Munjeviti ulazak zla

Oskarovac Danis Tanović (“Ničija zemlja”) snimio je novi film “Cirkus Kolumbija” po knjizi poznatog hrvatskog novinara i pisca Ivice Đikića, a sa Mikijem Manojlovićem, Mirom Furlan, Borisom Lerom, Jelenom Stupljanin u glavnim ulogama. Sa Đikićem, piscem rođenim 1977. godine u Tomislavgradu (Duvnu), inače i autorom političke biografije bivšeg hrvatskog predsednika Stjepana Mesića „Domovinski obrat“, te urednikom „Novosti“, razgovarali smo o prvom filmskom iskustvu, ali i o Stipi Mesiću, Ivi Josipoviću, „Feralu“. Čuo sam da ste u hotelskoj sobi u Sarajevu, sa oskarovcem Danisom Tanovićem, radili na scenariju koji je realizovan po vašem romanu “Cirkus Kolumbija”. Kakvo je to iskustvo za vas? Bilo je to prvo takvo iskustvo za mene. A kad se radi o prvom putu, uglavnom bude uzbudljivo i traumatično. Uzbudljivo zato što sam otkrivao čitav jedan novi svijet i sasvim drukčiji pristup pričanju priče, a traumatično zato što sam učio u hodu i zato što sam se nalazio na terenu na kojem se nisam osjećao nimalo sigurno. Srećom, tu je bio Danis koji me je ohrabrivao i koji nije dopuštao da potonem i odustanem. Taj je scenarij, uostalom, većim dijelom njegovo djelo, a ja sam pomagao oko jezika, dijaloga i karakteriziranja likova. Ukratko, bio mi je izazov da na osnovu nekoliko elemenata iz romana stvaramo novu i drukčiju priču koja se po boji, mirisu i emociji gotovo i ne razlikuje od romaneskne verzije. Koliko vam je kao piscu prijalo ili smetalo filmsko uobličenje vašeg romana? Da li su film i knjiga sa naslovom “Cirkus Kolumbija” dva ista, slična, ili odvojena sveta? Za mene je, naravno, veliki kompliment što je Danis Tanović odlučio praviti film po mom romanu. Kompliment mi je što je umjetnik poput njega uložio toliko vremena, energije, zanosa i talenta da bi na svoj način udahnuo drugi, novi, život mojim likovima. Roman i film dva su odvojena svijeta koji su povezani i vidljivim i, što je još važnije, nevidljivim sponama, odnosno sponama koje se ne mogu uočiti površnim gledanjem. Ne smeta mi uspoređivanje filma i romana, ali ne vidim smisao tog uspoređivanja i čini mi se pogrešnim da se film ocjenjuje iz perspektive koliko se razlikuje ili koliko je sličan mojoj knjizi. Reditelj Tanović je rekao da u vašem romanu postoji nešto felinijevsko… To mi je još jedan kompliment, ali moje poznavanje Felinija previše je površno i previše amatersko da bih mogao vući neke dublje paralele. U romanu se mogu očitati mnogi utjecaji, vjerojatno i neki kojih nisam ni svjestan, niti ću ih ikad biti svjestan. Ne mogu, niti želim, odgonetnuti u kojoj mjeri i kako sve ono što čitam, slušam, gledam i sanjam ulazi u moje pripovijedanje, u slike iz kojih se rađaju rečenice. Ili obrnuto. Pročitao sam gotovo sve kritike vašeg romana „Cirkus Kolumbija“, ali i opaske o vašem romanu koje je u različitim intervjuima izrekao Danis Tanović. Fasciniralo me je koliko je dobro pročitao knjigu, ali i perspektiva iz koje je video celu stvar. Čini mi se da su za Tanovića najvažniji bili ti poslednji trenuci sreće i naivnosti, dok iza ugla čeka rat. Moram priznati da je i meni Tanović svojim čitanjem otkrio te posljednje trenutke bezbrižnosti i naivnosti koji se opisuju u „Cirkusu“. Meni je u romanu više bilo važno da ispripovijedam kako zlo munjevito ulazi u čaršiju i u ljude, kako oni koji su do jučer bili normalni i naivni odjednom postaju opaki i nemilosrdni, kako se lako odriču svega dojučerašnjeg u ime nacije i u ime nakaradnog shvaćanja patriotizma. U tome i jest ljepota književnosti: u tome što svakome ostavlja da na svoj način pročita ono što je napisano i da za sebe izdvoji najdraži ili najinspirativniji komadić. LJepota književnosti je u otvorenosti prema različitim očima i prema različitim senzibilitetima. Najgore što se romanu, ili bilo kojem drugom umjetničkom djelu, može dogoditi jest da ga svi koji u nj urone dožive na isti način. Prihvatili ste ponudu izdavačke kuće VBZ i pre sedam godina napisali političku biografiju hrvatskog predsednika Stjepana Mesića, koja je među novinarima i piscima ocenjena kao vrhunsko publicističko delo. Da li planirate neko novo, dopunjeno izdanje? Zasad nemam namjeru da se vraćam Mesiću. Čini mi se da je potrebno da prođe vrijeme kako bi se o Mesiću moglo reći nešto novo, kako bi se mogla dati sveobuhvatnija i preciznija ocjena. Sad imam dojam kao da je sve o njemu rečeno. Ali to će se jednog dana sigurno pokazati netočnim. Kako, kao poznavalac Mesićevog političkog delovanja, vidite taj „famozni završetak“ njegovog mandata? Stipe Mesić u svom drugom mandatu, za razliku od prvih pet godina predsjednikovanja, nije napravio gotovo ništa vrijedno dužeg pamćenja, izuzmemo li uporno zalaganje za vrijednosti antifašizma. Drugi mandat potrošio je, uglavnom, na besmislene svađe i mirenja s bivšim premijerom Ivom Sanaderom i na neuspješni progon ratnih profitera. Mislim da je propustio veliku priliku da se nametne kao neupitni lider regije i da, nakon što je normalizirao i opustio Hrvatsku, isto učini i s regijom. Umjesto toga, on je potkraj mandata nepotrebno zakomplicirao odnose između Hrvatske i Srbije, što međutim ne znači da su stavovi za koje se pri tom zalagao bili pogrešni ili moralno upitni. Čini mi se samo da je morao voditi malo više računa o delikatnosti hrvatsko-srbijanskih odnosa i da je mogao izbjeći neke rečenice i neka putovanja. Ali onda to ne bi bio Stipe Mesić koji je, unatoč svemu, odigrao vrlo pozitivnu ulogu u hrvatskoj politici u proteklih petnaest godina. Kako ocenjujete prvu godinu predsednikovanja novog hrvatskog predsednika Ive Josipovića? Josipović je predsjednik zbog kojeg se građani ove zemlje neće sramiti. To, naravno, nije dovoljno da bi ga se proglasilo predsjednikom koji će ostaviti duboki trag. U ovih godinu dana poduzeo je, po meni, dva pamtljiva poteza. U Sarajevu je održao veliki govor u kojem je precizno i hladno locirao krivicu Republike Hrvatske u bosanskohercegovačkom ratu. To je historijski moment. Drugi potez, onaj koji nije trebao povući, jest odlazak na Blajburg, jer Blajburg nije mjesto stradanja nevinih ljudi ili ljudi koji su ubijeni bez suda. Josipović se, dakle, uglavnom bavio političkom simbolikom i gestama koje se referiraju na traumatičnu prošlost. Bili ste novinar i urednik splitskog „Ferala“. Dok pregledamo digitalno izdanje arhive „Ferala“, nemoguće je ne primetiti da se radilo o najboljem nedeljniku u regionu. Kako danas razmišljate o „Feralu“? Teško mi je, čak i nakon dvije godine od gašenja „Ferala“, pokušavati da budem objektivan dok govorim o nečemu u čemu sam dvanaest godina bio čitavim srcem i umom. Zaista mislim da je „Feral“, kao ideja i kao realizacija, najveća i najvažnija stvar koja se dogodila hrvatskom novinarstvu, a i šire od toga, u 20. stoljeću. Koliko pameti, hrabrosti, kreativnosti, talenta i ozbiljnosti na jednom mjestu! Nimalo ne sumnjam da će do istog ovog zaključka doći neki ljudi koji će se za pedeset ili sto godina s odmakom baviti ovim našim vremenom. Nije to baš neka satisfakcija danas kad „Ferala“ nema, i kad strašno nedostaje, ali moramo se nekako tješiti. S druge strane, uvijek sam nastojao da nestanak „Ferala“ ne doživljavam kao tragediju: novine, kao i ljudi, rađaju se, žive i umiru, u nekim fazama su bolje, u nekima lošije, u nekim vremenima imaju više smisla, u nekima manje, u nekim vremenima, pak, bolje je da ne postoje, jer bi postojanje neizbježno značilo činjenje kompromisa koji bi donekle kompromitirali „slavnu prošlost“.