Ja u njoj

 

Tema eseja trebala bi biti Centralna Evropa, ali naš je cilj da pokažemo kako to (o čemu ćemo pisati) zapravo ne postoji. Kao, uostalom, ni bilo što drugo. No, da počnemo sa mitom...

Jedna od sporednih boginja zamoli u svoje vrijeme gazdu Zeusa da njenome draganu podari vječni život, besmrtnost. Da ne bi morali voditi tzv. ljubav do groba već i preko toga. Da bi to učinila, logika kaže, ona je nesumnjivo morala imati pristup tronu, tj. minule zasluge kod Svevišnjeg, ili, drugim riječima, Monika Levinski nije pojava novijeg datuma. Bil Klinton, pardon Zeus, ne može odbiti molbu nekome tako bliskome, ali zašto, premda Bog i Batina, ne bi bio ljubomoran? Stoga, iz ljubomore, on ljubavnika – nasljednika promovira među besmrtnike, zaboravljajući pri tome sitnicu za koju, doduše, nije ni zamoljen – vječnu mladost. On dakle, zlosretnom draganu svoje milosnice podjeljuje vječni život, ali ne i adekvatnu mladost, te nesretnik stari a ne može umrijeti. Mit je surov kao i čitava antika, koja je možda upravo zbog toga i propala pokleknuvši pred ništa manje surovim a dugotrajnijim srednjim vijekom. Sjeti se, o čitaoče, samo onog prizora smaknuća što ga M. Fuko (Foucault) citira u uvodu svoje knjige „Nadzirati i kažnjavati”. Ali kakve to veze ima sa Centralnom Evropom? Ne znam, ne poznajem dovoljno temeljito historiju strahota te regije, kako u mitskom razdoblju tako i kasnije. Grci su Centralnu Evropu svog doba smatrali barbarskom nedođijom, nečim u ljudskom smislu nepostojećim. Da, ali mi ne raspravljamo o neolitu ili paleolitu već o modernom sadržaju tog pojma, o onome što se danas pod tim terminom podrazumijeva.

Dobro. Da li se u sintagmu Centralna Evropa ubraja i Katinska šuma? Geografski možda i ne, ali historijski svakako da. Je li surova epizoda iz posljednjeg svjetskog rata, sačuvani dio pliocena ili je atavizam animalnog u glavi NKVD-a nešto neprolazno, starije od svakog moderniteta? Zbog čega su, i u ime čega su smaknuti silni poljski oficiri? Teško će se, vrlo teško, artikulirati termin Centralna Evropa (sve) dok se na gornje pitanje ne odgovori iz svih mogućih uglova a bez srdžbe, pizme i bijesa. Jer i zločinca na zločin tjera neki razlog, neki cilj i motiv. Da bismo razumjeli Aušvic, moramo razumjeti ne samo bezbrojne (uglavnom) jevrejske žrtve nego i Ajhmana, Rozenberga, Štrajhera, Mengelea... Naša saznanja o svijetu neće biti potpuna dok ne shvatimo i njihove razloge i rezone, a oni su svakako centralnoevropski bar koliko je to i NJemačka čiji su slavni sinovi. Ne moramo mi to, naravno, prihvatiti, slijediti ili odobravati, ali na neki način shvatiti i razumjeti – to bi bilo neophodno. Kako ćemo inače objasniti 200 godina francuske vlasti u Alžiru, 400 godina britanske kolonijalne uprave u Indiji ili belgijske u Kongu/Zairu?

Naravno, svakom se problemu može prići izdaleka i izbliza. Prethodne ilustracije (ili primjeri) možda se mogu ubrojiti u tzv. udaljene, daleke metafore, dok bi, recimo, smrti Jana Husa ili Jana Palaha bile bliske, konkretne i neposredne epizode iz historije toga toponima. Ja ne vjerujem u konkretno. Konkretno je uništio već Heraklit. Kako da se promijeni nešto što je toliko konkretno da se ništa ne može promijeniti, a po njemu se (Mračnom) baš sve, bez obzira na konkretnost, mora promijeniti?

Uzmimo za primjer brodogradilište Gdanjsk. Ako su u slučaju mita o Zeusu/Klintonu i ljubavnicama bili potrebni mileniji, u slučaju Husa i Palaha stoljeće, Katinske šume i Mathauzena decenije, za Gdanjsk je dovoljan i jedan kratki i prolazni ljudski život. Jer svega dvadesetak godina nakon ustanka radnika i akcije „Solidarnosti” tamo više ničeg nema, ništa ne postoji. Ni „Solidarnost” ni radnici ni brodogradilište a ponajmanje Gomulka/Jaruzelski odnosno sistem protiv kojega su u Gdanjsku ustali Valesa, Kuronj i drugovi. Umrla su velika imena tog doba: Česlav Miloš, Karol Vojtila i Zbignjev Herbert, ali države bi trebalo da traju duže od ljudi pa je svejedno u nepovrat otišao i jedan Sovjetski Savez, džin nad džinovima, čija je sjenka toliko snažno pokrivala Centralnu Evropu. Možemo li danas reći da je upravo Gdanjsk uništio SSSR? Možda i možemo, ali to svakako nije pouzdana metoda niti se takvim postupkom može doći do valjanog razumijevanja historije. Jer će cinici kazati – ako je Gdanjsk metafora, SSSR je fikcija.

Šta bi se dogodilo da trupe Jana Sobijeskog nisu ustavile Turke svojedobno pod Bečom? Da li bismo danas Moravsku i Sudete zvali Centralnom Evropom ili Zapadnom Turskom? Možda bi i u Bavarskoj već stoljećima živjela neka plemena islamske vjeroispovijesti. Ovi današnji Muhamedovi sljedbenici ipak nisu nego djeca imigranata, dočim bi oni hipotetički bili nešto drugo. Možda dahije, možda paše, a svakako age i begovi. O kako bi bili čuveni minhenski fermani i hatišerifi! Gotovo kao pivnice.

Šta bi bilo da Vatikan nije smogao snage i kako – tako zaustavio Lutera negdje povrh Zagreba spalivši tiskaru u Nedelištu pored Varaždina i svih njezinih 40 000 protestantskih knjiga na hrvatskom jeziku? Da Poljaci nisu ostali katolici ni Vojtila ne bi postao Ivan Pavao Drugi, a kakva bi bila novija evropska povijest bez ovog potonjeg mučenika drugi znaju bolje od mene.

Moja su znanja i inače skromna. Da sam geolog možda bih znao gdje su bile granice nekadašnjeg Panonskog mora, goleme vodene mase u samom srcu Evrope. NJegovi bijedni ostaci, poznati kao rijeka Dunav, tromo se vuku te uzduž Karpata uviru u Crno more, ali nikad se ne zna... Možda se, za razliku od Sovjetskog Saveza, nakon neke prirodne kataklizme Panonsko more opet obnovi i uspostavi. Tad bi Prag bio morska luka, a Budimpešta, eventualno, svjetionik, lanterna.

Zavidim ljudima koji postojeće vide kao vječito. Naročito ako su optimisti, tad je moja zavist najveća. Uzmimo upravo Centralnu Evropu kao povod. Ako za njenu majku, staru gospođu Evropu, tvrde da je matora, što reći za njen najstariji region, za njeno srce, za one mračne šume iz kojih nije izašao samo Bertold Breht nego i svaki drugi germanski praljud, Got i Vizigot? Tih šuma, doduše, više nema kao ni zvjerinja što je u njima živjelo (u mađarskim pustarama mađarski zoolozi pronašli mađarskog nosoroga!), ali zar upravo to nije najbolji dokaz da se ni ovo sadašnje stanje neće dovijeka, do sudnjega dana održati? Ovakvo kakvo jest. Kad bolje razmislimo, od svekolike, moćne i dugovječne Habsburške monarhije (ako zanemarimo Ota von Habsburga) preostao je samo dobri vojak Švejk, a ni to se ne bi dogodilo da nije bilo Hašeka. Otišla je Lorelaj sa obala Rajne.

Zaključio sam da definitivno nije na meni da odgonetam kakva će biti definitivna budućnost Centralne Evrope. Pored Kundere i Havela, Đerđa Konrada i Lacike Vegela tako nešto mi zaista ne pada na pamet, a nije ni red da se domaćinu petljam u raspored stvari u njegovoj kući, u njegovom dvorištu. Radije se držim svog gumna i bunjišta, ovog nešto južnijeg kraja Evrope poznatog pod Solaninim nadimkom Zapadni Balkan. Možda zapravo iz njegovog rakursa mogu nešto pouzdanije reći o središnjoj Evropi, možda je to ona tačka iz koje se objekt promatranja može sagledati na najbolji način, premda se to na prvi a površni pogled nikako ne bi reklo. Ali, pogled žrtve i pogled krvnika nisu isti. Oni možda jednako gledaju, ali svakako jednako ne vide.

Naime, sve ako i prihvatimo fakat da su manji etnikumi Centralne Evrope živjeli uglavnom stiješnjeni između ruskog i njemačkog medvjeda, na ovom je (balkanskom) terenu, a zahvaljujući otomanskom presizanju, tjeskoba bila još i veća, drastičnija i okrutnija. Može li ta činjenica biti razlogom tolikih ratova na Balkanu? Šta bi onda opravdalo klanje i makljažu tamo gdje slične gužve i tjeskobe nije bilo? Zbog čega li je čemerna stara Evropa (i u njoj svakako i tzv. centralna) maltene čitavo dvadeseto stoljeće ulupala u velike ratove u kojima je izgubio glavu toliki kulturni Evropljanin?

Nema ozbiljnijeg analitičara aktualne evropejske zbilje a da u prvi plan neće staviti njeno današnje ujedinjenje, nestanak nacionalnih granica i drugih atributa suverenosti, samostalnosti i nezavisnosti. Drugim riječima, ako je prethodnih stotinu godina (ono ranije sve da zaboravimo) bilo ispunjeno krvavim borbama za ispunjenje suprotnih ciljeva, za afirmaciju nacionalnih identiteta, sadašnji angažman svih evropskih kapaciteta ima drukčiji cilj. Nacija postaje nepodesan okvir za moderne procese. Nacija je, po definiciji, tijesna i ograničavajuća i kad je najveća poput hanske. Nacija i njezina država mogle su opsluživati jedan oblik proizvodnje, razmjene i potrošnje (raspodjelu ne spominjemo), ali to više nije moguće kad je riječ o suvremenim resursima. I zaista, u svijetu u kome je sve (postalo) transnacionalno, kakvog smisla ima insistiranje na sitnim partikularnim interesima, odjevenim u etnički haljetak? Zamislimo Škote u kiltu na berzi kako duvaju u gajde! Berza ima svoju garderobu i svoje instrumente. Internet je prostraniji od nacije.

Ali, da li će, jednom, možda, neki očajni zakašnjeli nacionac (recimo Estonac, Finac, Srbin, Hrvat, Laponac, Irac, Portugalac, Makedonac...) uskliknuti kako je Evropa zapravo, kao Austro-Ugarska nekoć, „tamnica naroda”? Mi, nekadašnji Jugoslaveni, imamo u tom pogledu ipak nekakva, premda manjkava, iskustva. Šta je srušilo našu integriranu zemlju? Ideja o Evropi? Ne, svakako ne. Jednu u biti proevropsku asocijaciju (sa svim manjkavostima) uništile su ideje o minidržavama. I ne samo što su je one uništile, nego što su za takvu rabotu dobile podršku i pomoć te iste Evrope! Eksperiment je donio smrt za cca 200 – 300 000 ljudi, ali se sad zbog toga nekim neposrednim ovdašnjim egzekutorima sudi u Hagu pa će, navodno, pravda biti namirena, a mrtvaci oživljeni.

Da, sve je to bilo nedavno. Jednako Gdanjsk, kao i proces Rudolfu Slanskom, kao i ubojstvo Imre Nađa ili strijeljanje bračnog para Čaušesku ili Goli otok na Kvarneru sa svojim mučenicima, revidistima i tromotorcima. Ako je išta nevjerojatno, onda je to jedino i isključivo brzina zaboravljanja, brzina kojom se pod tepih gura sve prljavo, sramno i neprijatno. Ali, rečeno je, onaj koji zaboravi vlastitu historiju osuđen je da je ponovi te je upravo to (i samo to!) razlogom da se ovdje ne zaborave silne glave na kolju po turskim bedemima i slični prizori. Neću reći da davne ogavne scene koče ulazak Ankare u Evropu, ali ga svakako ne ubrzavaju. Mora bivših generacija, sve i kad hoćemo, ne napušta tek tako mozak živih bez obzira na Marksove riječi, na proročanski njihov karakter.

Ali da se vratimo još jedared na žalosna ovdašnja iskustva za koja se ne može reći da nisu evropska iako ih se ona (Evropa) u pravilu nerado sjeća. Riječ je naravno o jednoj od epizoda iz vremena nacizma na Balkanu.

Moj zemljak, Stjepan Filipović, rođen 1916. godine u Opuzenu, varošici u dolini rijeke Neretve, u Dalmaciji, na jugu Hrvatske, stjecajem okolnosti kao mladić odlazi trbuhom za kruhom u Srbiju, u Kragujevac gdje je u to vrijeme, uoči Drugog rata, razvijena metalska industrija. Tu mladi proleter postaje najprvo komunista, a potom, nakon najezde Hitlerovih jedinica na Jugoslaviju, i partizan. Kao takav je zarobljen, osuđen i obješen 1942. godine u Valjevu, na zapadu Srbije. Fotografija njegove egzekucije postaje jedna od ikona partizanske historiografije. Na njoj, osuđenik s omčom oko vrata, uzdignutih ruku viče sa stratišta. To, zaista, čak i danas, kada je partizanski pokret sišao sa scene, jeste herojstvo i ne može se osporiti, ali se zbog toga ovdje ne spominje. Događaj (vješanje partizana) sam po sebi bio je evropski, odnosno odigrao se u Evropi. I premda je od njega prošlo svega šezdesetak godina, možemo ga slobodno uvrstiti u mit, a evo i zbog čega – ne samo da više nema među živima neposrednih aktera (žrtava i krvnika), nego ne postoji ni kontekst. Šta jest ili bi trebao biti kontekst? Pa valjda poruka, ono što je osuđenik stojeći na klupi klicao. Živio Staljin! – kliče Filipović, ali Staljin je živio još svega 11 godina. Živjela Komunistička partija! – kao što znamo, ni toga više nema, ni to odavno ne postoji. Živio Sovjetski Savez! – Gorbačov je Filipovića oslobodio svake obaveze, nade i obećanja. Zbog čega je taj mladi heroj umro? Ako sve njegove ideje nisu preživjele ni pedeset godina je li vrijedilo zbog njih umrijeti?

Prometeju jetru orlovi čupaju već hiljadama godina, ali on je vatru ukrao zauvijek i bogovi je ljudima više nisu mogli oduzeti. Za razliku od Prometeja, Filipović je i mrtav doživio žalosnu sudbinu. Ne samo da je zamrla metalna industrija u Kragujevcu (tako da Srbi gladuju a Dalmatinci ne dolaze), nego je i pobjednička ustašija po Tuđmanovom dolasku na vlast u Hrvatskoj devedesetih godina među prvim partizanskim spomenicima na tlu Dalmacije srušila upravo spomenik Stjepanu-Stevi Filipoviću u njegovom rodnom Opuzenu u delti Neretve niže Metkovića. Dinamitom (nego kako) ovi su evropski vandali završili Hitlerovo djelo, ono što su SS uniforme obavile u Valjevu, kroatoidi su okončali na ušću zelene Neretve. Treba li pominjati da su u svome poslu imali potpunu podršku Helmuta Kola, Ditriha Genšera, Klausa Kinkela i Vaclava Havela? Genšeru su čak i podigli spomenik na (nedalekom) otoku Braču, dok Havelu i Hitleru ipak nisu. Bar za sada, premda se nikad ne zna.

Neznanje i inače samo ovdje, u ovom ništavnom dijelu Evrope, jeste argument. Samo ovdje potpune i apsolutne neznalice uspostavljaju kriterije, sude i presuđuju, kroje i odlučuju. Zar spomenuti Havel, sramni potpisnik apela za bombardovanje Jugoslavije, svojim potpisom nije ubio malu Milicu Rakić, djevojčicu iz Batajnice? Da i on nije to potpisao, ona bi sad bila velika živa djevojka, ali ta ista navodna Evropa dramskom piscu Havelu, disidentu i predsjedniku nikakvu smrt civila ne spočitava. Ako smo u slučaju S. Filipovića vidjeli/uočili da više ničeg nema, da ništa ne postoji (premda se sve dogodilo), možda je nužno ispitati i mogućnost da Havel nikog nije ubio, da mala Milica (i ostale hiljade mrtvih, poginulih pod NATO projektilima) uopće nije postojala. Možda nije bilo bombardovanja, možda je Havelov potpis krivotvoren, možda su gorjele makete (kao tenkovi na Kosovu) možda je DŽejmi Šej lupetao o kolateralnim štetama u namjeri da naslijedi Bastera Kitona ili nekog drugog holivudskog komičara. Možda su moje djevojčice tih dana sastavljale spisak stvari koje će ponijeti u sklonište za slučaj bombardovanja iz čiste dječje obijesti. Možda Havel zaista nije htio da njih (i mene) ubije. Ja sam, recimo, iskreno želio da on ozdravi kad se bio ono teško razbolio. On jeste loš pisac i loš čovjek, ali to nije razlog da bi netko, taman bio loš, umro u Srednjoj Evropi, početkom trećeg milenija nove ere, i to još iz neznanja. Pored tolike smrtonosne konkurencije slavni češki autor svakako nije sinonim za smrt, ali za hipokriziju, za dvoličništvo možda jest. Toga, uostalom, u tradiciji srednje Evrope ne manjka, napose kad je riječ o ponašanju s pozicije sile. Moglo bi se reći da je demagogija neka vrsta konstante, stalna crta srednjeevropskog imperijalnog karaktera dočim su rabijantna Hitlerova zločinstva (kao i giljotina, lomača inkvizicije itd.) tek povremeni manifestacioni oblici uživanja u zločinu, sladostrašće koje donosi okrutnost. Sjećam se kako smo na Ohridu, za vrijeme Struških večeri poezije, već davne godine 1968, navijali za Dubčeka a protiv Brežnjeva, ali naše uzaludne simpatije nisu spriječile silu, jednako tada kada je stradao dvolični češki protivnik ruskog staljinizma kao i trideset godina kasnije kad smo pod njegovim američkim bombama stradali mi. Historija centralne, sjeverne i južne, istočne i zapadne Evrope nije, naime, do dugačak spisak nesreća i stradanja, zločina i katastrofa, te u tom pogledu i ne treba biti selektivan.

Tako je bilo. Nas zanima kakva će biti sutrašnjica ujedinjene Evrope, Evrope od Atlantika do Urala, u kojoj istim ritmom pulsira nekoliko desetina tzv. državotvornih etnikuma uz mnoštvo marginalnih uljeza, emigranata, manjina, te bezbrojnih religioznih pokreta, pravaca i skupina. Neka vrsta nove Amerike, SAD i SED.

Može li se po analogiji i o budućnosti SED misliti/ raspravljati/ govoriti na temelju iskustava SAD? Ako ne, zašto ne? Zar se i u Evropu polako i postupno ne useljavaju obojeni, rase koje, za razliku od bijelaca, nisu njeni autohtoni stanovnici? Doduše, to nije roblje koje trgovci iz Afrike dovlače u okovima na stočne pijace Alabame, DŽordžije, Floride i drugih demokratskih južnih država. Ne, to su imigranti, oni s pasošem i (često) sa diplomom univerziteta, ali istodobno i oni ilegalni, strpani kao sardine u hladnjače kamiona ili potpalublja krijumčarskih trabakula. Hoće li taj obojeni element u dogledno vrijeme bar donekle, zahvaljujući neospornoj demografskoj ekspanziji, situaciju u SED učiniti sličnom ili identičnom situaciji u SAD? Kao što vidimo, 200 godina američke nezavisnosti, slobode i demokracije nije riješilo rasni problem te ga možda jednako tako neće riješiti ni ujedinjena Evropa. A da rasni problem možda ipak nije u suštini (i) klasni problem? Gle starog, olinjalog ljevičara kako navodi vodu na svoj mlin! Tako će reagirati neoliberali, sljedbenici Hajeka i Popera, djeca i čeljad aktuelnog konzervatizma. Ali da li npr. „Beneton” na čijoj su zastavi sve boje, zanima njihov raspored ili broj? Naravno broj. Bitno je, reklame što se tiče, da ih je što više, da su sve. Međutim, za razliku od robne marke na kojoj su boje ravnopravne, u stvarnosti to nije tako, te je recimo žute najviše na svijetu dok je crna najsiromašnija. Druga je opet stvar (ako nije prva) što je marketing već poodavno nadvladao stvarnost tako da je danas zbiljsko ono što visi na bilbordu, ono što se vrti u spotu, ono jednom riječju što je reklamno. Stoga po našim trgovima i po našim vjetrovima vijore tolike evropske zastave sa krugovima od zvjezdica. Ideja o Evropi mora, kao robna marka, pobijediti sve eventualne protivne ideje da bi opstala. Jer ona i danas i sad ima mnogo protivnika premda tako na prvi pogled ne izgleda. Da se ne shvati krivo – niti je problem s bojama najveći, jedini evropski problem. Niti se njena budućnost, može, mora i treba vezati uz taj problematični segment budućeg svijeta. Antiglobalistički pokret to pokazuje više nego uvjerljivo budući da njega boje ni najmanje ne zanimaju, a afirmirao se kao sasvim respektabilna pojava, koja će kao antiteza sasvim izvjesno dosljedno pratiti svoju tezu. Dok bude globalizacije, dakle, neće nestati ni antiglobalisti, ali mi nećemo znati u kakvo se evropsko DA može artikulirati njihovo globalno NE.

Zastanimo stoga na mjestu gdje počinje budućnost i brojne njezine nepoznanice. Mi smo ipak djeca bivšeg svijeta, jedne mračne i loše prošlosti, mi smo ona čuvena mora, koja tišti i pritišće mozak sadašnjih generacija. Kao takvi nemamo pravo da sudimo o budućnosti, o njoj će riječ svoju reći istom budući ljudi. Evropljani, Marsovci?

15.7.2005.

(Tekst konkuriše za međunarodnu nagradu

"Schreiben für mittel-und Osteuropa 2005")

Goran Babić