Arhiva

Misteriozne smrti

Marko Lovrić | 20. septembar 2023 | 01:00
Misteriozne smrti
Muamera el Gadafija još nije prekrila grobna tišina. Mahmud DŽibril, prošlogodišnji privremeni premijer i jedna od najvažnijih figura Prelaznog nacionalnog saveta tokom građanskog rata u Libiji, objavio je pre nekoliko dana da se „strani agent umešao u revolucionarne brigade kako bi ubio Gadafija“. „Dobro obavešteni izvori“ iz Tripolija rekli su italijanskom Korijere dela sera da je agent verovatno bio Francuz, a italijanski dnevni list podseća da je Gadafi od početka intervencije NATO pretio da će progovoriti o milionima kojima je navodno finansirao Sarkozijevu predsedničku kampanju. SUMNJA Smrti politički značajnih figura često ostaju kontroverzne vekovima, pa istoričari, na primer, još ne mogu da se dogovore oko toga ko je ubio Filipa Drugog Makedonskog, oca Aleksandra Velikog. Nije čudno, onda, što se ne možemo složiti oko toga kako je završio Osama bin Laden. Dok se i većina zaljubljenika u konspiracije slaže da je čovek po imenu Osama bin Laden zaista postojao, da je šefovao Al kaidi, i da je mrtav, te se suprotno može čuti samo na periferiji teorija zavere, u datum i način njegove smrti sumnja i obično građanstvo. No easy day, knjiga Meta Bisoneta, američke mornaričke "foke" koja je učestvovala u pakistanskoj operaciji, uglavnom potvrđuje ono što američki zvaničnici pričaju, a ni sama Al kaida to ne negira, ali su svejedno sumnjičavi i oni koji ne pate od paranoidne shizofrenije, o čemu svedoči i primer Amerikanke Sindi Šihan. „Mirovna mama“, kako američki mediji zovu Šihanovu, simbol je antiratnog pokreta još od 2005, kada je razapela šator u blizini Bušovog ranča u Teksasu, i rekla da neće otići sve dok joj predsednik ne objasni zašto joj je sin poginuo u Iraku. Posetili su je Martin Šin i DŽoan Baez, ali ne i Buš, pa se Šihanova odlučila za drugačiju taktiku, i od tada je sijaset puta hapšena zbog mirovnih demonstracija. Danas je potpredsednički kandidat male Partije mira i slobode, i vrlo je rado pristala da za NIN objasni zašto ne veruje u „težak dan“ Meta Bisoneta. „Vlasti nam nisu dale nikakav praktični dokaz da su Osamu likvidirale onako kako tvrde“, kaže Šihanova. „Mirovna mama“ dalje veli da je „zaprepašćena time što ljudi nisu automatski skeptični prema svemu što tvrdi ,Imperija’“, i pita se: „Gde su fotografije Bin Ladenovog tela? Gde je video-snimak njegove morske sahrane? Čovek bi pomislio da će se ,Imperija’ potruditi da dokaže svoje tvrdnje. Sve što imamo jeste Obamina reč da postoji DNK poklapanje ubijenog i Bin Ladena. No, čak i ako prihvatim da su imali Bin Ladenovu DNK pri ruci, gde je dokaz tog poklapanja?“ Takve dokaze sudski su tražili, i nisu dobili, Rojters, AP, Foks njuz, i mnogi drugi, te Sindi Šihan, sve u svemu, smatra da je Bin Laden umro ili ubijen mnogo pre Bisonetovog „teškog dana“, i da je prepad u Abotabadu bio samo predizborni trik Baraka Obame. No, u zagrobnoj priči o Osami bin Ladenu nijedna strana se ne razbacuje konkretnim podacima, pa i skeptični traže da im se veruje na reč, poput američke administracije. Misterija jedne druge političke smrti na Bliskom istoku, pak, vinula se ove godine do naučne razine. Smrt Jasera Arafata sada je već kontroverzna koliko je to bio i život ovog teroriste-revolucionara. Niko, doduše, ne sumnja u to da je Abu Amar, kako mu je glasilo ratničko ime, umro 11. novembra 2004. u pariskoj vojnoj bolnici Persi, gde je prebačen iz svog opkoljenog sedišta u Ramali, ali pretpostavke o tome šta ga je ubilo pokrivaju ceo spektar od sasvim prirodnih do veoma „neprirodnih“ uzroka. Sumnje su se kuvale još od Pariza, a eksplodirale su letos, u dokumentarcu Al-DŽazire. Čuvena katarska televizijska mreža dobila je od Suhe Arafat, udovice palestinskog vođe, nekoliko njegovih ličnih predmeta, poslala ih na veštačenje Institutu za nuklearnu fiziku i radijaciju u Lozani, i čula da je iz Arafatove legendarne kefije zračilo mnogo više od harizme. „U ličnim stvarima Jasera Arafata pronašli smo povišenu količinu polonijuma-210, koju ne možemo da objasnimo. Ne možemo da zaključimo da je Jaser Arafat otrovan, ali je verovatnoća 50 odsto“, rekao je Fransoa Bošu, šef pomenutog instituta, veoma uglednog, uzgred, u svetu forenzike. Za polonijum-210 većinom smo prvi put čuli tokom špijunske sage čiji je glavni junak bio Aleksandar Litvinjenko, bivši ruski bezbednjak, koga je 2006. ubio upravo taj radioaktivni element. Polonijum-210 može se naći i u cigaretama, ali količina koju su švajcarski naučnici pronašli na Arafatovom donjem vešu, osamnaest puta veća od one koju su našli na kontrolnom uzorku, ne može imati nikakve veze ni sa pušenjem, ni sa bilo kojim drugim uobičajenim izvorom. Francusko tužilaštvo je stoga na zahtev Suhe Arafat pokrenulo istragu, i očekuje se da će ovog meseca francuske istražne sudije i švajcarski naučnici otići u Ramalu, gde je palestinski vođa sahranjen, i analizirati njegove zemne ostatke. SMUTNJE Šta god stručnjaci otkrili, nad smrću Abu Amara će ostati brojni znaci pitanja. Niko se razuman neće iznenaditi ako se ispostavi da je Izrael otrovao Jasera Arafata, ali je umesno pitanje zašto su, na primer, palestinske vlasti još 2005. godine zaključile istragu bez rezultata? Odgovor možda zna Tafik Tiravi, nekada glavni palestinski obaveštajac. „Sigurni smo da su palestinske ruke doprinele smrti predsednika Arafata", optužuje Tiravi. Autopsiju Abu Amara je 2004. godine odbila i sama Suha Arafat, a neki izraelski i američki „jastrebovi“ tvrde da i za to imaju odgovor. Glasine o tome da je pokojni palestinski vođa bio homoseksualac na svetsku scenu je još krajem osamdesetih lansirao Jon Mihaj Paćepa, general Sekuritatee, i najviši komunistički oficir koji je ikada pobegao na Zapad. Čovek koji je decenijama bio Čaušeskuov obaveštajac, a potom postao takav američki „jastreb“ da bi mu i DŽordž Buš mogao pozavideti, nije baš pouzdan izvor, ali njegove tvrdnje dobro su došle za zaključak da je Arafatu presudila sida. A to bi, je li, bila sramota za Palestinu, pa otud i protivljenje autopsiji. Tezu o tome da je Arafatu presudila sida već su negirali stručnjaci iz Lozane, ali ona dobro ilustruje kako je čak i besmisleno povezivanje (nedokazane) homoseksualnosti sa sidom dobrodošlo u areni političkih ubistava. Zato i dalje ne znamo ko je ubio Filipa Drugog Makedonskog.