Znamo loše strane suseda

Obiteljske, prijateljske, poslovne, kulturne i druge spone unatoč naporima nehtijenja da se život normalizira i dalje povezuju ljude, koji u biti govore istim jezikom sa četiri imena. Mladi danas odlaze na studije u Beograd, posjećuju Egzit u Novom Sadu, a preseljenjem u Beograd obol normalizaciji dao je i unuk prvog hrvatskog predsjednika. Promjene su se vidjele i u vapaju za gostima iz Srbije: „Tako lepa, tako blizu“, koji se početkom ljeta vrtio na srbijanskim rtv programima, te s plakata na beogradskim ulicama vabio na hrvatsko more. More, folklor i kuhinja nas razlikuju, ali su podudarnosti stalno prisutne. Pogotovo kada politika manipulira i ostrašćuje traumatizirani narod, kojem se „oni drugi“ nude kao uzrok „naše“ zle kobi. Pri tom su „naši“ uvijek „heroji, a ne zločinci“. Emocije više nisu tako snažne, ali ne zbog presuda u Hagu, kojeg se i dalje doživljava političkim i nepravednim, jer „osuđuje samo naše“, već zato jer je veliki dio građana postao svjestan zločina vršenih navodno u njihovo ime. Sličnosti ima još. U ambijentu fascinantne sličnosti u ljubavi prema turbofolku, s obe strane granica svjedočimo sunovratu ekonomskog, socijalnog, zdravstvenog, obrazovnog i kulturnog standarda stanovništva. Sprezi politike i kriminala ne odgovaraju ni mediji koji razotkrivaju korupciju. U Hrvatskoj se sudi i razotkriva politokriminalna hobotnica. Neki novinari imaju policijsku zaštitu, kao i na RTV B92, čija emisija Insajder (nažalost, nema takve u Hrvatskoj), primjerice o kriminalu u „Kolubari“, kao da je snimana u nekom hrvatskom javnom poduzeću. Kriminal je i u nogometu. U Srbiji su „padale“ glave, a u Hrvatskoj je pucano „tek“ u menadžere. Nekad veliki „Zvezda“ i „Hajduk“ ne prolaze ni evropska pretkola. Prosječni Hrvat, zbog „medijskog filtera“ zna loše strane susjeda. Voli pak vidjeti da se tamo prodaju „bajadere“ i „vegeta“, ali ne pita zašto proizvoda iz Srbije baš i nema u hrvatskim trgovinama. Nema ni rasprave zašto vodeće IT kompanije sele iz Zagreba u Beograd. Opterećenost prošlošću onemogućava snažnije iskorake u normalizaciji. Stoga je važna osuda zločina i politika koje su dovele do njih. Hrvatska je pravosudno učinila značajne, ali ne i društveno dovoljne korake. Srbija je također zakoračila tom stazom. Bez ispunjenja tog uvjeta ostat će obostrani zazor, a to će nam onda svima odgoditi bolju budućnost. Autor je novinar