Kombinacija je mnogo, prepreka još više

Za NIN iz Podgorice Svako srećan, niko zadovoljan. Tako bi se, crnogorskim paradoksom, najkraće mogao opisati ishod nedjeljnih parlamentarnih izbora u Crnoj Gori, šestih od državne nezavisnosti i dvanaestih od početka višestranačja. Svi su, realno, izgubili i svi su trijumfalno objavili pobjedu, mada su za to razloga imale samo stranke manjinskih naroda. Prosto je nevjerovatno koliko se žara i stilskih figura potrošilo u postizbornoj noći da se odglumi slavlje, nasuprot, uglavnom mlakoj, beskrvnoj i dosadnoj kampanji, što je mnoge birače, između ostalog, ostavilo kod kuća. Zato će ovi izbori, prije svega, biti upamćeni po rekordnoj apstinenciji, sa odzivom od svega 56 odsto, ili jedva 300.000 glasača. Iako ne u skladu sa očekivanjima, ipak, promijenjena je politička mapa Crne Gore. Otklonjena je ključna devijacija, da je najjača stranka, Pokret Evropa sad (PES) izvan parlamenta. Otišlo je iz parlamenta nekoliko poslanika koji su parazitirali na odbrani nacija, srpske i crnogorske, ili na jalovoj kritici režima. Prvi put se vlast može formirati i bez partije Mila Đukanovića i njegovih antipoda Andrije Mandića i Milana Kneževića, koji su se međusobno hranili sijući podjele. Ali, to je nedovoljno. Ključni cilj, potreba za dugoročnijom uspostavom stabilne vlasti, zbog ukupne normalizacije i ubrzanja puta ka Evropskoj uniji, u nedjelju uveče izgledao je udaljeniji nego prije otvaranja izbornih mjesta. Matematički pobjednik, Pokret Evropa sad, sa 25,55 odsto glasova i 24 od ukupno 81 mandata u parlamentu, osvojio je 77.000 glasova. Samo! Dva mjeseca ranije, zamjenik lidera ovog pokreta i aktuelni šef države Jakov Milatović, u prvom krugu predsjedničkih izbora imao je 20.000 više. Ankete su do posljednje sedmice davale PES-u oko 30 procenata sa potencijalom rasta, a u kratkoj kampanji, odzvanjala su obećanja lidera Milojka Spajića kako će programom „Evropa sad 2“ od iduće godine obezbijediti minimalnu penziju od 450 evra, prosječnu penziju 600 i prosječnu zaradu od hiljadu evra, te sedmočasovno radno vrijeme. Kao realizator programa „Evropa sad 1“, on je oslobodio bruto plate od doprinosa za zdravstvo, pa je minimalna zarada povećana na 450 evra, a ostale su u prosjeku skočile za 30 odsto. Spajić je, zato, imao adut da mu se vjeruje, uprkos činjenici da nije pružio uvjerljiva objašnjenja kako će to ovog puta da postigne. A onda mu se dogodila afera Do Kvon. Planetarni prevarant tog imena, navodni kralj kriptovaluta, koji je ojadio klijente za više od 40 milijardi dolara, zbog čega ga traže i SAD i Južna Koreja, dopao je zatvora u Spužu, jer je pokušao da sa falsifikovanim pasošem, privatnim avionom pobjegne iz Podgorice u Dubai. Iz zatvora je, navodno, preko advokata poslao rukom pisano pismo premijeru Dritanu Abazoviću, obavještavajući ga kako je prijatelj sa Spajićem, da su zajedno radili, te da mu je finansirao sve kampanje PES-a, uključujući i ovu za parlamentarne izbore. Dokazi za to, prema interpretaciji Abazovića i njegovog ministra policije Filipa Adžića, postoje u laptopu koji je zaplijenjen prije hapšenja i nalazi se kod istražnog sudije. Sa podacima o aferi, kobajagi nesinhronizovano, izašli su Nebojša Medojević iz Pokreta za promjene i lider liste Za budućnost Crne Gore (ZBCG) Milan Knežević, na odvojenim konferencijama za novinare. Potom je Abazović, između brojnih otvaranja parčadi puteva, i silnih zloupotreba funkcije, počinio još jednu i sazvao Vijeće za nacionalnu bezbjednost. Opasno je za nacionalnu bezbjednost, ako se neka treća strana miješa u izborni proces, pa i finansiranjem, objašnjavao je. Na sjednici je bio i Knežević, čija je lista neskrivena afilijacija srpskog predsjednika Aleksandra Vučića, koja se javno finansira iz Srpske kuće, institucije zasute novcem iz beogradske državne kase. Spajić se i ovoga puta branio neuvjerljivo poput serijskog lažova, demantujući – priznajući, baš kao i prije nekoliko mjeseci, kada mu je zbog skrivanja da ima i državljanstvo Srbije onemogućeno da se kandiduje za predsjednika Crne Gore. Tvrdio je da je lično prijavio Do Kvona policiji da ga uhapsi, što je demantovao MUP, pa da nema kontakata sa njim, a potom da ga je vidio prošle godine u Beogradu… Da je sama afera tempirana za posljednju sedmicu pred izbore nema sumnje. O tome se po kuloarima pričalo znatno ranije, uz najavu da bi Spajić mogao biti i uhapšen. Šta je tačno u svemu, tek bi trebalo da ispita specijalni tužilac, koji je mudro izbjegao da ga Abazović uvuče u to prije izbora. Iz Višeg suda je saopšteno da su pomenute laptope i telefone Do Kvona dobili od policije tek šest dana prije izbora i da ih nisu otvarali. Ako neko jeste, a ministar policije je pričao kao da je hvatao bilješke, onda bi tužilac mogao da ima dosta posla u narednim danima i sedmicama i na drugoj strani. Nejasni su i motivi zbog kojih se Do Kvon raspisao u zatvoru. Šta očekuje zauzvrat, ili šta mu je obećano. Zatvor u Crnoj Gori je idila prema dvije doživotne u SAD. Sve se ovo, inače, dešava u vrijeme kada su se milijarderi koji su se obogatili kriptovalutama sjatili u Crnu Goru, da se dogovaraju kako da malu zemlju pretvore u raj za dugovječnost. Hiperaktivni Abazović je i tamo sa neizbježnim ministrom policije stigao da se slika. No, to je vjerovatno uvod u još neku aferu u kojoj bjelosvjetski bjegunci od zakona dobijaju svoje parče Jadrana. Zapravo nastavak takvih afera iz Đukanovićeve ere. Druga po broju mandata (21) i procenata (23,26 odsto) je Demokratska partija socijalista, koja je, takođe, proslavila pobjedu. Dobili su, međutim, svega 70.292 glasa, 50.000 manje nego njihov doskorašnji lider Milo Đukanović u prvom krugu predsjedničkih izbora. U odnosu na izbore 2020. spustili su se na 50 odsto birača. Vodili su depersonalizovanu kampanju sa v. d. predsjednika Danijelom Živkovićem i grupom mladih za koje mnogi nisu čuli. Računali su na inerciju birača i međusobnu svađu u aktuelnoj vlasti („ovi su isti i čak gori od DPS-a“), te bjelodane zloupotrebe institucija i javnih resursa, zapošljavanja i ostale mehanizme koje su „oslobodioci“ iz 2020. gotovo u cjelosti preuzeli iz prakse Đukanovićevog trodecenijskog režima. DPS nije nikoga napadao, niti ih je ko pominjao. Još im je ova taktika i dobro išla, ali se Đukanović pojavio na završnim konvencijama u Nikšiću i Podgorici, zagrmio nešto o lupežima i lažovima, što ih je (gle, ovaj je još tu), sudeći prema anketama, koštalo nekoliko procenata. Pobjedu je proglasila i lista Za budućnost Crne Gore sa 14,76 odsto glasova i 13 mandata, odnosno 44.603 glasa. Sam Andrija Mandić je u prvom krugu za predsjedničke izbore imao oko 70.000 glasova. Lider Nove srpske demokratije čelo je prepustio Milanu Kneževiću, predsjedniku DNP, koji je sa kontramitinga u Beogradu (to je onaj što je kreštao) donio narativ o Crnoj Gori kojom komanduju ambasadori zapadnih zemalja, tzv. ambasadorstan, prijetio otpriznavanjem Kosova i drugim repertoarom desnice. Mandićeve pomiriteljske poruke iz vremena kad se kandidovao za predsjednika države Knežević je prekrio oštrijim, jer su sa desnog krila nastupale stranke koje su računale na hard kor Srbe i hvalile se dobrim odnosima sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Jednu, Pravda za sve, predvodio je Vladimir Leposavić, ministar pravde u prvoj postdepeesovskoj vladi, smijenjen zbog negiranja genocida u Srebrenici. Druga je Demohrišćanski pokret, sa Dejanom Vukšićem na čelu, bivšim šefom Agencije za nacionalnu bezbjednost, takođe u periodu poslije 2020. Leposaviću je malo nedostajalo da uđe u parlament, samo 0,2 odsto do cenzusa od tri procenta. Vukšić je dobio oko 1,5 odsto. Po D’Ontovom sistemu, njihovi glasovi i mandati su se prelili na dvije najjače liste. Kneževićeva koalicija je pretrpjela i dodatnu štetu, jer je Vukšića u Budvi podržao i bivši gradonačelnik i Mandićev finansijer Bato Carević. To i činjenica da je aktuelni gradonačelnik Budve Milo Božović u istražnom zatvoru pod sumnjom da je narko-bos, koaliciju ZBCG je prepolovilo u ovom gradu, gdje su prošle godine osvojili apsolutnu vlast. Knežević i Mandić su, pored svega, sa manje od 15 odsto glasova izgubili i oreol elitnih predstavnika i zaštitnika srpskog naciona u Crnoj Gori. Većina Srba, kojih je prema statistici ne manje od 35 odsto, glasala je za nekog drugog, ili su zaobišli kutije. Doskora nepomirljivi i u međusobnom optuživanju neizbirljivi u riječima, demokrate Alekse Bečića i pokret URA Dritana Abazovića su kao koalicija Hrabro se broji, osvojili 37.777 glasova, 12,5 odsto, odnosno 11 mandata. Mada su demokrate Abazovića ranije označavale kao kriminalca i prevaranta, sada su „Aleksa i Dritan“ zajednički nastupali kao hrabri borci protiv mafije. Iako su, kao što je red, proglasili pobjedu, uz sve zloupotrebe funkcije i institucija kojima je pribjegao Abazović, računajući i udio u aferi sa Do Kvonom, osvojili su samo sedam hiljada glasova više nego Bečić prije dva mjeseca u prvom krugu predsjedničkih izbora. Abazović se zakitio i mandatom više (četiri), ali je ostao bez ucjenjivačkog potencijala koji je obilato koristio, namećući svoju volju političkim partnerima. Iz parlamenta je za desetinku ispala Socijaldemokratska partija poslije dvije decenije, ali je za toliko, sa 3,1 odsto, preživjela Socijalistička narodna partija u koaliciji sa DEMOS-om. Oni nisu slavili. Državna izborna komisija u ponedjeljak uveče javila je ovaj rezultat, uz ogradu da mora da čeka žalbe, te da ima i nekoliko mjesta gdje se izbori ponavljaju, pa veoma mali broj glasova može da utiče na konačnu sudbinu ovih stranaka. Istinski pobjednik ovih izbora svakako je Bošnjačka stranka, koja je duplirala svoje mandate – na šest. Maksimum su postigle i albanske stranke koje su koristeći sniženi cenzus za manjine uzele sva tri teorijski moguća mandata. Hrvatska građanska inicijativa zauzeće zakonom omogućenu jednu stolicu. Priča sa Bošnjacima, pored agilnosti lidera Ervina Ibrahimovića, koji se našao i pored turskog predsjednika Erdogana, ima objašnjenje. Uglednici iz ove nacije, ponikli još iz Titove Jugoslavije, koji su okupljali sunarodnike u DPS-u i SDP-u, otišli su iz politike, a neki su i preminuli. Ibrahimović je do kraja ostao, još je u Abazovićevoj vladi, i takođe je igrao na klijentelizam, zapošljavanje, prije svega. Važna priča za glasačku bazu na siromašnom sjeveru, da „Ervin može da ti završi“. Nova činjenica čistih nacionalnih stranaka i Đukanovićevo nasljeđe u kojem je formirao nekoliko rubnih etnički čistih opština u zamjenu za kratkoročnu podršku manjina, mogli bi biti posebna tema u narednom periodu, u kontekstu očuvanja građanskog koncepta. Još nisu, a i Ibrahimović prvi govori o građanima i Bošnjacima koji nemaju rezervne domovine. Uprkos čestitkama iz Brisela, i nadanjima o formiranju stabilne vlasti, to ne izgleda nimalo jednostavno. Kombinacija je mnogo, prepreka još više. Lideri četiri vodeće liste i Bošnjaci su, svako za sebe, poručili da bez njih nema nove vlade. Poseban problem, nasuprot tome, jesu predizborna zaklinjanja i amaneti o tome ko s kim nikako neće. Kao pariju su ostali uglavnom isticali DPS, čak i bez Đukanovića, za koga još nema pouzdanih dokaza da je otišao iz politike. Zato je, u ovom trenutku, najjednostavniji put do stabilne većine u parlamentu ujedno i najmanje moguć, jer se Spajić zakleo da sa DPS-om nikako neće. Rekao je da neće ni sa Abazovićem, zbog toga što ga je gurnuo u aferu sa Do Kvonom. U izbornoj noći Bečić je ćutao, a Abazović objašnjavao da se bira parlament, te da Crna Gora ima Vladu, misleći na sebe. Teorijski, moguće je da on tehnikama opstrukcije ostane gdje jeste, u funkciji odlazećeg premijera na neodređeno vrijeme. Malo je realno, ali ako se stranke ne dogovore, te budući mandatar ne sastavi vladu za 90 dana, parlament bi se raspustio, a novi izbori slijedili za tri mjeseca, pa novi ciklus… Međupotez, ukoliko dogovora ne bude, jeste da se, zbog zajedničkog animoziteta prema Abazoviću, izabere kakva-takva vlada na određeni rok, dogovori dio tehničkih poslova, možda i prijeko potrebni izbori u pravosuđu, gdje nedostaje sudija Ustavnog suda, a vrhovni državni tužilac ima prefiks v. d. Postoji i podvarijanta, već viđena sa drugim akterima, tako da Spajić i manjine naprave manjinsku vladu, ili privuku i Bečića, ali uz manjinsku podršku DPS-a. Tako bi se obezbijedile dvije trećine za promjene u pravosuđu, i od EU preporučene izmjene izbornog zakona. To bi moglo da bude i eventualni rezultat pritiska ili saglasnosti Brisela i uticajnih ambasada. Kako je PES diktirao ekonomske teme u kampanji, tako su, osim kod Kneževića, iščezla identitetska pitanja i iz narativa drugih velikih stranaka. Prvi ih se odrekao DPS, dok su socijaldemokrate čvrsto držanje za ove teme platile vanparlamentarnim statusom. To bi mogao biti i jedan od razloga male izlaznosti, jer ne ide mahati zastavama i pričati o penzijama. Kada se sve razgrne, između glavnih aktera faktički nema ideoloških razlika, pogotovo ne nepremostivih. Evropski put, evroatlantske integracije, borba za ekonomski prosperitet, etnički sklad i manjine u vlasti, iste su ili slične poruke. Čak se i Knežević nudi za koalicije, obećavajući zamrzavanje tema poput Kosova i protivljenja članstvu u NATO. Ostaju samo personalne barijere. Lična mržnja, zapravo. Pored netrpeljivosti prema drugima, sve češće se govori da bi uticaj na formiranje vlade mogli imati i unutrašnji animoziteti. Otvoreno se govori o sukobu između Spajića i Milatovića, koji bi mogao da pocijepa PES. Varničilo je i prilikom sastavljanja izborne liste, a borba za uticaj u stranci, kojeg predsjednik svih građana ne želi da se odrekne, nastavljena je i tokom kampanje. Đukanović je u ponedjeljak ujutro došao u sjedište DPS-a, u svoju kancelariju, valjda počasnog predsjednika. Tokom kampanje neki mladi, koji su krstarili Crnom Gorom, javno su, bez straha da će mu biti preneseno, pitali da li bi bivši šef mogao da ih obavijesti o tome kada i gdje misli da nastupa. Upućeni kažu da nedavno prvi put nijesu imali kvorum za sjednicu Glavnog odbora stranke. Milo je bio prisutan. I Abazović i Bečić imaju nezadovoljnike u rukovodstvu stranke. Prvi, jer nikoga ništa ne pita, a drugi zato što je sa Abazovićem napravio predizborni dil, ali to još ne miriše na puč. Ukoliko se sve i razriješi i Crna Gora napokon dobije stabilnu vladu, ostaje problem kako će realizovati obećanja. Tragom Spajića, obećanja ostalih su prestizala jedno drugo, licitirali iznose i objektivno stvorili očekivanja koja nije lako ispuniti: značajan rast plata i penzija, auto-putevi ka Beogradu i pored Jadrana, radna mjesta, oaze za biznis… Što bi nekadašnji lider Liberalnog saveza Slavko Perović cinički prokomentarisao: da poteku med, mlijeko i koka-kola. Crnogorski penzioni fond je, istina, majsku penziju isplatio iz sopstvene kase u cjelosti, prvi put poslije pola vijeka. Novca u državnoj kasi ima i očekuje se rekordna turistička sezona. Oko 80.000 Rusa i Ukrajinaca, zbog Putinove agresije, živi u Crnoj Gori, troši novac i doprinosi rastu BDP-a. Na sve to, ipak, treba dodati da, pored relativno lako otplativog inostranog duga za ovu godinu od 300 miliona evra, slijedi naredna, koja će biti noćna mora i za ministra finansija i za vladu. Treba vratiti oko 800 miliona, od čega 500 miliona samo u jednoj tranši. To i obećani Singapur na Jadranu, na kratak rok, teško mogu zajedno. Slavoljub Šćekić