Dokoni hrvatski popovi

Propovijedi u hrvatskim katoličkim crkvama su žanrovske, tu je nekoliko uvijek istih motiva koji se ponavljaju, a jedan od modernijih, posljednjih godina veoma omiljen je osuda globalizacije, međunarodnih korporacija i tuđinskih moćnika koji su, tvrdi se, kobna prijetnja i našem pojedincu i našem društvu. Razaraju tradicionalne hrvatske vrijednosti, što god to bilo, bacaju nas u blato pohlepe i razvrata i koješta još. Svećenici nas prepadaju sve užasnijim slikama i ne padne im na pamet da su i oni članovi jedne međunarodne korporacije, dapače, najveće i najstarije u ljudskoj povijesti. Čudno je to, složit ćete se možda, da se netko uzrujava zbog globalizacije, a član je jedne crkve koja je globalnija i od Koka-Kole i od Majkrosofta, koju iz Rima vodi tuđinski moćnik, ovoga časa Argentinac Horhe Mario Bergoljo, i koja je misionarskim podvigom došla baš do svake točke našeg planeta i po zadnjem izračunu ima više od milijardu i dvije stotine milijuna vjernika svih rasa i nacija. Kad čujem kakvim se glupostima opterećuju dokoni hrvatski popovi, pomislim kako bi njima bilo lakše živjeti da su pravoslavci. Da se nitko ne uvrijedi, mnogo je logičnije biti nacionalist ako ste pravoslavac. Kad je crkva nezavisna, odvojena od drugih crkava i ograničena na jedan narod, nacionalni i crkveni interesi su podudarni, a to je u katolika skoro pa nemoguće uskladiti. Za ilustraciju, kad je Svjetsko prvenstvo, pravoslavni se navijač, klečeći na tepihu ispred televizora, u suzama moli pravoslavnom Bogu koji je neupitne vjernosti, čuva samo njegov pravoslavni narod. Katolički navijač, s druge strane, nikad ne može biti siguran je li katolički Bog na njegovoj, hrvatskoj strani, ili navija za Brazilce, Poljake ili Irce. Nacionalno i katoličko naprosto ne idu jedno s drugim, u svojim su temeljima suprotstavljeni, no za nevolju katolički svećenici, kao i svi drugi svećenici, u većini su upravo nepodnošljivi nacionalisti i to njihove izjave i postupke često čini proturječnima. Slušajući ih katkad lijepo osjetite studeni zrak kako struji kroz procjep između njihove odanosti svome narodu i njihovih zavjeta međunarodnoj crkvi, a otkako je rečeni Bergoljo, papa Frane, došao u Vatikan, ta je pukotina gotovo svakodnevno sve šira, sve uočljivija i neugodnija. Papa Frane po mom je skromnom sudu najvažnija osoba našeg vremena. Ako i niste vjernik, a ja nisam, mora vas poštovanjem ispuniti ta politička figura, sasvim jedinstvena među današnjim svjetskim vođama, a u Vatikanu upravo incidentna, to lice razuma, biskup koji je i crkvu i njezine vjernike, očit je njegov naum, krenuo pomiriti s vjekovnim neprijateljima, i Židovima i muslimanima i drugim kršćanima, i komunistima i homoseksualcima, koji će sjesti i nasuprot moskovskog patrijarha Kirila i preko puta Fidela Kastra, koji će ismijati dogmu kako se razvedene žene ne smiju ispovijedati i pričestiti i koji zna da se, prije i nakon svega, najveće zlo čovječanstva, koje nas jednako pogađa, koje je zajedničko i muslimanima i Židovima i hindusima i protestantima i pravoslavnima i katolicima i protiv kojega se moramo ujedinjeni boriti, zove siromaštvo. Taj i takav snošljivi i blagi papa, papa koji ne prijeti vječnim ognjem i ne baca kletve, veliki dio hrvatskog klera sve otvorenije živcira. Zaista, jedva prođe dan a da se u novinama ili na portalima ne javi nekakav katolički mislilac ogorčen kako Bergoljo ne razumije hrvatskog čovjeka. Argentinski kreten, da oprostite na izrazu, kao da ništa dobro ne može napraviti. Naći će lijepu riječ i za prljave sodomite, i za boljševičke zločince, i za rokerske bogohulnike, i za pravoslavne bradonje, ali međugorska Gospa i blaženi Stepinac nisu mu, eto, po ćeifu. Katoličko i nacionalno dva su ruba provalije koja se u Hrvatskoj iz dana u dan produbljuje i širi. Na jednoj strani je papa Frane, veliki svjetski čovjek, a na drugoj strani naš kler, frustrirani, patetični provincijalci koji nisu podigli nos iz svojih ušljivih sela.