Arhiva

Spasa nam nema, propasti nećemo

Vladimir Kecmanović, pisac, jedan od osnivača književne grupe P-70 | 20. septembar 2023 | 01:00
Spasa nam nema, propasti nećemo
Ukratko: nacionalni interes je da teritorija nacionalne države uključi što veći broj pripadnika nacije i da ni njeni delovi ni celina ne budu dovođeni u pitanje, da žitelji te države imaju što viši životni standard, da se kulturi posvećuje što veća pažnja, da ima što povoljniju poziciju u odnosu na druge zemlje… Nerealan maksimalizam, upravo kao i imbecilan minimalizam onih koji odlučuju o nacionalnoj sudbini, dovode do pogubnih posledica, a do odgovora na pitanje šta je realni maksimum i kako do njega doći, u apsolutnom smislu nije moguće stići. Zbog toga sukob mišljenja vezanih za ovo pitanje obeležava istoriju svake nacije, bez konačnog odgovora koje od suprotstavljenih mišljenja je bilo bliže istini, ali sa nešto jasnijom slikom posledica mišljenja koje je u određenom periodu pobedilo u praksi. Budući da nacionalnu sudbinu ne određuje samo stav onih kojima je povereno, ili onih koji su uzurpirali pravo da o njoj odlučuju, nego i niz drugih, vidljivih i nevidljivih faktora, neretko se događa da istorija da za pravo onima koji dok su delovali nisu bili u pravu, i da se vladari koji nisu mislili ni pametno ni dobro pokažu kao uspešniji od svojih poštenijih i inteligentnijih antagona. Nažalost, srpska nacija je danas u stanju u kom ne preostaje ništa drugo do da se uzdamo u te, nevidljive činioce, pošto razmišljanja na koja nailazimo, ne samo u vlasti i opoziciji nego i u dobrom delu onoga što predstavlja ili bi barem trebalo da predstavlja nacionalnu elitu, ne svedoče ni o pameti ni o dobrim namerama. Jednim delom, takva situacija je posledica masovnog stradanja Srba u prošlom veku – od Balkanskih ratova i Velikog rata, u kojima je izginuo cvet nesuđene nacionalne elite, preko genocida i bratoubilaštva u Drugom svetskom ratu, torture i negativne selekcije u doba titoizma, ponovnih pokolja devedesetih godina, kombinovanih sa masovnom emigracijom mladih i obrazovanih ljudi, pa sve do početka sadašnjeg veka, obeleženog razarajućim, lobotomijskim karakterom „tranzicije”, koja, kao nekada „revolucija”, „permanentno teče”, i reklo bi se da nema nameru da stane sve dok poslednji Srbin iz Srbije ne pobegne ili u njoj izdahne – ko, bukvalno, od gladi i bolesti, ko metaforično – od gluposti kojom ga, u neograničenim količinama, bombarduju svesni i nesvesni pripadnici pešadije sile čija nas je avijacija onomad zasipala osiromašenim uranijumom. Drugim delom – pošto, uprkos svemu gore rečenom, među Srbima još uvek postoji začuđujuće veliki broj pametnih i poštenih ljudi, kojima se prilika da svoje kvalitete verbalno iskažu pruža u doziranim količinama – kako ne bi ugrozili medijsku dominaciju pokvarenjaka i glupaka – dok im se mogućnost da odlučuju najčešće ne nudi ni u apotekarskim merama – takvo stanje je posledica novog talasa negativne selekcije, koju vrše inostrani geostratezi i domaći geometri, i inostrani i domaći gospodari krupnog kapitala, zainteresovani da političari i pripadnici „elite” jedne kolonije ili ne misle svojom glavom, ukoliko u njoj nečega ima, ili necenzurisano „razmišljaju” i lupetaju do mile volje, pod uslovom da im je glava provereno prazna. Elem, srpski nacionalni interes je danas, kao što je uvek i bio, manje-više isti kao interes bilo kog drugog naroda u bilo kom trenutku, a „teorije” koje kazuju suprotno su bacanje prašine u oči. Što zbog kolonijalnog statusa u kom se nalazimo, a koji bi nekadašnji „samoupravljači” nazvali „objektivnim okolnostima”, što zbog onoga što bi “isti” nazvali „subjektivnim slabostima”, izgledi da taj interes u dogledno vreme barem delimično ostvarimo manji su od šansi koje prosečan igrač lota ima da dobije sedmicu. I zato je jedino što imamo izreka iz naslova ovog teksta.