19.05.
2024.
Iva je iz Kruševca otišla u fabriku ribe na Aljasci: Za mesec zaradiš 10.000 dolara, ali još pamtim šta se kolegi desilo
Iva je iz malog mesta u Srbiji otišla da radi na drugi kraj sveta.
Ono što čitaoci u Srbiji sigurno već znaju jest da je politička kriza u Hrvatskoj upravo ovih dana dosegla vrhunac, kao i da je desna koaliciona vlada praktički već pala, zato što su odnosi među koalicionim partnerima, HDZ-om i Mostom, u međuvremenu postali nepodnošljivi. Strani mediji izvještavaju da je novoj vladi nakon samo pola godine na vlasti pošlo za rukom da produbi ionako već postojeći razdor u društvu, a većini koja se ne zanima posebno za politiku, da stvori osjećaj da se u parlamentu, osim klevetanja i svađa, malo toga događa. Također, strani mediji ovih dana pišu i to da je Hrvatska umorna od svojih stranaka koje se tri generacije nakon kraja Drugog svjetskog rata još uvijek svaki dan svađaju o tome je li ustaški režim bio patriotski ili fašistički.
Kada su stare svađe u pitanju, još početkom februara u Hrvatskoj je vladalo uvjerenje da je desna Domoljubna koalicija čvrsto u sedlu i odlučna da napravi, kako je govorila, tektonske promjene, milom ili silom. Također, činilo se da je javni život definitivno prekrila tamna sjenka desnog revanšizma, a povoda za takve tvrdnje bilo je više nego dovoljno. Od Vukovara i ćirilice, preko hiljada bijesnih demonstranata u crnim majicama, do ministra kulture Hasanbegovića i izjava političara s desnice da su za porast tenzija krivi politički protivnici i novinari koji bi morali da paze šta govore.
Samo na HRT-u smijenjeno je više desetaka prominentnih urednika i novinara, a ono što se zove slobodno lebdeća inteligencija, kulturnjaci, umjetničke udruge i književni, kazališni i drugi festivali, ostali su bez sredstava za svoje programe, praktički u jednom danu. Ono što je u toj javnoj buci i strahu prolazilo ispod radara bile su napetosti unutar ove desne koalicije i međusobne optužbe vladajućih za privatiziranje vlasti i nepotizam. U januaru su to bile tek trzavice između HDZ-a i Mosta koje su se u martu i aprilu pretvorile u krupna natezanja: da li Dragan Lozančić treba da ostane šef tajne službe ili ne, hoće li Milijan Brkić, čovjek za specijalne zadatke u HDZ-u, biti ministar branitelja ili neće i da li se članovi nadzornih odbora javnih preduzeća biraju po stranačkom ključu ili javnim konkursom.
Iz ugla javnosti, koja od vladajućih struktura očekuje tek mig hoće li sutra moći bolje da živi, ovo nisu bila sudbinska pitanja, ali ona jesu stvarala sve veći šum u komunikaciji vlade: iz dana u dan, iz nedjelje u nedjelju, tih sukoba na desnici bilo je sve više. Prosto funkcioniranje vlade, u kojoj se rješavaju problemi i donose odluke, na kraju je došlo u pitanje, više sjednica održalo se telefonski, a na posljednjoj se premijer Tihomir Orešković nije ni pojavio. Rad vlade počeo je ličiti na loš brak: svaki novi prijedlog, s bilo koje strane, bio je potencijalno novi kamen spoticanja. Ili, kako je rekao ovih dana jedan ovdašnji politički analitičar: Kad optužbe i svađe izađu javno na površinu, kao što izlaze zadnjih 60-70 dana, onda to govori da ispod površine traje puno žešći rat, o kojem za sada ne znamo ništa. Sasvim racionalno rečeno, od sadašnje vlade se očekivalo smanjenje javnog duga i dizanje kreditnog rejtinga ali kako kaže prof. Žarko Puhovski, ova vlada donijela je tek odluku o međunarodnoj poštanskoj federaciji i o sudbini ureda bivšeg predsjednika Stipe Mesića i ništa više.
Ipak, dva ključna događaja, prvi simbolično a drugi sasvim konkretno, najavili su kraj te vlade. Prvi događaj je dugo pripremana reforma školstva na čijem čelu je stajao povjerenik bivše SDP-ove vlade za školstvo, Boris Jokić, briljantni stručnjak na području pedagogije i doktor nauka sa diplomom iz Kembridža.
Naravno, stara vlada je sa stručnjakom takvog profila reformu kompletnog školstva gurala u pravcu građanskog obrazovanja, koje od učenika ne traži bubanje, ideološke floskule i uskogrudne teze o crkvi i domovini, nego učenje sa smislom za kompleksnost života i za stvarnu egzistenciju. Novoj HDZ-ovoj vladi takva pedagoška otvorenost nimalo se nije dopala pa je stopirala rad komisije, sa zahtjevom da o školstvu mora raspravljati šira skupina stručnjaka. Komisija Borisa Jokića takav potez je shvatila kao ideološku cenzuru i odustajanje od građanskih principa obrazovanja i smjesta je podnijela ostavku. Sve to rezultiralo je masovnim demonstracijama u 12 većih gradova u Hrvatskoj, najviše Zagrebu, gdje se na glavnom trgu okupilo, ni manje ni više nego 40 hiljada ljudi.
Čitav pejzaž neke drugačije Hrvatske, koja demonstrira po trgovima i ulicama, bio je praktično šamar novoj vlasti koja je označena kao nazadna i primitivna. Dok se zviždaljke sa ulica još nisu ni utišale, mnogi su se sjetili riječi Tomislava Karamarka, šefa HDZ-a na predizbornom mitingu u novembru prošle godine: Kada mi dođemo na vlast svako će moći da govori šta hoće, ali o određenim temama samo unutar četiri zida.
Drugi događaj, koji je zapečatio nepovjerenje Mosta kao koalicionog partnera prema HDZ-u, bilo je otkrivanje afere u kojoj su za glavne junake označeni supruga Tomislava Karamarka, kao i sam Karamarko, zbog mogućeg sukoba interesa u poslovima na relaciji Vlada, mađarska kompanija MOL i privatna firma Karamarkove supruge. Karamarko je od svog koalicionog partnera, Mosta, kao i od dobrog dijela političke javnosti, okrivljen za korupciju a Božo Petrov je u klupe HDZ-ovaca dobacio da će njegov Most biti i dalje stranka kojoj je Hrvatska na srcu a ne Hrvatska u džepu.
Nakon toga počelo se događati ono što bismo mogli nazvati bjesomučnom jurnjavom u uskim ulicama: opozicioni SDP zatražio je za 17. jun izglasavanje u Saboru nepovjerenja za Tomislava Karamarka, Božo Petrov poslao je pak poruku Karamarku da se povuče zbog interesa Hrvatske, a premijer Orešković zatražio je od Karamarka i Petrova da podnesu ostavke zbog stabilnosti vlade. Karamarko, računajući na jakost HDZ-a u vladi i princip ja imam veći pištolj od svih vas, zatražio je da Sabor izglasa nepovjerenje premijeru i preslagivanje vlade. U trenutku slanja ovog teksta redakciji (ponedeljak popodne) čini se da ništa više ne može spasiti vladu i da jedino što je izgledno su novi izbori na jesen. Ono što je u svemu tome otužno je da će ti izbori slikovito rečeno - koštati Hrvatsku kao sv. Petra kajgana, jer, tvrde analitičari, Evropska unija će u slučaju takve nestabilnosti odustati od redovne godišnje tranše Hrvatskoj koja je teška više stotina miliona eura.
Otužno je i to što se čitava javnost zadnjih dana zamara pitanjima gdje je trenutno premijer?, koji je Karamarkov idući potez? i sa kim pije kafu gradonačelnik Zagreba Milan Bandić?, dok su suštinska pitanja društva na čekanju. Ili kako kaže respektabilni politički teoretičar Dejan Jović: U Hrvatskoj je stvorena neka poluanarhija, u kojoj izgleda kao da nitko ne vlada zemljom. Izlaz iz sadašnje situacije moguć je jedino s dolaskom nove generacije, koja će sama kritički zaključivati za sebe, i postaviti svoje teme na dnevni red. Kako sada stvari stoje trebat će nam strpljivosti do tada.
Kada su stare svađe u pitanju, još početkom februara u Hrvatskoj je vladalo uvjerenje da je desna Domoljubna koalicija čvrsto u sedlu i odlučna da napravi, kako je govorila, tektonske promjene, milom ili silom. Također, činilo se da je javni život definitivno prekrila tamna sjenka desnog revanšizma, a povoda za takve tvrdnje bilo je više nego dovoljno. Od Vukovara i ćirilice, preko hiljada bijesnih demonstranata u crnim majicama, do ministra kulture Hasanbegovića i izjava političara s desnice da su za porast tenzija krivi politički protivnici i novinari koji bi morali da paze šta govore.
Samo na HRT-u smijenjeno je više desetaka prominentnih urednika i novinara, a ono što se zove slobodno lebdeća inteligencija, kulturnjaci, umjetničke udruge i književni, kazališni i drugi festivali, ostali su bez sredstava za svoje programe, praktički u jednom danu. Ono što je u toj javnoj buci i strahu prolazilo ispod radara bile su napetosti unutar ove desne koalicije i međusobne optužbe vladajućih za privatiziranje vlasti i nepotizam. U januaru su to bile tek trzavice između HDZ-a i Mosta koje su se u martu i aprilu pretvorile u krupna natezanja: da li Dragan Lozančić treba da ostane šef tajne službe ili ne, hoće li Milijan Brkić, čovjek za specijalne zadatke u HDZ-u, biti ministar branitelja ili neće i da li se članovi nadzornih odbora javnih preduzeća biraju po stranačkom ključu ili javnim konkursom.
Iz ugla javnosti, koja od vladajućih struktura očekuje tek mig hoće li sutra moći bolje da živi, ovo nisu bila sudbinska pitanja, ali ona jesu stvarala sve veći šum u komunikaciji vlade: iz dana u dan, iz nedjelje u nedjelju, tih sukoba na desnici bilo je sve više. Prosto funkcioniranje vlade, u kojoj se rješavaju problemi i donose odluke, na kraju je došlo u pitanje, više sjednica održalo se telefonski, a na posljednjoj se premijer Tihomir Orešković nije ni pojavio. Rad vlade počeo je ličiti na loš brak: svaki novi prijedlog, s bilo koje strane, bio je potencijalno novi kamen spoticanja. Ili, kako je rekao ovih dana jedan ovdašnji politički analitičar: Kad optužbe i svađe izađu javno na površinu, kao što izlaze zadnjih 60-70 dana, onda to govori da ispod površine traje puno žešći rat, o kojem za sada ne znamo ništa. Sasvim racionalno rečeno, od sadašnje vlade se očekivalo smanjenje javnog duga i dizanje kreditnog rejtinga ali kako kaže prof. Žarko Puhovski, ova vlada donijela je tek odluku o međunarodnoj poštanskoj federaciji i o sudbini ureda bivšeg predsjednika Stipe Mesića i ništa više.
Ipak, dva ključna događaja, prvi simbolično a drugi sasvim konkretno, najavili su kraj te vlade. Prvi događaj je dugo pripremana reforma školstva na čijem čelu je stajao povjerenik bivše SDP-ove vlade za školstvo, Boris Jokić, briljantni stručnjak na području pedagogije i doktor nauka sa diplomom iz Kembridža.
Naravno, stara vlada je sa stručnjakom takvog profila reformu kompletnog školstva gurala u pravcu građanskog obrazovanja, koje od učenika ne traži bubanje, ideološke floskule i uskogrudne teze o crkvi i domovini, nego učenje sa smislom za kompleksnost života i za stvarnu egzistenciju. Novoj HDZ-ovoj vladi takva pedagoška otvorenost nimalo se nije dopala pa je stopirala rad komisije, sa zahtjevom da o školstvu mora raspravljati šira skupina stručnjaka. Komisija Borisa Jokića takav potez je shvatila kao ideološku cenzuru i odustajanje od građanskih principa obrazovanja i smjesta je podnijela ostavku. Sve to rezultiralo je masovnim demonstracijama u 12 većih gradova u Hrvatskoj, najviše Zagrebu, gdje se na glavnom trgu okupilo, ni manje ni više nego 40 hiljada ljudi.
Čitav pejzaž neke drugačije Hrvatske, koja demonstrira po trgovima i ulicama, bio je praktično šamar novoj vlasti koja je označena kao nazadna i primitivna. Dok se zviždaljke sa ulica još nisu ni utišale, mnogi su se sjetili riječi Tomislava Karamarka, šefa HDZ-a na predizbornom mitingu u novembru prošle godine: Kada mi dođemo na vlast svako će moći da govori šta hoće, ali o određenim temama samo unutar četiri zida.
Drugi događaj, koji je zapečatio nepovjerenje Mosta kao koalicionog partnera prema HDZ-u, bilo je otkrivanje afere u kojoj su za glavne junake označeni supruga Tomislava Karamarka, kao i sam Karamarko, zbog mogućeg sukoba interesa u poslovima na relaciji Vlada, mađarska kompanija MOL i privatna firma Karamarkove supruge. Karamarko je od svog koalicionog partnera, Mosta, kao i od dobrog dijela političke javnosti, okrivljen za korupciju a Božo Petrov je u klupe HDZ-ovaca dobacio da će njegov Most biti i dalje stranka kojoj je Hrvatska na srcu a ne Hrvatska u džepu.
Nakon toga počelo se događati ono što bismo mogli nazvati bjesomučnom jurnjavom u uskim ulicama: opozicioni SDP zatražio je za 17. jun izglasavanje u Saboru nepovjerenja za Tomislava Karamarka, Božo Petrov poslao je pak poruku Karamarku da se povuče zbog interesa Hrvatske, a premijer Orešković zatražio je od Karamarka i Petrova da podnesu ostavke zbog stabilnosti vlade. Karamarko, računajući na jakost HDZ-a u vladi i princip ja imam veći pištolj od svih vas, zatražio je da Sabor izglasa nepovjerenje premijeru i preslagivanje vlade. U trenutku slanja ovog teksta redakciji (ponedeljak popodne) čini se da ništa više ne može spasiti vladu i da jedino što je izgledno su novi izbori na jesen. Ono što je u svemu tome otužno je da će ti izbori slikovito rečeno - koštati Hrvatsku kao sv. Petra kajgana, jer, tvrde analitičari, Evropska unija će u slučaju takve nestabilnosti odustati od redovne godišnje tranše Hrvatskoj koja je teška više stotina miliona eura.
Otužno je i to što se čitava javnost zadnjih dana zamara pitanjima gdje je trenutno premijer?, koji je Karamarkov idući potez? i sa kim pije kafu gradonačelnik Zagreba Milan Bandić?, dok su suštinska pitanja društva na čekanju. Ili kako kaže respektabilni politički teoretičar Dejan Jović: U Hrvatskoj je stvorena neka poluanarhija, u kojoj izgleda kao da nitko ne vlada zemljom. Izlaz iz sadašnje situacije moguć je jedino s dolaskom nove generacije, koja će sama kritički zaključivati za sebe, i postaviti svoje teme na dnevni red. Kako sada stvari stoje trebat će nam strpljivosti do tada.
