Piši kao što zboriš

Nakon dvije godine od proglašenja crnogorskog za službeni jezik, čime je država još nerođenom jeziku dala posebnost i odredila najveći značaj, i godinu dana nakon otvaranja Odsjeka za crnogorski jezik, bez prateće obavezne literature, donijet je crnogorski pravopis. Dakle, crnogorski se do sada mogao predavati na srpskom. Jasno je bilo da će ići teško sa poslom normiranja i standardizovanja, naročito nakon žestokih nesuglasica u Savjetu za standardizaciju crnogorskog jezika u kome je samo bio pogdjekoji lingvista, (tijelo koje je imalo 13 članova, a koje je formirala vlada početkom prošle godine), ali se teško moglo pretpostaviti da će „sveto pismo“ jezičko donijeti međunarodna ekspertska grupa (Josip Silić iz Hrvatske, LJudmila Vasiljeva iz Ukrajine, i filozof Milenko Perović sa novosadskog fakulteta). U Odboru za standardizaciju nijesu se mogli dogovoriti ni oko jedne (samo)proklamovane norme, a ovo tijelo se suštinski podijelilo oko jedne stvari - da li za normu uzeti dijalekte srpskog jezika ili srpski standardni jezik!? Crnogorski pravopis imaće 32 slova i zasnivaće se na principu „piši kao što zboriš, a čitaj kako je napisano“. Dva nova (a proćerana) slova, ś (čitaj kao sj) i ź (čitaj kao zj) omogućiće, tvrde, prepoznatljivost crnogorskog jezika, a kroz varijantu široke dubletizacije svako će moći da govori kako želi, odnosno kako je i do sada govorio. Ispravno je, kako donosi novi pravopis, i đevojka i djevojka, i ćerati i tjerati, i śekira i sjekira, i iźjelica i izjelica, śever i sjever, śutra i sjutra... Ekspertski tim je pomirio dvije zavađene struje u pomenutom odboru i tekst novog pravopisa uradio na osnovu predloška Adnana Čirgića, prvog doktora crnogorskog jezika, koji je to zvanje stekao prošle godine na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a sa druge strane, pravopisni rječnik sačinjen je na osnovu predloška profesora Rajke Glušice, šefa Odsjeka za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti, koja je u međuvremenu nastojala i uspjela da zadrži nastavu i na studijskom programu za srpski Filozofskog fakulteta u Nikšiću. Među devet načela koja predstavljaju okosnicu Pravopisa crnogorskog jezika nalazi se i ono koje govori da u „svemu u čemu ne nalaže savremena crnogorska jezička praksa neće se odstupati od Pravopisa srpskohrvatskog književnog jezika“, a Adnan Čirgić za NIN navodi odstupanja, tj. glavne novine u odnosu na dosadašnji važeći pravopis iz 1960: „Opštecrnogorska pojava jekavskoga jotovanja suglasnika t, d, c, s i z kao u primjerima: ćerati, žućeti, viđeti, đedovina, ćedilo, ćepanica, śeme, śekira, źenica, iźelica i sl. – koje je odlika i jezika naših klasičnih pisaca i jezika današnjih crnogorskih građana, bez obzira na to kako se oni nacionalno izjašnjavaju, konačno je kodifikovana. Tako je ovim pravopisom najzad uspostavljena veza između crnogorske tradicije i savremenosti. To je ujedno i najveća novina ovoga u odnosu na donedavno važeći srpskohrvatski pravopis, što je logična posljedica činjenice da je srpskohrvatski pravopis rađen za znatno širi prostor kakav je bila bivša SFRJ.“ Varijantom dubleta omogućiće se „dosljedna“ primjena ijekavskog jotovanja, u duhu pjesama narodnih... Novi pravopis neće uvažavati ekavske oblike koji su do sada bili jedino ispravni, poput: sledbenik nasleđe, rečnik, rešenje, slepilo i umjesto njih će se „kodifikovati“ jedino tipični (i)jekavski oblici sljedbenik, nasljeđe, rječnik, rješenje i sljepilo. Oblici tipa prijedlog/predlog, prijevoz/prevoz i prijevod/prevod funkcionisaće kao dubleti „dok vrijeme ne prosudi koji će od njih ostati a koji nestati“ (Čirgić). Po mišljenju našeg sagovornika crnogorski standardni jezik baziraće se na jezičkim činjenicama unutar državnih granica, iako dva pomenuta nova crnogorska slova su karakteristika srpskih govora od Ibra do Bele Krajine (i veliki dio Bosne i Hercegovine). Ovo „retuširanje“ jezika svelo se na povratak u predvukovsko vrijeme, na preklapanje svakodnevnog i standardnog jezika i mogućnost da se sa manje znanja i vještine bude „pismen“. Mihailo Šćepanović, docent na Filološkom fakultetu u Beogradu, sa Katedre za srpski jezik, kaže za NIN da je u pitanju vještački jezik, što potvrđuju, kako veli, tzv. pravopisna načela u kojima je utkano primjerno neznanje i bahatost njegovih autora: „Kao na primjer da je model za crnogorsku standardnojezičku normu, zajednički opšti jezički sloj koji pripada svim autohtonim crnogorskim građanima, a i osnovac zna da Crnu Goru sijeku dva štokavska govorna tipa, stariji i mlađi. Ono što je Vuku Karadžiću bilo jasno još 1830, kada je za drugo izdanje Rječnika odredio leksičke likove djed, djevojka, tjerati i sl, kako bi ujedinio srpski govorni prostor, to našim pravopiscima nije jasno, pa sada ispade da cijela Hercegovina i prostor zetsko-raških govora, od Bara do Raške, `zbore jezikom montenegrijenskijem`. I smiješno i žalosno, prije svega što pravopisci ne znaju ni značenje termina fonema, a nabusito iznose svoja lingvistička dostignuća o razlikovanju montenegrinskih fonema SS i ZZ, a jasno je i lingvističkim zamuzenicima, ako ih još ima na Balkanu, da su to samo dijalekatske, izgovorne varijante već postojećih fonema, tj. njihove alofone varijante“, komentar je Šćepanovića. Nije nepoznanica da je najhaotičnije područje na planeti našoj za odnos prema jeziku i proklamovanje jezika područje koje je pokrivao bivši srpskohrvatski standard, ali i da je crnogorski jezički poduhvat poseban, da nema paralelu... Hrvatska bratska pomoć U reagovanjima srpskih lingvista na pojavu Pravopisa crnogorskog jezika samo je za neupućene moglo da bude iznenađenje što se u tročlanom timu njegovih autora pojavljuje i hrvatski lingvista Josip Silić. Jer, ako bi se pravila kratka povest nastojanja da se nacionalno ime Crnogoraca ozvaniči kao ime standardnog jezika, lako bi se ustanovilo da je hrvatsko participiranje u tome prisutno od početka i da se ispoljavalo višestruko. „Do sada smo mi svi znali da Crnogorci govore srpski; međutim, pokazuje se da govore crnogorski.“ Ovo otkriće pripada nekada i u Hrvatskoj i u Jugoslaviji uticajnom političaru Vladimiru Bakariću, a lansirano je 1977. preko intervjua Milošu Jeftiću na Radio Beogradu. Svojevremena petogodišnja natezanja oko toga ko će napisati odrednicu Crnogorci – jezik za Krležinu enciklopediju (drugo izdanje Enciklopedije Jugoslavije), okončana su 1984. godine odlukom da njen autor bude najpoznatiji hrvatski lingvista dr Dalibor Brozović. Zatim, Pravopis crnogorskog jezika (prvo izdanje) Vojislava Nikčevića, koji je 1977. godine objavio Crnogorski PEN centar, recenzirao je Josip Silić. I, najzad, da ne dužimo nabrajanjem drugih „doprinosa“, autor predloška za ovaj prvi službeno priznat crnogorski pravopis Adnan Čirgić hrvatski je đak, s obzirom na to da je doktorirao u Osijeku.