Korak napred, korak nazad

U Vukovaru ne vlada ni diktatura, ni strahovlada”, tvrdi u razgovoru za NIN vukovarski gradonačelnik Vladimir Štengl. Ipak, od nekih se političkih floskula ili afera, kako kaže, ne može oprati kao ni od “šarengradske ade”. Tipičan primer je politički i žurnalistički triler o vukovarskom gradonačelniku koji u čamcu ilegalno prelazi Dunav kako bi vlastima tadašnje Savezne Republike Jugoslavije dokazao da je prostrano dunavsko ostrvo kod mesta Šarengrad, deo hrvatske državne teritorije. Ni godinu dana posle ovog debakla, o kome je tada pisao i NIN, Vladimir Štengl ne može da dokaže medijima i svojim političkim oponentima, da se tada nije nalazio u Vukovaru, nego na godišnjem odmoru. Uostalom, sagovornik NIN-a posebno ističe da, kao prvi čovek Vukovara, veoma dobro zna gde se i kako prelaze državne granice.

Kako izgleda voditi grad koji je bio iz temelja razrušen, a ne prestaje da izaziva političke tenzije?

- Ja nemam drugog iskustva u vođenju grada i ne znam kako je drugim gradonačelnicima koji su u nerazrušenom gradu. I to najozbiljnije govorim. Svi smo se mi, a ne samo ja, našli u situaciji da nešto pokušamo promijeniti. Koliko smo uspjeli, to će netko drugi reći. Ali smo se tog posla prihvatili, jer smo, kao Vukovarci, smatrali da je naša obaveza da to uradimo kako treba. Jednostavno, riječ je najviše o dugu prema gradu i mislimo da se naš posao jedino tako može obavljati.

Koliko ljudi danas živi u Vukovaru i koja je njihova nacionalna struktura?

- Popis stanovnika od 2001. godine pokazao je brojku od 31,5 tisuća ljudi. Tu se mora uzeti u obzir i tri tisuće prognanika koji su popisani kao prognanici u nekim prognaničkim naseljima, kao i osobe koje su popisane kao izbjeglice, a nalaze se negdje u Republici Srbiji i Crnoj Gori, zatim Republici Srpskoj, uglavnom, negdje izvan teritorija Republike Hrvatske. Međutim, taj broj od trideset jednu i po tisuću uklapa se u još nešto. Statistike govore da se kod takvih previranja, potresa, događanja, prevrata ili kako već hoćete...

Koristite tako blage riječi...

- ...da se više u ranije prebivalište ne vraća 30 posto ljudi. Ovdje je, prema popisu iz 1991. godine živjelo 46,5 tisuća ljudi. Jedna trećina je 15 tisuća, dakle, bez obzira jesu li ti ljudi nestali, jesu li smrtno stradali ili se ne žele vratiti, taj se broj uglavnom poklapa sa statističkom procjenom o broju ljudi koji se više ne vraćaju tamo gdje su ranije živjeli. U Vukovaru, prema našoj procjeni, danas živi između 29 ili 30 tisuća ljudi. U početku kad smo ovdje počeli raditi, najčešće je pitanje bilo koliko stanovnika ima grad. Mi to nismo znali, služili smo se, što bi se reklo, indirektnim metodama; koliko ima registriranih automobila, koliko je rođeno djece, koliko se dnevno proda kruha i slično. Ali u konačnici su se brojke dobijene takvim načinima ipak poklapale sa onim što je rekla i službena statistika.

A etnička i konfesionalna struktura? Kako to sad izgleda?

- Po popisu 1991. godine bilo je 48 posto Hrvata i 32 posto Srba, dvanaest posto neopredijeljenih, Jugoslavena i ljudi koji inače spadaju u takve kategorije izjašnjavanja i osam posto nacionalnih manjina. Popis 2001. godine pokazao je brojke od 33 posto Srba, 58 posto Hrvata i deset posto pripadnika ostalih nacionalnih manjina.

Kad bi govorile samo brojke, moglo bi da se učini da posle svih strahota koje su se dogodile u Vukovaru i nema neke velike razlike u nacionalnoj strukturi...

- Pa da, gotovo da se i nije puno promijenila. Međutim, činjenica je da je u onih dvanaest posto Jugoslavena i neopredijeljenih, prema našim saznanjima, bilo oko šest posto Hrvata i šest posto Srba. Ove godine, konačno, po broju djece upisane u prvi razred osnovne škole može se vidjeti da naše podatke potvrđuje i državna statistika.

Mnogi ljudi u Vukovar danas dolaze samo na “politički safari” i ne znaju stvarno stanje u gradu. Koji su njegovi najakutniji problemi? Politička, međunacionalna ili komunalna pitanja od kojih zavisi svakodnevni život ljudi?

- Da, to je zaista dobar izraz. Kad dođu u Vukovar, ljudi recimo pitaju smiju li izaći iz automobila, a sigurnost u ovom gradu uopće nije problem. Mi često kažemo, kad bi crne kronike morale živjeti od Vukovara sve bi se novine ugasile. Ono što se ponekad zaista i dogodi dobija prevelik značaj, opet zato da bi ljudi kojima to odgovara, opravdali svoje unaprijed stvorene predrasude. Komunalni problemi poput vode i struje potpuno su riješeni i s tim više nemamo problema. Prije rata, znate i sami, nismo imali plin, a sad smo uspjeli sklopiti izuzetno povoljan koncesijski ugovor za opskrbu grada plinom, pa je čak priključak za domaćinstva besplatan. Imamo tri komunalna poduzeća u vlasništvu grada. Vodovod i kanalizaciju, Komunalac i Gradsku čistoću i poduzeće za održavanje stanova i opskrbu toplinskom energijom. Niti jedno od tih poduzeća ne posluje s gubitkom, a ipak nemamo najskuplju vodu u Hrvatskoj. Tu, recimo, držimo čvrsto četrdeseto mjesto, a od 1999. do 2002. nismo podizali cijenu grijanja. Prošle godine smo, primjera radi, iz vukovarskog Komunalca u gradsku kasu vratili negdje između 150 i 160 tisuća kuna. Imamo javnu rasvjetu u cijelom gradu, a Hrvatskoj elektroprivredi ne dugujemo ni lipu, svaki račun plaćamo u roku. Kod nas je naplativost komunalnih usluga izuzetno visoka. Istina je, dobijamo i pomoć od države, ne mogu reći da je nema, ali je svake godine sve manja, pa se gradski proračun puni i iz drugih izvora koje sam spomenuo. Kad smo došli u grad, proračun je te 1998. godine bio 19 milijuna kuna, a sad je 56 milijuna kuna.

Od početka ove godine Vukovar se vidljivo odmaknuo od svima poznate slike ruševina i prepunog gradskog groblja. Da li ste zadovoljni obnovom grada i brigom države i aktuelne vlasti za ovaj deo Hrvatske?

- Jesam, zadovoljan sam. Ali, postoji problem u kojemu je država zakazala, a to je obnova gospodarstva. U Vukovar je odmah trebalo uložiti novac, a ne samo “krpati rupe” kad su počeli problemi. Gospodarstvu grada je trebala jaka financijska injekcija, a nje nije bilo.

Vukovar je pre rata imao nekoliko velikih proizvodnih sistema, poput “Vuteksa”, “Vupika”, “Borova”, a da se i ne govori o tome da je grad u to vreme imao najveću izvoznu rečnu luku u čitavoj bivšoj državi. Šta se sada dešava na svim tim mestima?

- Vidite, “Luka” je u specifičnom položaju, jer je izgubila terete. Promet na Dunavu je stao, dijelom zbog situacije u Srbiji, dijelom i zbog opće recesije. Ali, “Luka” se oporavlja, dobila je dizalice, tereti se polako vraćaju. Ipak, ovoga trenutka njome prođe nekih 200 tisuća tona od milijun i pol koliko je prolazilo prije rata. Onoliko radnika koliko danas zapošljava kombinat gume i obuće “Borovo”, ranije je zapošljavao tek jedan jedini njegov pogon. Najveća zagonetka je “Vuteks”. On je radio do trenutka reintegracije i onda je otišao u stečaj. Još se rade one vukovarske deke poznate i izvan Hrvatske, ali u firmi “Vuteks-feniks” u Vinkovcima. Ipak, sudeći prema prilivu novca u gradsku kasu, ispada da stvari i nisu tako strašne kao što izgledaju. Začeci razvoja poduzetništva ipak daju nadu za određeni optimizam. Naravno da postoje čitave kategorije ljudi koji su bez posla, koji žive jako teško, o tome nema govora. Ali je činjenica da u gradu postoji i dosta ljudi sa vojnim mirovinama i solidnim primanjima, da se to onda ipak nekako izravnava.

Na farmi “Ovčara” kraj Vukovara gde su za vreme rata pogubljeni nebrojeni civili nedavno je bio i američki ambasador u Hrvatskoj Ralf Frenk. Kakvi su vaši dojmovi o tome šta svet misli o onome što se dogodilo u ovom gradu i o tome kako se danas živi u Vukovaru?

- Neki o tome znaju više, neki znaju manje, a neki ne znaju ništa. Sam gospodin Frenk došao je dosta pripremljen, gotovo verziran. Svima kojima nešto nije jasno u vezi sa Vukovarom, pokušavamo objasniti što se ovdje događalo. Ne vodimo ih samo na groblje, nego svuda, po čitavom gradu. I ne samo strance, nego i ljude iz Hrvatske. Znate, kad ste daleko, drugačije to doživljate. Pa čak i prave razmjere rušenja grada. Svatko tko dođe u Vukovar ovdje vidi samo centar grada, svi snimaju samo sablasne ruševine “Vodotornja”, sve ostalo se zanemari, a toliko je detalja koje treba vidjeti i shvatiti. Ali, mi svakog korektno nastojimo uputiti da mu što manje takvih stvari promakne. Naravno, samo zato što želimo da ljudi koje to zaista zanima, dobiju kompletnu sliku Vukovara.

Da li mislite da sistem odvojenog školovanja dece stanovnika Vukovara hrvatske i srpske nacionalnosti može da donese dobre rezultate na duži rok ili je to nužno, poratno zlo?

- To je prijelazno razdoblje. Moram ovdje nešto reći, ali ne u našu obranu, nego zato što to treba reći. Mi nismo tražili odvojene vrtiće niti odvojene škole. Zatekli smo takvo stanje i mislimo da je to trenutačno najbolje rješenje. U vukovarske vrtiće ide blizu pet stotina djece, a gradska vlast “servisira” obje vrtićke organizacije, i hrvatsku i srpsku. Svi oni do desetoga u mjesecu dobijaju i plaće i materijalne troškove i svi imaju potpuno isti tretman. Iako znamo da vrtić koji je, kako bi se to reklo “srpski”, dobija od Vijeća za nacionalne manjine dodatni novac. Što se škola tiče, Vukovar nije ušao na listu ona 32 grada u Hrvatskoj kojima je dano pravo upravljanja školama, mada smo to tražili. Našim osnovnim i srednjim školama upravlja županija. U školama postoje “razredna odjeljenja” na srpskom ili na hrvatskom jeziku. I to je sredina onoga što zakon dozvoljava. Moguće su ili potpuno manjinske škole, a njih ne može osnovati grad, nego država. Moguća su razredna odjeljenja koja također smatramo prelaznim rješenjem, a tu je i ona treća mogućnost, njegovanje tradicije, kulture i ostalih običaja određenog naroda ili nacionalne manjine. Prošle godine je jedan dio srpske zajednice tražio manjinske škole. To nije tako jednostavno izvesti, koliko god da politički bombastično djeluje. Škole su po gradu raspoređene po nekoj logici. Dijete iz Vukovara ne može ići u osnovnu školu u Borovu, jer je ono udaljeno barem šest kilometara. Želimo da djeca idu u najbliže škole. Mi ne želimo odvojene škole, nego “razredna odjeljenja” kao prijelazno razdoblje. Tu imamo nastavu i na hrvatskom i na srpskom jeziku, ali po hrvatskom nastavnom programu.

Mediji su dali puno prostora vašoj negativnoj reakciji na ideju o zajedničkim vrtićima gde bi sva deca, bez obzira na nacionalnost, učila engleski i nemački jezik. Kako to objašnjavate?

- Nama su svojedobno došle dvije gospođe iz Zagreba pozivajući se na odluku predsjednika Stjepana Mesića i Ministarstva prosvjete koje uopće nije bilo. I priča je bila ovakva: tu bi se otvorio vrtić na jednom stranom jeziku, ali jeziku države koja bi to financirala. Rekao sam da nemam ništa protiv, ali sam pitao što ako to slučajno bude retoromanski dio Švicarske. Odgovorili su mi da bi financijer bila Nizozemska. Rekao sam da nas zaista ne zanima flamanski. Tek su tada spomenuli engleski, što mi nije bilo rečeno u početku. Od Ministarstva do dana današnjeg nismo dobili mišljenje o čitavom tom slučaju. Čitavu je priču kasnije preuzeo Vukovarski institut za mirovna istraživanja ili VMO, a mi smo ponovili da nemamo ništa protiv, ali zašto se svoj vukovarskoj djeci ne omogući da uče engleski jezik, a ne samo nekoj eliti koja će ići u strani vrtić. Nakon nekoliko dana ovdje je došao potpredsjednik vlade u Zagrebu Ante Simonić. U Vukovaru se o tome razgovaralo u prostoru VMO-a, a mi na razgovor s njim nismo čak bili niti pozvani.

Zamerili su vam i onu radikalnu političku izjavu o “šumadijskom sokaku” kako ste navodno nazvali tržni centar na mestu predratne gradske pijace. Zašto ste to rekli?

- Ja sam rekao “šumadijski čardak”, a ne sokak. Naravno da nemam ništa protiv šumadijskih čardaka po Šumadiji, ali mislim da ta arhitektura ovdje nije primjerena. Samo se o tome radilo i ja od toga ne bježim.

Pripadate Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Koliko činjenica vašeg stranačkog opredeljenja utiče na brigu o svim stanovnicima Vukovara?

- Pa mislim da to nema nikakvog utjecaja. Znate, kad ste se već dotakli toga i onoga što bi stanovnici Vukovara o tome mogli misliti, ja to vidim ovako. Postoje ovdje ljudi kojima je Vukovar cilj, a ja se smatram dijelom njih, a ima i onih kojima je Vukovar sredstvo. I to su ljudi sa svih strana, neovisno o stranačkoj, nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti. I samo je ta osnovna podjela sad u pitanju. Sve drugo nema nikakve veze s tim. Naravno da je meni drago da je stranka kojoj pripadam na vlasti. Smiješno mi je kad čujem da ljudi tome prigovaraju otprilike tipom izjava “pa vi idete na izbore da dobijete vlast”. Pa naravno da zato idemo, zato se i izlazi na izbore svugdje u svijetu, pa i u Vukovaru. I eto, ovdje smo već dva mandata i mislim da smo nešto i napravili.

Povratnici u Vukovar najviše negoduju zbog moratorijuma na prodaju stanova iz tzv. društvenog vlasništva koji su obnovljeni novcem Republike Hrvatske. Tvrde da ih to, u odnosu na ljude iz ostatka zemlje, čini građanima drugog reda. Da li je tačno da je moratorijum na otkupljivanje i prodaju takvih stanova neka vrsta garancije da će nacionalna struktura stanovništva Vukovara ostati takva kakva je danas?

- Mi već godinama inzistiramo na rješavanju stambenog pitanja, jer se smatra da su tu svi zakinuti. Razradili smo najprije sistem najma, pa onda otkupa i taj smo prijedlog poslali vladi. To je u ono vrijeme iznosilo otprilike 400 milijuna maraka koje bi vratili gospodarstvu odakle su stanovi izgrađeni. Vukovar prije rata nije bio nerazvijeno područje, niti je dobijao dotacije, nego je sam izgradio svoje stanove. Smatramo da je taj novac trebalo vratiti nekom “Borovu”, nekom “Vupiku” ili nekim drugim poduzećima. Međutim, država tu nije napravila ono što se očekivalo. A sasvim je nelogično misliti da bi to pitanje moglo promijeniti nacionalnu strukturu stanovništva, jer se zna da su Srbi u većini bili korisnici ili nositelji stanarskog prava. Međutim, stanarsko pravo od 1991. godine apsolutno se poštuje, a ured za prognanike koji sada vodi taj posao dužan je za svaku obnovljenu zgradu pozvati njezine stanare i oni to i rade. Međutim, zakon ne dozvoljava da imate pravo vlasništva na dva stana. U Zagrebu ili nekom drugom gradu u Hrvatskoj, i u Vukovaru. Osim, ako ih, naravno, niste kupili vlastitim novcem.

Pre rata ovde je živelo devetnaest nacija i barem pet konfesija, a stari Vukovarci toga se sećaju s nostalgijom. Šta danas najviše nedostaje gradu?

- U Hrvatskoj je Vukovar treći grad koji je u povijesti dobio status slobodnog kraljevskog grada. To već nešto govori samo za sebe. Možda se odgovor nalazi u svemu što ste nabrojali. Znate, ovih deset godina svakako su izmijenili psihu ljudi. Gotovo bih mogao reći kao da su postali nekako komotniji. Oni su svi bili negdje i na neki način zbrinuti. Ne može se reći da im je blagostanje curilo s neba, ali su neke mogućnosti preživljavanja ipak postojale. Ako nije curilo, barem je kapalo, kako se to kaže. Ne može se reći da se taj “vukovarski duh” ipak polako ne vraća. Evo, vidi se i po nekim zgradama koje danas izgledaju kao ranije, obnovljene su u faksimilu. Mada se mi nekad tome i protivimo, jer se previše inzistira na nekim arhitektonskim detaljima koji su nepotrebni. Ne možete Vukovar napraviti starijim nego što je bio. To se više ne može postići, ali to vraćanje “duha grada” ipak polako dolazi. Za to treba vremena, možda će neki ljudi s vremenom prihvatiti stvari koje inače ne prihvaćaju, to su oni, znate, za koje sam rekao da im je Vukovar sredstvo. Vremenom će se i to promijeniti. Prestrašne su to i dramatične promjene bile da bi se preko noći život vratio u normalu. Vidite, taj centar grada koliko god da je bio arhitektonski ponos Vukovara, on se najteže i najsporije obnavlja, jer tamo ipak nije stanovalo toliko ljudi koliko u drugim dijelovima grada. Zato su se prvo obnavljali stambeni objekti gdje je trebalo zbrinuti puno ljudi koji su ostali bez stanova i kuća.

Vas lično ovde ne štedi niko. Jedni vam prigovaraju da ste desničar i nacionalista, drugi tvrde da previše popuštate ljudima koji su u Vukovaru proveli vreme rata i srpske jurisdikcije nad gradom. Kako pronalazite zajednički jezik sa svima?

- Lokalna samouprava i gradska uprava nisu ni pravosudni organi, ni policija. Svatko u ovoj državi treba raditi svoj posao. Neću ja dokazivati je li netko ratni zločinac ili nije, eventualno mogu svjedočiti ako nešto znam, ali postoje institucije koje se time bave. Činjenica jeste da je svako dosadašnje gradsko vijeće i poglavarstvo Vukovara, i u stranačkom i u nacionalnom smislu, dalo prolaznu ocjenu gradskom proračunu. Od dvjestotinjak sjednica poglavarstva koje sam vodio tek mi dvije točke nisu prošle i to zahvaljujući vijećnicima iz redova Hrvatske demokratske zajednice kojoj i sam pripadam. Mi smo, recimo, mnogim gradskim udrugama dali značajne svote novca. Samo športu smo prošle godine dali dva i pol milijuna kuna iz gradske kase. Ili, upravo jedan primjer iz športa. Kad smo se prihvatili ovog posla oko upravljanja gradom, nakon godinu dana se pojavila mogućnost da ženski odbojkaški klub, a ženska je odbojka u Vukovaru tradicija, uđe u prvu ligu. U to vrijeme smatralo se da je odbojkaški klub “Vukovar” isključivo srpski klub. No, bio je to vukovarski klub i on je otišao u prvu ligu. Tada smo potpuno stali iza njega i stojimo i dalje.

Po čemu je to bio srpski klub? Po tome što su igračice bile etničke Srpkinje ili ga je finansiralo neko srpsko društvo?

- Ne, to je bilo zatečeno stanje po dolasku hrvatske vlasti u Vukovar.

Dakle, bile su to samo devojke koje su igrale odbojku.

- Da, i mi smo ih u tome podržali. Ovaj grad ima svoje športaše i uvjereni smo da su oni prvi zaslužili šansu da pokažu što mogu, a politiku treba ostaviti po strani. Svoje uvjerenje nismo promijenili.