Jasenovac i Sunce

Zoran Miljatović na temu Jasenovca postavlja pitanje “onima koji žive na razvalinama stare Jugoslavije”: “Kako se, dakle, preskače sopstvena senka iz prošlosti?”

Ponuđen je odgovor samo Srbima – da bi “o ovome mogli štošta da nauče od 'iskonskih neprijatelja' Nemaca i Vatikana” i to da zapravo izvedu performans lažnih parametara u smislu poželjne historijske verzije kako je zahtijeva savremeni virtualni i realni prostor laži. To međutim nije dobar savjet, pa čak ni kao ironija.

Nerazumno je tražiti “senke iz prošlosti”, pogotovo što je čitavom varšavskom bloku nametnuta precizna i istinita zamjerka Zapada, po kojoj naš mentalitet ne vlada dovoljno vlastitim zdravim umom. To je i bio uzrok mogućoj pojavi arhipelaga komunizma i kontejnmenta kao reakcije Zapada koji je proizveo našu stoljetnu izolaciju, a Zapad dovukao u Drugi svjetski rat.

Nije sve zlo sa Zapada, niti čitavo Nepobedivo Sunce sija samo kod Dragana Jovanovića, premda ga tamo ima dovoljno da svi ogrijemo duše. To ne samo da nije malo, nego je i jedini ostatak Srba! Hrvati bi bili sretni da im je preostala i žarulja za grijanje izgubljenog političkog identiteta, koji su imali u pravoj i prvoj Jugoslaviji. Tamo im je barem bio dopušten otpor. Danas svoj identitet traže u vremenskim prognozama, a novinari im broje ustaše.

To Sunce, a ne morbidnost, treba dovesti iznad jasenovačke jame i osvijetlit će se značenje stihova M. Bećkovića “bilo ovo i ono, pa se prepiralo”. Samo poezija prezire sentimentalnost. To je put za one mlade Srbe i Hrvate koji u tim imeni(ca)ma vide goli dijalektalni identitet u raljama zajedničke nezaposlenosti.

Rikard Barić,

Split, Republika Hrvatska