Pod olujom Justicije

Taman su se diljem Hrvatske uživeli u ulogu velikog pobednika u pravednom ratu, kad se na niz gizdavih smotri, obeležavanja i podsećanja na domovinski rat, spustila pravna oluja iz Haga. Da se u onoj, ratnoj „Oluji“, najosetljivijoj tački, na koju su Hrvati najponosniji, dogodio zločin. Tribunal za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije osudio je hrvatskog generala Antu Gotovinu na 24 godine zatvora, a generala Mladena Markača na 18 godina zbog zločina nad Srbima u Krajini počinjenih 1995. godine, tokom i nakon operacije „Oluja“. Proglašeni su krivim za progon, deportaciju, pljačku javne i privatne imovine, bezobzirno razaranje, zločine protiv čovečnosti, kršenje zakona i običaja rata, nečovečna dela i okrutno postupanje. Po presudi, operacija „Oluja“ je bila udruženi zločinački poduhvat - sa Franjom Tuđmanom na čelu, tadašnjim predsednikom Hrvatske - koji je smišljen da trajno i prisilno protera srpsko stanovništvo sa područja Krajine u Hrvatskoj. Kao ključni dokaz za to, sud je izdvojio transkript Tuđmanovog sastanka sa ostalim visokim zvaničnicima (političkim, vojnim i policijskim), na Brionima 31. jula 1995. godine, kada je i skovan plan o etničkom čišćenju, mada Hag ima i druge dokaze, pre svega zakonska rešenja koja su donesena nakon 1995. godine, a kojima je izbeglim Srbima bio zabranjen povratak. Trećeoptuženi general Ivan Čermak oslobođen je svih optužbi, jer nije dokazano da je bio učesnik udruženog zločinačkog poduhvata. Stigma koja je do sada pratila Srbe, kao glavne zločince na Balkanu, i predrasude u Srbiji da se Hag ne odnosi jednako prema svim učesnicima poslednjeg rata, ovom presudom se dovode u pitanje, kao i neke zvanične predstave suseda o vlastitoj ulozi u minulim ratnim zbivanjima. Presuda koju je doneo ad hok tribunal nije pravosnažna, a ukoliko bude potvrđena u drugostepenom, naknadnom postupku, enciklopedije i udžbenici u Hrvatskoj pretrpeće znatne promene jer se u njima operacija „Oluja“, predstavlja kao najčistija i najsvetlija pobeda hrvatskog naroda protiv agresora. Osuđujuća presuda u Hagu, posebno teza o zločinačkom poduhvatu, šokirala je i hrvatskog predsednika Ivu Josipovića, koji je prošle godine, na petnaestogodišnjicu „Oluje“ rekao da je to bila „briljantna pobeda, izvedena po svim pravilima ratovanja, poštujući međunarodne konvencije...“ Naročito je pogođen HDZ, iz čijih redova je sadašnja premijerka Jadranka Kosor, za koju je presuda maltene neprihvatljiva. Biće da se Hrvatska i previše uživela u ulogu „žrtve posle srpske agresije“, kako kaže profesor Milan Škulić sa Pravnog fakulteta u Beogradu, mada je istina da je Hrvatska danas, iako su Srbi bili konstitutivni narod, praktično etnički najčistija država u Evropi. Iako su izjave čuđenja i neverice najviših hrvatskih zvaničnika usmerene ka unutrašnjem javnom mnjenju, oni još kako vode računa da to ne bude protumačeno kao stav države, pa svu energiju usmeravaju ka što boljoj pripremi za žalbeni postupak. Drugostepeno preispitivanje može da potraje, čak do dve godine, mada većina pravnih eksperata ne očekuje neke bitne promene, osim možda u visini kazne. Osnov za to daje sam predsedavajući sudskog veća, holandski sudija Alfons Ori, čije su odluke u nekoliko slučajeva bile bitno revidirane, naročito kada je u pitanju visina kazne. „Najznačajnija je upravo ta kvalifikacija – udruženi zločinački poduhvat – jer se u odluci suda pominju najviši predstavnici hrvatske države“, kaže dr Bojan Milisavljević, sa Katedre za međunarodno pravo beogradskog Pravnog fakulteta, ukazujući da se akcija nesumnjivo pripisuje državi i da, u kombinaciji sa etničkim čišćenjem, koje je nesumnjivo, može predstavljati važan elemenat za „nameru kod utvrđivanja eventualnog postojanja genocida“, pred Međunarodnim sudom pravde u postupku Hrvatske protiv Srbije i obrnuto. „To je ona konekcija koja je nama važna i koju će MSP sigurno da napravi, jer tako je postupao i u prethodnim slučajevima, poput onog sa Bosnom i Hercegovinom, kada je uzeo kao dokazane činjenice, koje su utvrđene u postupku pred ad hok tribunalom“, kaže Milisavljević. Štaviše, Hrvatska ne samo što je najednom zapala u mnogo lošiji položaj, već bez naše saglasnosti ne može sada ni da povuče svoju tužbu, što je dovodi u svojevrsnu pat poziciju. A velika je verovatnoća da će sa ovom presudom biti povezani i događaji koji su se dešavali pre „Oluje“, zločini počinjeni nad Srbima u Gospiću, Sisku, Pakračkoj poljani, Karlovcu, Osijeku, Paulinom Dvoru, Medačkom džepu, na Maslenici i tokom operacije „Bljesak“... Ako se tome dodaju i zločini u toku Drugog svetskog rata, ne bi bilo teško pred Međunarodnim sudom pravde utvrditi ko je, u stvari, imao genocidnu nameru. Takve spekulacije ne smetaju samo Hrvatskoj, već i onima koji su sa strane osmislili i pomogli celu akciju „Oluja“. Nije tajna da je Hrvatska od SAD dobila zeleno svetlo za akciju koja je trebalo da bude brza, uz poštovanje Ženevske konvencije i pravila ratovanja, ali je tadašnji hrvatski vrh, sa Tuđmanom na čelu, to shvatio kao znak za „konačno rešenje Srba u Hrvatskoj“. Otuda i naglašena individualizacija zločina u tumačenju presude Haškog tribunala. Američka ambasada u Zagrebu našla je za shodno da objavi saopštenje da nepravosnažna presuda hrvatskim generalima nije ocena domovinskog rata. „Hrvatska je imala legitimno pravo da odbrani svoju nezavisnost i teritorijalnu celovitost. Osim toga, Haški sud istražuje pojedinačne slučajeve“, navodi se u saopštenju i ističe da sudske odluke „ne predstavljaju opšte istorijske ocene pravednosti ili nepravednosti ratova u bivšoj Jugoslaviji“. Iako pravno u Hagu nije suđeno „Oluji“, istorijski jeste, zbog čega je i Hrvatima potrebno suočavanje i katarza, do sada zahtevani od srpske strane. „Državama koje su dale podršku i bile uključene u Oluju sada ne ide u prilog da se to generalizuje, što će malo da relativizuje značaj ove sudske odluke“, primećuje Milisavljević. Kada je reč o odnosima dve susedne države, mnogi procenjuju da će izrečene kazne Gotovini i Markaču u prvi mah delovati negativno i povećati tenzije u Hrvatskoj, ali da će na duže staze imati pozitivne efekte. Naročito kada su u pitanju izbeglice iz Hrvatske, koje i posle 15 godina žive u izbegličkim kampovima po Srbiji. NJih nije obuhvatio ni poslednji popis stanovništva u Hrvatskoj, jer njime nije predviđeno popisivanje osoba koje u Hrvatskoj imaju prebivalište ali su iz nje odsutne duže od jedne godine. Koalicija udruženja izbeglica očekuje da osuđujuće presude hrvatskim generalima doprinesu da Evropska unija odgodi zatvaranje poglavlja 23 „Pravosuđe i ljudska prava“ i potpisivanje ugovora o pristupanju sa Republikom Hrvatskom, sve dok se ne nađe sveobuhvatno, pravično i trajno rešenje imovinskih i brojnih drugih problema izbeglih i prognanih Srba. Hoće li ta ista Evropa dozvoliti da Hrvati i ove godine slave godišnjicu „Oluje“ kao dan „briljantne pobede, izvedene po svim pravilima ratovanja“. Etničko čišćenje Operacija „Oluja“ je vojna akcija kojom su početkom avgusta 1995. godine hrvatska vojska i policija, potpomognuti Petim korpusom Armije BiH, uspostavile kontrolu nad zapadnim delom tadašnje Republike Srpske Krajine, čime je počeo i najveći egzodus Srba jer je preko 250.000 srpskih civila proterano iz Hrvatske. „Oluja“ je počela u zoru 4. avgusta snažnom topovskom i raketnom paljbom po srpskim položajima i bila je ključna akcija koja je dovela do okončanja ratnih dejstava na teritoriji Hrvatske. Tokom četiri dana „Oluje“ poginulo je 500 vojnika Republike Srpske Krajine i, prema nezvaničnim podacima, oko 700 civila, dok je oko 1.800 njih nestalo. Gubici hrvatske vojske brojali su 174 stradala i oko 1.100 ranjenih. Prema hrvatskim podacima, zaplenjena je veća količina naoružanja, među kojima i šest višecevnih lansera raketa, 54 oklopna vozila i šest aviona. Iako je bilo relativno malo razaranja i gubitaka na obe strane, najveće posledice usledile su nakon ove operacije. Proterani su Srbi, spaljeno je oko 15.000 kuća, a sve je to praćeno brojnim zločinima. Ubrzo nakon okončanja „Oluje“ hrvatske vlasti su zatvorile područje nekadašnje Krajine i ulaz dozvoljavale samo vojsci i hrvatskim izbeglicama iz tog područja. Pravda bez narkoze Imam troje djece, a u ormaru tri ratne uniforme. Sve i da ih danas zapalim, tko će mojoj djeci objasniti kakvu sam im državu ostavio - zasnovanu na zločinu ili na pravdi i demokraciji?“ Ovako je moralnu dilemu čitave Hrvatske, posle visokih presuda Haškog tribunala generalima Hrvatske vojske Anti Gotovini (24 godine) i Mladenu Markaču (18 godina), sažeo jedan od vukovarskih i kninskih dobrovoljaca iz mase od deset hiljada uzrujanih ljudi na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića. Prizor je bio poput onih srednjovekovnih iz gradova pogođenih kugom. LJudi u odeći tamnih boja plakali su spuštenih glava i u rukama prevrtali katoličke „krunice“ moleći zajedno sa ličkim biskupom Milom Bogovićem koji je i sam brisao suze zbog „hrvatskog stada izdanog od vlastitih pastira“. Već notorni Marko Perković Tompson pevao je hrvatske „budnice“, molilo se za generale, za pravdu, istinu, za oduzeto dostojanstvo i duše pokojnih Franje Tuđmana i Gojka Šuška... Pa se tako, na prilično rustikalan način, u modernoj i evropskoj Hrvatskoj 2011. godine, ozbiljila filozofija nemačkih mislilaca iza holokausta – istina ne donosi ni mir, ni zadovoljstvo. Ona, kako je tvrdio Teodor Adorno, nije celina nego fragmenti koji uznemiruju i koje nije moguće sastaviti bez oštrog, reskog i dugotrajnog bola. Ono što među stanovništvom Hrvatske izaziva najveću bol potiče doduše iz „Brijunskih transkripata“ iz jula 1995. godine, ali je ta bol pomešana sa zapanjujućom nevericom. Premda je državna Hrvatska televizija nekoliko puta u udarnim terminima precizno iščitavala delove govora pokojnog predsednika Franje Tuđmana pre početka „Oluje“ prvih dana avgusta iste godine, osobito onaj da će se „Srbima tobož’ jamčiti građanska prava“, kako i njegov telegram američkoj ambasadi u Zagrebu koja se obaveštava da Srbima neće biti omogućen povratak u gradove i sela u kojima su njihove porodice živele stotinama godina, preko 80 odsto Hrvata ne veruje u plan o proterivanju Srba. Još je teže shvatiti da niko ne dovodi u pitanje zapisnike sa „Brijunskog sastanka“ na kojima se uglavnom i temelji visoka kazna hrvatskim generalima, ali su svi ljuti na „izdajnika Mesića“ koji je, kao bivši predsednik zemlje tu dokumentaciju predao Haškom tribunalu. Otvara se dakle, zaista, prvorazredno moralno pitanje – mi znamo šta je planirano, ali u to ne verujemo, znamo da postoji dokument koji to dokazuje, ali zbog toga osećamo samo potrebu da kaznimo onoga ko ga je prosledio Haškom tribunalu. U ovakvoj političkoj i psihološkoj burleski zato su i mogući prizori ljudi koji se na ulicama režu staklom izloga koji su probili vlastitom glavom, kao i onih koji pale uniforme, ali i komunalno smeće u okolini Pakoštana, rodnog mesta generala Ante Gotovine. Moguće je i da se glavnim zagrebačkim trgom vuku otužni transparenti na kojima premijerka Jadranka Kosor i predsjednik „Jovan Josipović“ nad vatrom oličenom u grbu bivše SFRJ na ražnju prže generalske mučenike... Premda se u prvi mah čini da je zemlja jedinstvena u osudi haških presuda, odbijanju teze o „zločinačkom pothvatu“ koji su osmislili Tuđman i Šušak, a proveli osuđeni generali, kao i da ulica i institucije u Hrvatskoj trenutno različitim jezikom govore isti sadržaj, razlike ipak postoje. Osobito među intelektualnom elitom zemlje. Za neke se radi o još jednom moralnom posrtanju vladajućih krugova, ali ih to toliko deprimira da odbijaju svaki uvid u moguće posledice. Jer je, naravno, višestruko neprijatan. Drugi će, poput zagrebačkog filozofa politike dr Žarka Puhovskog, podsetiti da je samo prošlost ono što zaista poznajemo, pa je upravo zato ona uvek pred nama, progutala je budućnost, a politika se njome služi odbacujući sve što je uznemirava. Da se i ne govori da gimnazijalci u Hrvatskoj danas znaju kada je počeo stogodišnji verski rat u Evropi, ali ne znaju kada je počeo rat u Hrvatskoj, jer je u opticaju desetak datuma, od prvih kninskih balvana iz avgusta 1990, do „krvavog plitvičkog Uskrsa“ godinu dana kasnije, vukovarske kalvarije i „sitnih, lokalnih genocida“ unutar Hrvatske koji su lakonski nazivani „humanim preseljenjima stanovništva“. Dr Žarko Puhovski svoje mišljenje o haškim presudama i njihovim konsekvencijama po stanje u zemlji i van nje ponavlja i za NIN: “Trenutačno iznimno slabe demokratske institucije naći će se možda posljednji put u hrvatskoj povijesti pod pritiskom ulice koji ih može zaista ugroziti. Na nešto dulji rok apetit za Europsku uniju ovim će dodatno oslabiti.... U stotinama članaka, radijskih i televizijskih emisija te tekstova po portalima ovih se dana o svemu moglo čuti što treba, pa i više, no žrtve iz kolovoza 1995. nisu ni spominjane...“ Poznati hrvatski politički analitičar Davor Gjenero u presudi Haškog tribunala ne vidi ništa neobično, a još manje neočekivano. Osim možda oslobađajuće presude za bivšeg „ratnog guvernera“ Knina Ivana Čermaka, koja je očigledan rezultat njegovih nagodbi sa haškim tužiteljstvom. „Problem ovog procesa u Hagu je činjenica da nije doprinio suočavanju Hrvatske s prošlošću, zato je bilo moguće da se hrvatska javnost tako `iznenadi` ishodom suđenja“, kaže za NIN Davor Gjenero. „Reakcija Vlade na presudu je u granicama očekivanog, kao i reakcija predsjednika Republike. Time što najavljuju ’borbu protiv formulacije o zločinačkom pothvatu’ pravnim sredstvima i pred tribunalom, jasno daju do znanja da priznaju mandat i autoritet tribunala, a treba podsjetiti da ga Tuđman nije priznavao tvrdeći da je ’Oluja’ bila vojno-policijska operacija uspostavljanja poretka i ne spada u ratne operacije, pa Hag navodno nema ovlasti nad njom. Napetosti u domaćoj javnosti utihnut će u tjedan dana i nakon Uskrsa nitko se neće sjećati Gotovine, a pogotovo Markača“, procenjuje Gjenero. Za njega nema opasnosti od destablizacije unutarnjepolitičke situacije u zemlji, jer sve parlamentarne stranke, tko god bio na vlasti, moraju voditi politiku kontinuiteta prema Hagu. Gjenero će, za NIN, reći i ono što premoćna većina stanovnika Hrvatske nikako ne može prihvatiti: “I sa ovakvom presudom, i bez nje, Tuđman je za sav demokratski svijet bio ratni zločinac i autoritarni vladar kao i Milošević, kontinuitet njegove politike Hrvatskoj ne nudi nikakvu europeizaciju“. Tako se može sažeti i ishod diplomatske ofanzive koju vlada Jadranke Kosor u Zagrebu preduzima da bi se pobila tvrdnja iz haške presude da su generali Ante Gotovina i Mladen Markač bili samo izvršitelji, a pokojni predsednik i pokojni ministar odbrane Franjo Tuđman i Gojko Šušak ideolozi i stratezi „zločinačkog pothvata“. Čak i kad bi „taj zli kalvinist“ (kako holandskog sudiju Alfonsa Orijea nazivaju neki ugledni hrvatski intelektualci!) sam morao da preinači kazne hrvatskim generalima i pusti ih na slobodu, za četiri i po miliona stanovnika Hrvatske to ne bi moglo da ublaži psihološke posledice šoka posle čitanja presuda. O presudama, svjedocima i krivcima Zoran Pusić, predsednik odbora za ljudska i građanska prava u Hrvatskoj Mjesecima poslije „Oluje“ novine nisu prestajale pisati i analizirati tu vojnu pobjedu, ali o njenoj tamnijoj strani, koja je također još mjesecima poslije „Oluje“ trajala, o paležima cijelih sela, o vlakovima koji su vozili ljude iz Splita u pljačku napuštenih kuća i, najgore, o mnogim ubojstvima staraca koji su ostali po selima pisalo se malo ili ništa (osim u niskotiražnom i proskribiranom Feral Tribune-u). Od svih tih napisa ostao mi je u sjećanju naslov jednog članka Ž. Kustića: „Neviđena humanost ratovanja“. Mislim da sam ga čitao iza ograde češkog UN bataljuna u Kninu gdje su sklonište potražili 744 izbjeglice iz Knina i okolnih sela, uglavnom ustrašene žene i djeca koji su čekali da dobiju dozvolu da odu u izbjeglištvo. Ja sam cijelo popodne razgovarao s njima, nagovarao ih da ostanu ovdje (prilično neodgovorno, ali tada podatke o broju zločina nisam znao), da je Hrvatska njihova domovina i slično. Ali do njih su stizale vijesti o spaljenim kućama, poklanoj stoci i ubojstvima i od 744 samo su se 22 odlučila za ostanak. Kod većine je ta odluka imala malo veze s politikom, a puno sa strahom; bili su to uglavnom obični, mahom priprosti ljudi koji se nisu bavili politikom ali se politika okrutno pozabavila njima. Osjećao sam ogorčenost zbog uvredljive neistinitosti i licemjernosti tog članka; u Kustićevu obranu mogu reći da ne vjerujem da je on svjesno obmanjivao javnost, prije će biti da ga je zanijela euforija pobjede i završetka rata, a činjenice nije znao. Pisanje većine novina prije i poslije izricanja presude Gotovini, Čermaku i Markaču, a posebno izvještaji televizije, svojom površnošću koja se miješa s namjerno plasiranim poluistinama sjetili su me na taj članak; s tim da za njih ne postoji ni ta upitna olakotna okolnost – činjenice su danas poznate! Kao da smo se vratili 10-15 godina unatrag, kad su najutjecajniji mediji često ličili na propagandne biltene koji umjesto argumenata donose netrpeljive prozivke, bivši predsjednik države naziva raznobojnim vragovima novinare i nevladine udruge koje traže da hrvatsko pravosuđe istraži sve ratne zločine, a bivši ministar pravosuđa (Z. Šeparović) penje se na semafor ispred tadašnjeg američkog veleposlanstva i viče: „Mi ćemo suditi sucima Haškog suda“. Prvo su mediji danima stvarali atmosferu da je oslobađajuća presuda gotova stvar. Glavni izvor informacija bili su branitelji optuženih koji po logici svog posla nisu objektivni. Većini ljudi, koji nisu pratili suđenje, te dobre želje servirane su kao objektivne informacije. Nije čudo da je mnogima presuda Gotovini i Markaču bila šok; jer presuda nije bila vođena željama obrane nego njenom (ne)moći da ospori povezanost Gotovine sa slijedećim činjenicama: 1. Samo u Sektoru jug, kojim je zapovijedao Gotovina, dogodilo se oko 600 ubojstava civila, mahom staraca koji su ostali u svojim kućama. To je tri puta više nego što je bilo žrtava na Ovčari. 2. Kad su se ti zločini dogodili gotovo nitko nije za njih kažnjen. Baš obratno, u većini slučajeva državne i vojne strukture odgovorne da se takvi zločini istraže pokušale su ih prikriti. Podrška takvom ponašanju dolazi sa samog političkog vrha. Tako u svom govoru u Karlovcu, na putu „vlaka slobode“ iz Zagreba u Split, predsjednik Tuđman kaže: „A oni koji nam predbacuju da palimo srpske kuće na oslobođenim dijelovima Hrvatske, neka se prisjete da je upravo biblijsko načelo, iz Starog zavjeta, oko za oko, zub za zub.“ 3. Predsjednik Tuđman je više puta nedvosmisleno izjavio da želi smanjiti broj Srba u Hrvatskoj. Danas je svima dostupan sadržaj razgovora na Brijunima na koji se Sud poziva. Takvih izjava ima još. U Karlovcu, u kolovozu ’95. Tuđman u govoru kaže: „Srbi su neslavno nestali iz ovih krajeva kao da ih nikad nije ni bilo. Ali još ih ima i ovdje kod vas. Od 22 suca u Karlovcu 7 su Srbi.“ Ovaj trend s neprikosnovenog vrha slijedili su i neki drugi političari. Tako potpredsjednik vlade, B. Mišetić, izjavljuje: „Hrvatska ne želi da u njoj žive ljudi koji pripadaju drugom narodu.“ Kako god te izjave danas šokantno zvučale, tada im se masovno aplaudiralo, uključujući i one koji se danas zgražaju nad zaključkom Haaškog suda da je „Oluja“ osim oslobodilačke akcije iskorištena za ostvarenje etničkog čišćenja. U Hrvatskoj je u to doba bilo i gorih izjava ali od ljudi koji nisu imali moć da ih provedu. Odgovornost hrvatskog političkog vrha je u tome što je on imao moć, imao je vojsku čija pobjeda je zloupotrijebljena za ostvarenje ideje koja bi više spadala u prijelaz iz 20. u 19. stoljeće. Na čelu te vojske u Sektoru jug stajao je Gotovina i njegove zasluge za izvojevanu pobjedu nitko ne dovodi u pitanje. Suđenje je o njegovoj odgovornosti za zločine koji su se u tom području dogodili. Ne postoje nikakve Gotovinine šovinističke izjave, gotovo nikakve izjave izvan vojno-stručnog konteksta uopće. Prema svjedočenju njegovih suboraca, poput Ademija ili Kotromanovića, u politiku se nije miješao, nacionalist nije bio, nikakve zločine nije naredio. Ali počinitelji zločina u području za koje su, prema Sudu, on i njegovi potčinjeni zapovjednici bili odgovorni, nisu kažnjeni niti su daljnji zločini spriječeni. Da se zločini mogu izbjeći najbolje pokazuje primjer „Bljeska“. Poslije završetka akcije, u kojoj su stradali mnogi civili, posebno kad je pucano po koloni izbjeglica, šef policije iz Pakraca Nikola Ivkanec tražio je da se vojska povuče u vojarne i da policija preuzme kontrolu oslobođenog područja. Tri dana nakon „Bljeska“ razgovarao sam s Ivkancem o uspostavi Centra za ljudska prava u Pakracu. Išao sam po selima u tom području i često sreo teško naoružane policajce kako obilaze ljude koji su ostali i pitaju ih da li im što treba i da li je sve u redu. Koliko je meni poznato, zločina u području koje je kontrolirao N. Ivkanec poslije „Bljeska“ nije bilo. Nakon objavljivanja presude mnogi mediji svojim izvještajima i komentarima ponovo doprinose dezinformiranju javnosti. Iako u presudi (pa ni u optužbi) nitko ne dovodi u pitanje legitimnost akcije „Oluja“, nego samo odgovornost najviših tadašnjih hrvatskih političara za zloupotrebu te oslobodilačke akcije i, dosljedno, odgovornost najviših vojnih zapovjednika preko kojih se, prema Sudu, ta zloupotreba provela, u medijima se uporno ponavlja da je to osuda „Oluje“ i prava Hrvatske da se bori protiv agresije. U tome nisu usamljeni tako da je ovih dana teško razlikovati izjave raznih oriđinala, pune ne baš bezopasnih prijetnji, od izjava s oltara ili od ljudi visokog obrazovanja koji bi uistinu trebali znati bolje. Oštrica kritike sad se usmjerava ne prema onima čije izjave i postupci su zločine prikrivali i do ove osuđujuće presude doveli, nego prema onima koji su godinama tražili da se ti zločini individualiziraju, procesiraju, po mogućnosti u Hrvatskoj i da se skine ljaga s akcije koja je bila oslobodilačka. I tu povlačim crtu domoljublja. Domoljublje nije mahanje zastavom, pozivanje na netolerantnost i mržnju niti kukavičluk da se suočimo s vlastitim postupcima. Još ima ljudi koji ne žele da se Hrvatska predstavlja i ponaša kao mafijaška organizacija, koji su se uvijek borili za Hrvatsku drugačiju od one „koja ne želi da drugi narodi žive u njoj“ i od one u kojoj će sve biti u rukama 200 obitelji. O tome za koje vrijednosti ćemo se uspjeti izboriti ovisi kakvu ćemo Hrvatsku imati.