Vrisak

Svaki čas mi dođe da vrištim jer i dalje ne mogu da prihvatim šta se desilo u školi „Vladislav Ribnikar“. Potpuno mi je nemoguće da je to uradio dječak istog uzrasta kao što je moje dijete. Tuga, ogromna tuga se nadvila i pritiska i mislim da bi trebalo da joj dozvolimo da bude tu oko nas dugo, koliko treba. Ne treba nam brzo umirenje, već nemir koji tjera da dobro promislimo šta se desilo, kako se desilo i kako da se ne desi ponovo. Treba nam, konačno, mnogo slušanja pametnih, iskusnih i stručnih ljudi, situacija i primjera iz drugih zemalja da bismo mogli ovakvu kolektivnu traumu da prihvatimo i preživimo. Zašto nam je teško da slušamo i čujemo? I posle dva dana - još ubijenih, takođe mladih, samo nešto starijih nego u školi. Djeluje kao da se poklopac iznad lonca zla podigao te se ono prelilo na sve strane. Koliko samo pitanja zašto i kako, koliko brzih i nespretnih odgovora onih koji predvode ovu zemlju. LJudska znatiželja je nezajažljiva (posebno posle 20 godina „rijaliti“ programa), ali profesionalci moraju da se suzdrže, moraju da postupaju po pravilima, da bi zaštitili mlade i nedorasle, porodice i čitavo društvo od dodatnog uznemirenja, a ne da liče na tabloide, utrkujući se ko će više detalja da saopšti iz istrage koja nije završena. Logično je da se odmah pitamo kako se ovo nama događa i ko je odgovoran što smo se našli u ovakvoj situaciji. Jedino je jasna krivica jednog dječaka i jednog momka, koji su pucali da ubiju. A šta je sa nama ostalima? Ja osjećam krivicu, jer kao neko ko voli da priča i zaključuje na okupljanjima prijatelja i porodice, ko je predvodio ogranizaciju od više stotina ljudi, ko ima stav po gotovo svakom pitanju, moram biti odgovoran što nisam više uradio da živimo u boljem društvu. Vjerujem da ste pomalo krivi svi vi koji sebe smatrate predvodnicima u društvu, organizaciji u kojoj radite, svi vi koji govorite na konferencijama o liderstvu, menadžmentu, ili nekim stručnim temama. Svi koji mislite da je dovoljno da napravite vaš mikrosvijet u kojem vam je udobno, gdje su slični kao vi, zanimljivi i pristojni, a teme su putovanja, poslovne prilike i restorani. Društva predvode političke, poslovne, intelektualne i medijske elite i očigledno da su naše loše i ako se imalo osjećate pripadnicima jedne od ovih, snosite neku odgovornost. A ko ima najveću odgovornost? Pa, naravno, oni koji imaju najveća prava. Kod nas je to prije svega vladajuća garnitura, povezana poslovna ekipa, intelektualci i vodeći mediji koji nam objašnjavaju kako bolje i logičnije od postojećeg nema. Kada predvodite ljude, organizaciju ili čak jedno društvo i kada se pojavi neki ogroman problem, bez obzira na to što vi niste napravili direktno taj problem, morate prihvatiti odgovornost da se to desilo dok ste vi bili na straži. Uživali ste u svojim pravima dok su pljuštale pohvale ili ste mogli da se samohvališete uspjesima koje ste postigli u raznim oblastima. I kada se u par dana dese dva stravična događaja, prvo morate da se pogledate u ogledalo, da promislite za šta ste vi odgovorni i da li ima uopšte smisla da nastavite. Ako ima, da prvo predložite kako ćete se vi promijeniti, a ne da drugima dijelite lekcije ili tražite spoljne razloge za takva dešavanja. Preuzimanje odgovornosti je davno zaboravljena odlika naših političara, bojim se i šire populacije. Poklopac užasa se nije podigao odjednom, neće se brzo ni spustiti. Naše društvo je doživjelo potpun sunovrat 90-ih, nestala je srednja klasa, a nastala manje ili više krimi-politička, poslovna i estradna ekipa. Tih par godina na početku 2000-ih je izgledalo kao da se sunce konačno probija kroz oblake, ali se vrlo brzo opet naoblačilo. Došli smo kao društvo do tačke da se na petooktobarski preokret većinski gleda kao na pogrešnu i negativnu promjenu. Za mene je i to nepojmljivo i dokaz da smo kao društvo i dalje razvaljeni, nesigurni, i dalje u stanju negiranja. Zato ne prihvatamo ili se čudimo kako se, na primjer, Rumunija razvila i za nas postala ekonomsko čudo. Posljedice 90-ih su najvidljivije kroz katastrofalni medijski sadržaj, u kome su glavni protagonisti neki isti likovi kao nekada. Sve emisije su na nivou najgledanije, užasne parade primitivizma i kiča bez ikakvog smisla, gdje se ljudi svedeni na društvene devijacije bore za naklonost hipnotisanih gledalaca. Još jednom se potvrđuje maksima da nam samo treba „hleba i igara“ i to političari obilato koriste. Ključni dokaz tog nezavršenog, nezrelog i zbunjenog društva je činjenica da naše društvo predvodi jedan čovjek, koji o svemu sve zna i prividno sve odmah rješava. Društvo ne može da vodi jedna osoba. Ko god je predvodio bilo kakvu grupu ljudi (sistem ili organizaciju) zna da ništa ne može sam, već da je potreban tim da bi se puno postiglo. Ali, tim u kome članovi tima u svojim oblastima znaju bolje i više od vođe, od predvodnika. Za takav pristup, saradnici moraju da budu samostalni i sposobni. Ako sve zavisi od jedne osobe, onda je glavna igra kako obezbijediti bliskost i naklonost, kako se izboriti za pažnju velikog vođe, a sve sa ciljem ostvarivanja većih prihoda. Zato postoje omiljeni preduzetnici i firme, omiljene televizije, omiljeni intelektualci, ali i gomila „uspješnih“ ali i uplašenih, koji ne talasaju. Oni šapuću kada pričaju o primjerima neznanja, korupcije i pritisaka. Razumiju da se mora prihvatiti i podržavati takvo stanje, jer jedan je život, imaju porodice, djecu treba školovati, novi stan otplatiti, dobar auto zaraditi. Takva elita ne može da pravi pravednije i bogatije društvo. Tragedije pružaju i mogućnost da se društvo okupi, ujedini, približi, pomiri, i na kraju umiri. Samo zamislite da su se nakon tragedija okupili politički prvaci i prvakinje, viđene žene i muškarci, ostvareni i kod nas i u svijetu, SANU, vjerske zajednice. Da su se dogovorili da će najbolji među njima uz pomoć stručnjaka da razgovaraju, pregovaraju i da će predložiti mjere i načine da svi, a posebno djeca, budemo sigurniji i mirniji. Da imamo kritičke i odmjerene emisije o tragediji, o uzrocima, a posebno o načinima prevazilaženja i prevenciji. Ovako, opet ništa, osim više policije, zatrpavanje škola treninzima o opasnostima interneta, ali ne i o opasnostima medijske svakodnevice. Krivo je oružje, iako su zakoni u toj i u drugim oblastima već sasvim dobri, ali se ne primjenjuju ili se selektivno primjenjuju još od 1946. godine. A treba nam promjena, velika promjena koja se neće desiti odmah, već postepeno. Ne da čekamo da se vođa promijeni - sadašnji ili neki budući - već da se svi krenemo mijenjati (a vođe na izborima i to redovno), da ne bacamo smeće na ulicu iz automobila, da se ne parkiramo na trotoaru, da čekamo red, da učimo djecu da je uspjeh jedino kada ga žestoko zaradite kao Novak Đoković. Da uložimo puno novca u obrazovanje, da ga inoviramo, da djecu ne učimo na isti način kao prije 50 godina, jer ona tako ne uče. Da budemo rigorozni prema prepisivačima, izmišljenim diplomama i fakultetima; da nije neophodno imati visoke škole, a biti sposoban i umješan, kao i da se visoke škole završavaju samo velikim radom i trudom. I onda tako godinama i decenijama. I naši unuci će živjeti u mnogo boljem društvu.