Arhiva

Premijerske suze

Ante Tomić | 20. septembar 2023 | 01:00
Ima ljudi, znate ih, koji su vazda zbog nečega ogorčeni. Život je, misle, bio prema njima nepravedan. Obitelj ih ne razumije, okolina ne cijeni. Ako ste sretnim slučajem pošteđeni od takvog nekog gnjavatora u svome domu, on vam dođe na televiziji. Svake večeri na samom početku vijesti. Naši predsjednici često se doživljavaju žrtvama, kukaju kao neke stare tetke natečenih nogu. Opazili ste, u devet od deset svojih javnih nastupa Aleksandar Vučić se nešto duri, pogođen je da njegov nesebični i samoprijegorni trud za naše bolje sutra nije prepoznat, a i u susjednoj Hrvatskoj Andrej Plenković sklon je cmizdravim ispadima. „Vidjet ćete vi kad mene jednom ne bude“, ponavlja on drhtavim glasom tvrdo uvjeren kako zaslužuje vladati nekim boljim narodom od nezahvalnih Hrvata. Kukanje je teško slušati i kad nije bez osnova, a kad je plačipička na vlasti, kad je on jadan i nevoljan, a ima četiri ili pet hiljada eura mjesečno, službeni auto, šofera i tajnicu, vojsku i policiju da ga čuvaju i novinare državne televizije da mu lagano češkaju testise, upravo je nepodnošljiv bezobrazluk. Dogodilo se tako nedavno u Rijeci da je vlasnik jednog kafića, izluđen terorom epidemioloških vlasti, napisao na Fejsbuku da članovi i glasači vladajuće stranke u njega nisu poželjni, a Plenković se na to uvrijedio kao mlada. Dva ili tri dana uporno je turpijao kako je to sramotna nepravda, a kad mu je netko oprezno dobacio da smo u Hrvatskoj, hvala na pitanju, u posljednjih trideset godina svjedočili i sramotnijim nepravdama od toga da se hadezeovcima uskraćuje njihovo ustavom zajamčeno pravo na kapućino s puno pjene, našem se premijeru totalno pomračio um. To da su on i njegovi nepoželjni u jednom kafiću prvo je odvažno nazvao diskriminacijom, zatim i rasizmom, kao da se hadezeovci po kosim očima ili nešto tamnijoj koži uočljivo razlikuju od drugih građana Hrvatske, da bi naposljetku izvukao teško oružje, retoričku haubicu od sto pedeset pet milimetara, i rekao da to što se njima radi nije drugačije nego kad netko proganja Srbe, Židove ili Rome. Riječki je kafić ispao nešto kao NDH. Zapravo i strašniji jer NDH Andrej Plenković nikad nije tako nedvosmisleno osudio. Nijedna ga ploča s natpisom „za dom spremni“ nije tako naljutila. Javnost se naposljetku samom Plenkovićevom uznemirenošću neusporedivo više uznemirila. Sebično ustrajavanje na vlastitoj žrtvi, cmizdrenje kako je svijet nepravedan prema njima, pored stotina hiljada drugih, siromašnih, bolesnih, poniženih hrvatskih građana, potaklo je mnogo zločestih komentara, a uspjeliji od svih bio je Index.hr, informativni portal koji je na svoj ulaz stavio izazovan natpis: @Ako želite pristupiti Indeksu molimo vas da nam potvrdite da ste čovjek.“ Niže su ponuđena dva odgovora: „Da, ja sam čovjek“ ili „Ne, ja sam član HDZ-a.“ Drska šala novinarskih pankera mnoge je nasmijala. Netko bi pametan na mjestu Andreja Plenkovića shvatio kako je pretjerao i krotko se pokrio ušima. Plenković je, nažalost, pametan upravo koliko mu treba da vlada Hrvatskom. Dakle, nije bistra voda iz studenog planinskog potoka. On se, siromah, još više uzrujao, pao još dublje u uvrijeđenost i samosažaljenje. Lijepo ga je potreslo da im se, unatoč svemu što su HDZ i on osobno napravili za voljenu zemlju i narod, protivnici obraćaju govorom mržnje. Upravo je taj izraz upotrijebio - govor mržnje. Nakon što je prethodno za čitav metar promašio značenje rasizma i diskriminacije, predsjednik Vlade Republike Hrvatske je izvan svake sumnje dokazao kako o političkoj teoriji, čak i na sasvim niskoj, srednjoškolskoj razini, nema blage veze. Bilo je ovo dobrodošlo osvježenje u ovim tužnim korona vremenima. Kraj svih zaraženih i umrlih i cjepiva koje ne dolazi, HDZ nam je darovao nekoliko trenutaka čiste sreće i pravo nam je krivo da je Andrej Plenković na kraju nekako ipak skontao da se svojim plačljivim ispadima samo sramoti i da mu je bolje šutjeti.