Arhiva

Teorija slobodnog bacanja

Bogdan Tirnanić | 20. septembar 2023 | 01:00

Jedno istraživanje na temu popularnosti aktuelnih političara dovelo je, naizgled sasvim neočekivano, do pomalo paradoksalnog podatka – građani su najviše poverenja ukazali Vladi Divcu!

Ali, Divac nije političar. Bar ne još. Nema veze. Jer ni ono istraživanje nije bilo pravo odmeravanje pulsa javnog mnjenja. Ili jeste? Radilo se, zapravo, o uobičajenoj anketi za internu upotrebu jedne istraživačke agencije, u kojoj je pitanje-zamka o Divcu kao političaru zgodan putokaz, neka vrsta treninga za zaposlene, kako bi oni i na ovakav način stekli svest o stvarnom (mada skrivenom) raspoloženju javnosti. Vežba čini majstora – stara je izreka. Ukoliko znaš šta ljudi stvarno misle, lakše će ti biti da ih uveravaš kako treba da misle.

No, budući da je neka krtica iz nama nepoznate agencije učinila javnim rezultat internog istraživanja, analitičaru ovdašnjih prilika ne preostaje ništa drugo nego da se pozabavi porukom glasa naroda o Divcu kao političaru. To (tobože) iznenađujuće saznanje jasno govori na kakvoj su i kolikoj ceni distributeri socijalne magle koji, ničim izazvani, uobražavaju da su nekakvi političari. Volimo ih koliko i oni vole nas, znači nimalo. A već i da ne govorimo koliko nas gnjave svojim upornim pojavljivanjem u raznim televizijskim šou programima. Vlade Divac je, u onoj klopka-anketi, ispao kolateralni dobitnik te velike, neuzvraćene ljubavi. Mogao je to da bude i neko drugi – Nikola Žigić, Žika Obretković, bilo ko. Ali, budući da je ipak o Divcu reč, nije daleko od pameti da se u zemlji petostrukog prvaka sveta u košarci njegovo decenijski provereno umeće proturanja lopte kroz obruč ipak više ceni od bilo koje i bilo čije usrećiteljske politike, da ne kažemo propasti.

Osim toga, ako je nekakva kvalifikacija za bavljenje politikom uopšte potrebna, ni Divac nije baš bez ikakvog prethodnog iskustva. Valjda se još pamti njegov doprinos kampanji Borisa Tadića pred predsedničke izbore, koji nekome možda i nije bio simpatičan, ali je, što jest-jest, predstavljao jedini mogući izbor u datom trenutku. Ali, iskreno govoreći, to u ovoj priči i nije od posebne važnosti. Ono što je Divca, člana naših trofejnih selekcija, i američkog košarkaškog profesionalca tokom gotovo dve decenije, izglasalo kao političara od najvećeg poverenja, jeste njegova dokazana naivnost ili su to, drugačije rečeno, njegove još aktuelne nevolje sa državom Srbijom. Umesto da svoj znojem natopljeni novac troši na školovanje dece i kupujući kuće po svetu, ili da ga uloži u kafanski biznis, da otvori butik sa krpicama, te tome slično, Vlade je upao u klasičnu zamku za patriote iz dijaspore, poželevši da investira u nešto što će, osim po njegov džep, biti i od opšte koristi. Kao čovek koji je najveći deo svog dosadašnjeg života proveo u Sakramentu, za koji sam kaže da je američki Leskovac, Divac izgleda nije bio upoznat sa pravilima takve igre u tranzicijskoj Srbiji, poznatih u narodu pod šifrom ima l’ mene tute. Ako razumete šta hoću da kažem. Naravno, Vlade je u čitavoj stvari samo slučajno ispao pokusni kunić. Neko drugi bi se, na njegovom mestu, proveo isto.

Tako da je prvi Divčev pokušaj da se istakne bazičnim investiranjem u Srbiju, njegova namera da otkupi akcije Knjaza Miloša, ili nešto tome slično, bio sprečen aferaškim mahinacijama vladajućih struktura i pojedinaca na privremenim položajima uz, razume se, adekvatnu medijsku kampanju. Vlade je bio osumnjičen kako njegov pokušaj kupovine flaširane kisele vode nije samostalni investicioni poduhvat, već da se on, košarkaš u penziji, javlja kao paravan neke zle multinacionalne kompanije, na primer Koka-kole. I što bi rekao (pokojni) šef jednog bircuza – nema radiš! Pa je Knjaz Miloš, praktično na tacni, otuđen u korist nekog misterioznog fonda ograničenih resursa sa adekvatno anonimnim akcionarima. Jedan vladin službenik doživeo je težak srčani udar, jedva da je nekako preživeo, ali se brzo oporavio i nastavio da radi kao da se ništa nije dogodilo. I bivši ministar Beko se takođe aktivirao. Eno ga u Aranđelovcu. Uzgred budi rečeno, dok se čorba krčkala, Koka-kola je trčkala unaokolo kupujući ono što je imalo da se kupi. Vlast nije reagovala. Ovde svaki skandal brzo završi ispod tepiha.

I šta? Ništa. Divac se nije opametio. NJegov sledeći poduhvat bio je pokušaj da od nekih malih akcionara otkupi njihovo učešće u davno poluprivatizovanoj kompaniji Novosti. Mada je u svemu poštovao zakonske norme, njegova ambicija se odmah suočila sa problemima. Firma koju je osnovao nije upisana u odgovarajući registar, što se krši sa propisanom obavezom nadležne agencije, koja je dužna da upis izvrši automatski. Prenošenje, to jest deponovanje akcija u dotičnu firmu je osujećeno, mada zakon takav postupak ne sankcioniše; naprotiv, zakon tu praksu podržava. Na sve je to država, u nameri da uveća svoj, odnosno društveni kapital u kompaniji, najavila njenu dokapitalizaciju putem nacionalizacije zgrade koju Novosti koriste (i u koju su uložile svoja značajna sredstva), što je primena metoda iz nevesele prošlosti, i eklatantno se protivi planu restitucije (povratka nacionalizovane imovine pravim vlasnicima, što u ovom slučaju znači porodici počivšeg Milana Stojadinovića). I onda je, na kraju, videvši da se uplatkala, vlast podigla krivičnu prijavu protiv Divca Trgovinskom sudu, tražeći odštetu za ugrožavanje svog vlasništva u kompaniji u iznosu od 10 miliona evra, što je u cent ravno sumi koju je Vlade deponovao u jednoj ovdašnjoj banci. Pitanje je odakle tužitelj zna u koju je banku i koliko Divac deponovao. Obaška što država Srbija ne poseduje nikakvo vlasništvo u kompaniji Novosti. Društvene akcije u toj firmi vode se na državnu zajednicu SCG. Srbija je u istom Trgovinskom sudu izgubila spor pokrenut sa namerom da se akcije prenesu na njeno ime. Uzgred budi rečeno, optužba protiv Divca je odbačena. Ali će se vlada žaliti.

Sve ovo što ste do sada pročitali preuzeo sam iz raznih novinskih tekstova. Ne garantujem da sam ispravno parafrazirao podatke iz napisa svojih kolega, kao što ne garantujem za tačnost njihovih navoda. Cilj je bio ilustrovanje onoga što se čoveku, koji se slučajno zove Vlade Divac, u ovoj državi događa. Čemu? Pre svega da bi negde ostalo zapisano kako se teorija slobodnog bacanja koristi u tranzicijskoj Srbiji. Osim toga, i da bi se, na konkretnom primeru, shvatilo zašto građani tretiraju nedužnog Divca kao političara od poverenja. Nešto im je, iz ličnih iskustava sa ovom državom, bliska takva mogućnost.