Luburić je s jasenovačkom posadom Ustaške obrane povremeno formirao grupe za „specijalne zadaće”, među kojima se ističe „čišćenje“ srpskog sela Prkos na Kupi, koje je jasenovačka ustaška satnija pod neposrednim Luburićevim vodstvom tako „očistila“ da je spalila cijelo selo i poubijala sve zatečene stanovnike, sve do jednoga, poimenično ukupno 476 pobrojenih duša, isključivo žena, djece i jako starih muškaraca, jer vojno sposobni muškarci svi su listom na vrijeme pobjegli. Luburićeva vizija Hrvatske, Bosne i Hercegovine bila je Pusta zemlja bez 2 milijuna Srba; Hebrangova vizija bila je komunistička, ali natopljena iskonskim ljudskim težnjama za slobodom i pravdom. Luburić bezočno laže da je o tome s Hebrangom „nadugo diskutirao“, a Ti mu, Braco, nasjedaš i prenosiš izmišljenu anegdotu o jednom njihovu navodnom razgovoru koja vuče svoje korijene iz tih Luburićevih laži (vidi Obrana br. 47-48 iz 1967. i brošuru Mali ustaša Maks, Sunrise Press 1991), koje bi, da su istinite, mogle biti stvarni optužni materijal. Vojska koja je u svibnju 1945. kapitulirala na Blajburgu nije se borila „za hrvatske interese“, već pune četiri godine protiv tih interesa, u službi Adolfa Hitlera i Trećega rajha. Najcrnje ju je obilježio njen posljednji zapovjednik Vjekoslav Maks Luburić. Neuputno ju je nazivati „Hrvatskom vojskom“, kako to manje-više čine svi govornici na komemoracijama u Blajburgu, jer kad bismo se mi današnji bilo kako identificirali s tom vojskom – bilo bi to pogubno za Hrvatsku sada i ubuduće. Na svu sreću, Hrvatska je imala i svoju pravu vojsku, Narodno-oslobodilačku vojsku Hrvatske, koja je već 1943. bila brojnija i jača od svih oružanih snaga NDH, a u svibnju 1945. njene i bošnjačke jedinice u sastavu Jugoslavenske armije bile su već barem četiri puta brojnije od vojske pod komandom Maksa Luburića. Ali krivnja jedne vojske ne znači i krivnju čovjeka pojedinca, pripadnika te vojske. Svako je ubojstvo bez sudskog postupka zločin, bez obzira na to što bi svaki sud neke od tako ubijenih osudio, ali mnoge i oslobodio. Svima smo im dužni sućut, njima i njihovim obiteljima. Ja sam to na svoj način već učinio: prije 35 godina bio sam na Blajburgu, sam sa svojom pokojnom suprugom, s vrlo isprepletenim osjećajima, a spreman sam poći opet, ali u tišini, bez parade i pod uvjetom da u međuvremenu bar započne odavno obećana obnova demoliranog spomenika u Jadovnu. Dobro znam, dragi Braco, što to znači cijeli život ne znati kako ti je ubijen otac i gdje su mu kosti. Mislim da Te stoga često razumijem bolje i od Tebi bližih ljudi, i manje se nego mnogi drugi na Tebe ljutim kad daješ izjave koje mi se ne sviđaju i usuđujem se o svemu tome Tebi otvoreno govoriti i pisati. Prijateljski Tvoj Slavko Goldštajn Zašto prećutkuješ svoje jevrejstvo, Andrija? („Tito nije bio Hrvat“, intervju s Andrijom Hebrangom, NIN br. 3053) Oprosti na prisnom obraćanju, ali to bi bio običaj među – Židovima. Nije uobičajeno da se tebi kao poznatoj osobi obraćam zamalo anoniman, ali se nadam da će ti biti važnije što netko govori, nego tko govori. Ispričavam se zbog brojanja krvnih zrnaca ali samo se, istina nerado, spuštam na tvoju razinu. Ti kažeš da nema nacionalnosti po rođenju, nego po izjašnjavanju što bi se u osnovi moglo prihvatiti, ali to neće pomoći da razjasniš zašto zaobilaziš svoja židovska krvna zrnca. Poznavao sam tvoju majku Olgu, sjedili smo koji puta jedno kraj drugoga na sjednicama Vijeća Židovske općine Zagreb, početkom devedesetih. Meni zapravo nije jasno zašto se ti židovskih krvnih zrnaca stidiš i zašto želiš biti veći papa od pape… Možda zato da budeš gori poturica od Turčina? Ili? Liječnik si, dvadeset godina u politici i ne mogu vjerovati da si dao takav intervju NIN-u i da si na hiperosjetljiv način i agresivno reagirao na odmjeren članak Miljenka Jergovića. Čitam tvoj intervju i čudim se ne samo stupidnosti odgovora za ratnog zločinca Maksa Luburića nego i brojnim ordinarnim glupostima koje si uspio izreći: o Titu, o 200.000 ubijenih Hrvata… (Do toga broja dolaziš množeći 900 pronađenih lokaliteta grobnica s prosječnim brojem kostura zaboravivši da su na taj način brojitelji kostura došli i do 700 tisuća žrtava Jasenovca, dakle služiš se metodama koje, kod Jasenovca, opravdano, ne priznaješ ni ti ni brojni povjesničari.) Metak, malj, nož, pila: Slažem se s tobom u jednom: žao mi je svakog koji je bez suđenja skončao svoj život ili u Blajburgu ili na Križnom putu, ali moram te upozoriti da su na tisuće njihovih žrtava dobile metak, malj, nož ili čak bili rezani pilom, ne vidjevši suda ni suce prije brutalnih ubojstava samo zato što su bili Romi, Židovi, Srbi… a da prethodno, naravno, nisu služili kvislinškom režimu ili okrvavili ruke kao dio u kaotičnoj poslijeratnoj situaciji pogubljenih ljudi. Posebno mi je žao svakog civila, djece, starih i bolesnih. Ne zaboravimo, znatan broj Hrvata-antifašista također su žrtve Jasenovca. O tom će te educirati povjesničari, književnici, pa čak i pokoji živi svjedok. Kao politolog i novinar, nekadašnji knjižar u Beču, samo bih bio slobodan skrenuti ti pažnju na nekoliko „netočnih navoda“. Istina, pitam se ima li to sve smisla jer davno sam napisao i objavio esej „Tuđi ste mi Tuđmane“ i reagirao pismom na „čuvenu“ izjavu tvog mentora dr. Tuđmana da je sretan da mu žena nije ni Židovka bi Srpkinja. I? Ovaj je poslije glatko, s HDZ-om, dobio prve višestranačke demokratske izbore, a sam postao predsjednik RH. Dakle, moglo bi ti se posrećiti da i ovo otvoreno pismo samo podigne tvoj rejting kod istomišljenika i sljedbenika. A da na to računate u HDZ-u svjedoči i intervju koji je 7. 7. 2009. objavljen u Jutarnjem listu, gdje kažeš da su ti tvoji partijski drugovi poručili: „Počelo je, počelo..!“ Prikazati se žrtvom antihrvatskih snaga, igrati na kartu najnižih političkih strasti (nacional-revizionističku) i danas apatičnom hrvatskom narodu ponuditi, a što nego opetovanu priču o narodu-žrtvi, možda te zamijeniti blažim kandidatom (recimo Ivom S.), ipak je providno. Drugo, sada kada je Hrvatskoj najmanje potrebno vraćanje u NOB i poslijeratno razdoblje Titove Jugoslavije, otvaranje starog sukoba ustaša i partizana, fašista i antifašista, od kojeg, pored ostaloga, HDZ živi već 20 godina, ili pak forsiranje pomirenje nepomirljivog, isto je providna igra. Maks Luburić nije se borio za interese Hrvatske dok ih je Tito, ma što o njemu mislili, prepoznao i s partizanskim pokretom i saveznicima, ostvario. Budimo precizni, Maks mesar borio se za interese ustaške Hrvatske koja bi kao poražena trebala odavno biti na groblju propalih ideja i projekata. Sve tvoje ograde i objašnjenja u vezi Maksa L. - kako te nismo dobro razumjeli padaju u vodu - ako se zna da to nije prva javna izjava u korist nekoga iz ustaškog vodstva – slično si govorio o Mili Budaku („Učinio je mnogo dobrih stvari!?“) Stoga se i ja nudim da me tužiš u paketu sa Jergovićem, ali onda trebaš tužiti i na stotine tisuća onih koji malo bolje od tebe razlikuju političke pojmove odnosno političke doktrine, što po obrazovanju, što po obiteljskim pričama. Žao mi što si i na koji si način ostao bez oca: Meni je zaista žao što si i na koji si način ostao bez oca i da si ga morao tražiti u dr. Tuđmanu, žao mi je tvoje majke Olge koja je i u poodmaklim godinama kada sam je poznavao, zadržala mirnoću i dostojanstvo gospođe, poštujući svoje pretke, ne iskazujući osvetničke porive, ali ne zaboravivši nepravde koje je pretrpjela. Međutim, ima nešto tragikomičnog u dijelu Židova čime se bave mnogi psiholozi i psihijatri, a to je pitanje krize identiteta sve do onoga što se naziva židovska samomržnja, a jedan od najočitijih primjera novijeg vremena je slučaj Ota Vajningera, Austrijanca, autora knjige „Spol i karakter“. Podsjećaš me i na Mladena Švarca, na one koji su zalutali u bespuću povijesne i aktualne gluposti. Duboki su to i ne baš razumljivi labirinti podsvijesti koji sve do danas utječu na naše psihologije (psihopatologije) i ne vidim zašto mirno ne razgovarati nego odmah, poput povrijeđenog djeteta, prijetiti tužbom i služiti se vokabularom koji nije ni komunistički nego notorno staljinistički: Kažeš, sramotan je Jergovićev članak, nemoralan, hazarderski i podmukao! A mislim da je upravo takav tvoj intervju NIN-u. Sramotan jer sramotiš dio predaka, nemoralan jer se pojmovima politologije i povijesti igraš kako tebi i samo tebi pada na pamet, hazarderski jer si njime već najavio predizbornu kampanju ne znajući da te rečenice mogu dovesti do predsjedničkog trona, ali i daleko udaljiti od njega (kao i Hrvatsku od Europe), podmukao jer neki odgovori ne pridonose rješavanju još napetih odnosa srpskog i hrvatskog naroda nego produbljuju stare, povijesne nesporazume. Jergoviću, kojem svaka čast i kao književniku i publicisti-antifašisti, pridaješ preveliko značenje doživljavajući da je člankom zabio klin između HDZ i koalicijskih partnera pa čak želio i srušiti vladu! Jadni su ti odnosi HDZ-a i partnera i slaba je to vlada koju jednim jedinim člankom „ruši“ Miljenko Jergović! Ono što je neotuđivo demokratsko pravo svakog građanina Hrvatske da se izjasni o mogućim kandidatima za dužnost predsjednika države doživljavaš kao klevetu i ugrožavanje životne situacije. Na to pogotovo kolumnist Jergović ima pravo, ali ne na način kako to zamišlja Andrija; da se uz Jergovićev komentar objavi i njegov (Hebrangov) komentar. Te filmove smo gledali davno, davno i miriše na staljinistički strah od kritike – srećom, druga su ovo vremena i tako moćnih političara nema da bi to zahtijevali, eto, osim tebe dr. Andrija Hebrang koji se panično bojiš - javne riječi. Što je utuživo, Andrija: A ono da su glasači, ako se uzme u obzir „objeda“ o psihopatologiji dvadeset godina glasali za psihopatološku osobu je najobičnija podvala da bi se skrio iza glasača. Poznat je primjer gdje su neki drugi glasači glasali aklamacijama i paradama za Adolfa Hitlera najmanje 12 godina da bi se na kraju uvjerili i oni i svijet da ih je vodio čovjek s najtežim psihičkim poremećajima, posebno pred kraj života. Po tome, Hitler bi, da je poživio, mogao kasnije reći da je ta dijagnoza - utuživa! Ni na kraj pameti mi nije reći da si ti Andrija u fazi poremećaja Adolfa Hitlera osim jednog – autizma i gubitka kontakta sa stvarnošću tebe i tvog HDZ-a što se bjelodano vidjelo na providno režiranom Općem saboru HDZ-a, gdje su i ključne odluke donijete na staljinistički način, nedemokratskim javnim glasanjem i bez jednog glasa protiv i bez jednog suzdržanog… Više od 11.000 ljudi je tako glasovalo i bili su potcijenjeni, u ulozi šutljivog stada, privjesak predstavi Ive i kompanije. A nije li se tako glasovalo i u Hitlerovoj NJemačkoj ili Staljinovom SSSR-u!? I koliko proturječnih navoda na malom prostoru: prvo antifašistički pokret u Hrvatskoj nisu činili samo komunisti (što je istina) da bi nekoliko redaka dalje ti tvrdio da su samo komunisti ubili 200.000 Hrvata, istina kažeš, nakon završetka Drugog svjetskog rata. Dakle, utopio si u komunistima sve Hrvate antifašiste, jer ti u ovoj rečenici tako odgovara. Puzajući fašizam – u aktivni: Igraš se vatrom i tako se, baš tako, puzajući fašizam pretvara u aktivni. I mnogo toga podsjeća na političko stanje uoči dolaska Hitlera na vlast: jurišnička mladež, apsolutno jedinstvena stranka (koja, ako to nije zbog frakcijskih borbi, će to uskoro postati), slaba ili nikakva socijal-demokracija i druga oporba, nezaposlenost, beznađe, potreba za vođom, gušenje kritičke riječi kroz pokušaje da se mediji kontroliraju bez ostatka, izmišljanje vanjskih neprijatelja (EU, Slovenija) itd. A antologijska ti je izjava u intervjuu „da je žrtva nevina, ako nije imala suda!“ Po toj logici je i Slobodan Milošević, notorni ratni zločinac, gospodar rata broj jedan na prostoru bivše Jugoslavije umro – nevin! Ili, ipak? Ili još zanimljivije - Titu nitko nije sudio, a ti ga uporno stavljaš u grupu ratnih zločinaca kao i još živi ustaše i potomci, dok ga svijet drži antifašistom i jednim od prvih koji je Hitleru rekao NE i zahvaljujući njemu „antihrvatu“ i partizanskim jedinicama Hrvatska je vratila u svoj sastav od Pavelića i ustaša prodane hrvatske teritorije Italiji. Sve to ne umanjuje Titovu zapovjednu odgovornost za događaje na Blajburgu i Križnom putu uz povijesnu činjenicu da je uloga saveznika (Britanaca) jednako dvojbena kao uloga partizana-egzekutora - gurnuli su diplomatskim rukavicama ustaške i druge kvislinške vojnike i dio civila pred cijevi partizana-osvetnika! Imao bih još neke ispravke netočnih navoda vezano za tvog oca Andriju Hebranga i njegovu ulogu u komunističkom pokretu kao i pitanje prezimena Hebrang, no samo na kraju spominjem da nije lijepo zaboraviti neke osobe iz židovskog miljea kao i Židovsku općinu Zagreb koja je sve vrijeme kalvarije tvoje obitelji, zdušno pomagala ne samo tvoju majku nego i vas djecu. Ako se dobro sjećam u jednoj grupi židovske djece koja je ljetovala na Cresu 60-ih godina ljetovala su i djeca – s prezimenom – Markovac (možda i ti?) besplatno! I ne na kraju, u modernoj hrvatskoj politici pojavilo se i pojavljuje nekoliko židovskih likova, posebno onih koji su se primakli skutima vladara, a neki služeći ih bespogovorno kao i HDZ-u koji nas je doveo do ruba provalije… Nisam jedini iz židovske zajednice koji tvrdi da bi možda bilo bolje da su se bavili svojim profesijama, a ne političkim djelovanjem koje nije usrećilo ni hrvatski narod, a pretpostavljam ni njih. Dalje, volio bih čuti što ostali članovi obitelji Hebrang misle o tvojim političkim i inim eskapadama? Isto tako, volio bih čuti, osim upornog i smjelog Stjepana Mesića, Miljenka Jergovića i druge hrvatske glasove, ovim povodom? Vjerujem u zdrav razum građana Hrvatske: Nadam se, iskreno se nadam da ćeš još dobro promisliti o prihvaćanju kandidature za predsjednika Republike Hrvatske ne zbog prešućivanog židovstva i nepoznavanja povijesnih činjenica nego zato što si uistinu inhibiran prošlošću, slično meni, ali na drugi način. A ova moderna Hrvatska treba u vremenima kada je ugrožena ekonomska osnova, te stvoren vrlo nestabilan politički sistem i rovito političko ozračje, narušen međunarodni ugled Hrvatske, treba političare okrenute budućnosti. I najmanje joj trebaju oni koji prošlosti pristupaju na pogrešan način. Naravno, i tvoj HDZ će odlučiti o tvojoj kandidaturi, odlučit ćeš i ti da bi na kraju, u izbornoj trci odlučivali građani Hrvatske zdravog razuma. Sada kada je poznato da ti je protukandidat Ivo Josipović, častan čovjek kakvih je malo danas u politici (ako te ne povuku tvoji drugovi!?) ima nade. U tebi je već sada prepoznat, ipak, teško frustriran igrač koji rado daje – autogolove! LJubo Ruben Vajs, politolog i knjižar, Beč, Austrija Da li je Hrvatska nekome ostala dužna? („Tito nije bio Hrvat“, NIN, br. 3053) U nedavnom intervjuu NIN-u Andrija Hebrang, član Predsedništva HDZ-a, rekao je, između ostalog, da su oni (Hrvati) priznali krivicu Jasenovca i da su je pokazali i pokazuju svake godine kad „sam politički vrh i mnoštvo naroda“ odlazi na ovo stratište „pokloniti se žrtvama fašističkog terora“. U sledećem pasusu on čak posebno ističe da su oni u Hrvatskoj „dovoljno sazreli da osude svoje pogreške iz prošlosti“, a da „u Srbiji takva ideja u vezi zadnjeg rata u Hrvatskoj nije još sazrela“, pozivajući se na 2.400 ubijenih ljudi u Vukovaru, na „ubojstvo osam tisuća civila u Hrvatskoj“ i 30 milijardi dolara štete, naravno bez navoda odakle je uzeo ovako precizne podatke. Dakle, kada je o Jasenovcu reč, A. Hebrang je poredio ono što se ne može porediti, kako mu je u NIN-u br. 3054 kratko i jasno odgovorio g. Igor M. Đurić. Moje javljanje na stranicama ovog nedeljnika ima za cilj da podseti ne samo g. Hebranga, nego i širu javnost (posebno neke NVO u Srbiji, npr. Žene u crnom), na još neke činjenice vezane za Vukovar i čitav Srem, koji se u toku Drugog svetskog rata našao u granicama Pavelićeve NDH. To su dobro istraženi i publikovani podaci o stradanju Srba i manjeg broja pripadnika drugih nacionalnosti u tzv. „Tomićevoj akciji“. Sprovedena u leto 1942, imala je zadatak da po zapovesti Višeg redarstvenog povjerenika Velike župe Vuke Viktora Tomića, a uz pomoć vatrenog oružja, tupih ili oštrih predmeta (maljevi i kame), ustaškom rukom odstrani sve „zlikovce“, tj. protivnike NDH. U stvari, radilo se, u najvećoj meri, o srpskim rodoljubima koji su hapšeni i streljani kao taoci i to u odnosu deset za jednog ubijenog ustašu ili domobrana u oružanim sukobima sa pripadnicima organizovanog narodnooslobodilačkog i antifašističkog pokreta u Sremu. Masovna streljanja su najpre vršena prema presudi tzv. Pokretnog prekog suda, ali se iz neobjašnjive žurbe V. Tomića prešlo na streljanje lica koja izaberu policijski organi, bez ikakvog suđenja. Rezultat je bio poguban: streljani su ugledni seoski činovnici, pošteni i vredni ratari, učitelji, sveštenici, umetnici (npr. slikar Sava Šumanović), studenti, đaci i drugi, a da nisu ni znali zašto ih hapse i zašto će ih streljati. Tako je u Vukovaru, na lokaciji Dudik, udaljenoj kilometar jugoistočno od grada i pored samog puta prema selu Čakovci, anketna komisija u vremenu od 24. aprila do 4. maja 1945. iz devet masovnih grobnica ekshumirala ukupno 455 leševa. Sve su to bile civilne žrtve i svakom se zna ime, prezime, godina i mesto rođenja, a nekima čak i zanimanje. Bili su to nedužni stanovnici iz 60 sremskih sela i gradova, u najvećem broju iz Iriga, Kupinova, Kuzmina, Laćarka, Sremske Mitrovice, Starih Banovaca, Vizića, Vojke i Zemuna. (Detaljnije o tome videti: Dušan Lazić, Gojko i Brana Majski, Dudik, Vukovar, 1978). Drugi deo „Tomićeve akcije“ završen je na stratištu u Sremskoj Mitrovici, tačnije na pravoslavnom groblju, gde je streljano i pokopano ukupno 2.180 civila. Još oko 300 ljudi streljano je na ledinama prema selu Veliki Radinci, na obali Save i u kaznioni (videti: P. Milošević, D. Vuletić, B. Čekerinac, R. Prica, Sremskomitrovačka hronika, Novi Sad, 1987). Ako pomenutim civilnim žrtvama dodamo i one iz Jasenovca i Velike Gradiške, iz Jadovna i drugih masovnih grobnica na području Hrvatske, kao i ogromnu štetu prouzrokovanu uništenjem kulturnih i materijalnih dobara (pustošenja fruškogorskih manastira, rušenja srpskih crkava, uništenja biblioteka i čitaonica i paljenja čitavih sela u zapadnom Sremu), postavlja se pitanje da li je možda i Hrvatska nekome za nešto dužna, kad su već njeni današnji političari „dovoljno sazreli da osude svoje pogreške iz prošlosti“? Dr Jelena Popov, istoričar, Novi Sad