Hrvatski Amadeus

Pravo govoreći, Hrvati i ne znaju životopis svog najvećeg komediografa. Zna se tek toliko da nije bio ugledan građanin, da ga se više mrzilo nego voljelo, da nitko nije mislio da je ono što on piše visoka književnost i da je umro prognan iz svog grada. Tek je mrtav Držić postao književna veličina i hrvatska kulturna ikona, što je bio, a bogme i ostao, zamalo jedini oblik socijalne afirmacije unutar hrvatske kulture”.

Ovako o filmu Veljka Bulajića Libertas piše jedan od najčitanijih i najpopularnijih hrvatskih književnika Miljenko Jergović, da bi svoj iskaz u hrvatskom nacionalnom nedeljniku Globus završio sledećim rečima:

“Libertas je film u kojemu je tek ispričana priča o iznimnom čovjeku i njegovoj žudnji za slobodom. Ili, parafrazirajući Bulata Okuyavu, to je film koji priča kako se Marin Držić zagrcnuo gutljajem slobode.”

Za publicistu i izdavača Božu Rudežu, Bulajić je rediteljski uspeo da spoji hrvatsku prošlost i sadašnjost bez patetike i demitologizovano, a svoj tekst završava rečenicom: “Po mom skromnom sudu, riječ je o najboljem domaćem filmu od osamostaljenja Hrvatske!”

Autor ovog teksta je prošle nedelje u Puli gledala film Veljka Bulajića u društvu scenariste Mirka Kovača, a posle mnogo godina srela se i sa rediteljem Veljkom Bulajićem. Sve je ove godine u Puli trebalo nekako da miriše na nostalgiju, od samog ulaza u Arenu. Tu se našao jedan braonkasti autobus koji predstavlja najznačajniji eksponat jugoslovenskog filma – u njemu je Slobodan Šijan snimio antologijske scene najboljeg filma nekadašnje SFRJ “Ko to tamo peva”, a Lordan Zafranović je u istom vozilu napravio onaj krvavi ustaški masakr u “Okupaciji u 26 slika” za koju je pre više od dve decenije u Puli dobio Zlatnu arenu. Nostalgičan je bio i prijem posle projekcije filma Libertas na terasi ofucanog hotela Rivijera, uz šampanjac, posluženje i muziku, ali bez sjaja. Ovogodišnja dobitnica nagrade Fabijan Šovagović, glumica Selma Sokolović Bertok je tim povodom primetila da “Pula još ima svoju relevantnost, ali bi trebalo poraditi na tome da se dade malo glamura festivalu”.

Zvanične nagrade 53. Festivala igranog filma u Puli su poznate: jednoglasnom odlukom žirija vlasnik Zlatne arene za film, režiju i scenario je debitant Antonio Nuić. Libertas je nagrađen Zlatnom arenom za kostime (Željka Nosić, Nina Silobrčić i Franc Presierij) i Zlatnom arenom za masku (Ana Bulajić Črček). I, kako mi reče jedan stari hrvatski poznanik uz izričitu zabranu da ga pominjem “u srbijanskom tisku”, time su pale maske u Puli.

Vratimo se Libertasu koji je još pre zvanične projekcije izazvao veliku pažnju hrvatske intelektualne javnosti i pobrao najlaskavije ocene. U Globusu su svoje ocene izrekli književnici Nedeljko Fabrio, Miljenko Jergović, Zvonko Marković, Stijepo Mijović Kočan, Fedor Vidas, Tomislav Sabljak, kao i reditelji i filmski radnici Branko Ivanda, Šime Šimatović, Ivan Starčević, Boško Picula, Krsto Papić, Lukas Nola, Miroslav Mikuljan...

Krsto Papić smatra da je Veljko Bulajić napravio jedan od svojih najboljih filmova, rediteljski precizan, glumački odličan, produkcijski bogat:

“I nije to priča samo o Držiću...to je suvremeni film o umjetniku izgnaniku. Prepoznajem sudbinu sjajna pisca Mirka Kovača, osjećam razigranost i ironiju Ive Brešana, a sve vođeno rukom iskusna majstora, a Veljko ovim filmom dokazuje da to doista jest.”

Tomislav Sabljak kaže da Bulajićeva deskripcija donosi novu realnost, pokazujući na osebujan način tragičnu figuru Marina Držića, pesnika prognanika koji je “započeo seriju tragičnih sudbina mnogih hrvatskih pjesnika koji su umirali u tuđini: Janko Polič Kamov, LJubo Weisner, Viktor Vida.” Sabljak na kraju postavlja pitanje hoće li glas junakinje Deše u venecijanskoj magli koja guta ukletu gondolu s mrtvim Marinom, “pokrenuti osjećaje i izbaciti nas iz svakodnevne ravnodušnosti?”

Za slovenačkog filmskog publicistu i scenaristu Matjaža Zajeca, priča o Marinu Držiću je priča o Hrvatskoj za sva vremena “koja se na najtragičnije načine ponavljala u hrvatskoj povijesti”.

“Nije potrebno čitati povijesne knjige”, kaže Zajc, “prošlo stoljeće bilo je puno Marina Držića, tragične emigracije hrvatskih intelektualaca po svijetu, gdje su ih žbiri stigli i uništili. Koliko god nam to danas bilo mrsko – glavni dubrovački cenzor i moćnik snažniji od dubrovačkog kneza bio je – Hrvat. Veljko Bulajić i suradnici koji su uspješno pratili njegov stvaralački napor, omogućili su nastanak jednog od najpotresnijih hrvatskih filmova, dramu o neslobodi stvaralaštva, što u krajnosti znači dramu o neslobodi ljudi kao takvu.”

U celokupnoj hrvatskoj štampi, samo je jedna kritika povodom filma Libertas bila uglavnom negativna. Reč je o tekstu Mate Ćurića u Glasu Istre pod naslovom “Dosta politike, a premalo režije”. Nazočni kritičar se poigrava spisateljskim opusom Kovača i Brešana pa tako Libertas vidi kao miks Okupacije u 26 slika (po Kovaču koji je bio scenarista ovog filma) i Hamleta iz Mrduše Donje(po Brešanu). On ne veruje u ono što ovaj film želi da poruči, pre svega u Dubrovnik kao simbol tamnice naroda, pohlepne vlastele i gušenja svake slobode. Pomenuti autor se boji da se u ovaj film “uvuklo dosta politike, a premalo vizije, previše ‘feralovštine’, a premalo samosvijesti da upravo Dubrovnik svojim licem i naličjem svjedoči da su ga jednako podizali kritički pisci i glumci, kneževi i gradski oci (senat), pomorci i gladan puk, a da je pitanje politike bilo kako to uskladiti.”

Na pitanje zbog čega se odlučio da baš kroz sudbinu Marina Držića, koga su inače zvali Vidra, govori o odnosu vlasti spram slobode umetničkog stvaralaštva, Veljko Bulajić za NIN kaže:

“Geni Marina Držića, da tako kažem, u meni su odavno. Pre više od 35 godina bio sam volonter režije kod Branka Gavele u Skupu, a pomoćnik reditelja je bio Kosta Spaić. Kroz taj Skup sam zavolio Marina Držića. Bio je pisac, urotnik, sveštenik, muzičar, skitnica, bunyija...Dugo sam razmišljao o njemu. Problem je bio u tome što nisam htio da napravim biografski film. Htio sam da govorim o problemima Marina Držića u sukobu sa vlašću, sa cenzurom, o njegovoj utopiji koja je pripadala svim velikim umovima renesanse koji su prolazili jednako kao Držić. Kao i mnogi duhovni velikani, i Marin Držić je bio žrtva sukoba koji su obilježili povijest zapada.”

Koliko je “Libertas” lični film Veljka Bulajića?

“Sigurno je da ima nekih autobiografskih momenata”, kaže proslavljeni reditelj jugoslovenske kinematografije i dobitnik Zlatnog lava u Veneciji... “Svi mi koji se bavimo umjetnošću nosimo u sebi to osjećanje neprestanog pritiska, spašavanja sebe, djela, gdje su mnogi pravili kompromise. Sa ovim filmom sam mnogo riskirao. Talijanski koproducent je u njega uložio dva i po miliona evra jer je znao da pročita taj tekst i njegova podrška je možda bila odlučujuća da se u Hrvatskoj prihvati snimanje ovakvog filma. A onda sam imao dvojicu izvanrednih suradnika u scenaristima Mirku Kovaču i Ivi Brešanu.”

Napominjući da njegov film nije za pulsku Arenu, da je to film koji ni u čemu ne podilazi, pa utoliko odudara od većine hrvatskih filmova koji isključivo podilaze gledaocima, pre svega psovkom i seksom:

“Ta priča o prvom slavenskom disidentu je priča za kino dvoranu”, kaže Bulajić, “mada sam veoma sretan poslije projekcije u Areni jer je publika ipak veoma pažljivo pratila sudbinu glavnog junaka.”

Posle saopštenja odluka žirija, gde je Libertas nagrađen za masku i kostim, Bulajić je za NIN prokomentarisao:

“Mene to uopšte ne čudi. Tako su prolazili i moji filmovi Čovjek koga treba ubiti, Uzavreli grad i Vlak bez voznog reda. Naročito Uzavreli grad. Uvijek je poslije premijera bilo stresova, a onda je vrijeme postavilo sve na svoje mjesto, hoću reći da su ti filmovi dobili u kinematografiji svoje zasluge. Uvjeren sam da će tako biti i sa Libertasom. Jer, kad god umjetnik napravi iskorak, mora da očekuje otpor.”

Šta još reći od podataka i pikanterija koje su pratile ovaj film? Najpre, Veljko Bulajić je tri puta prekidao snimanje, uglavnom zbog bolesti i operacije, ali stari lav se nije dao. Nije hteo da ode sa ovog sveta, a da još jednom ne zamahne grivom. Posle projekcije i naklona ekipe pred publikom, posebno se zahvalio gradovima Bjelovaru, Rijeci, Zagrebu i Podgorici čiji su gradonačelnici bili u Areni. U loži je bio i ministar spoljnih poslova Crne Gore Miodrag Vlahović, direktor Hrvatske nacionalne televizije Mirko Galić (za godinu dana, Libertas će biti emitovan u pet epizoda na HRT-u)... Uz Veljka Bulajića su bili njegova i dalje lepa i otmena supruga Vlasta, kćer Ana i zet Aleksandar Črček, producent Libertasa. Poznajući ga, dok smo se opraštali, nisam izdržala da ga ne pitam:

“Šta je sad na redu?”

Vitak, uspravan, samo malo više izboran, pomalo lukavo se nasmejao:

“Imam neku ponudu od Italijana da snimam priču o sudbini jedne italijanske porodice iz Istre. Zanimljiva tema, baš me privlači.”

Ne treba sumnjati da je autor Kozare, Neretve, Sarajevskog atentata...već u novoj priči.

Mirko Kovač, scenarista “Libertasa” Predrasude male provincijske smotre Bulajićev film je priča o zloj sudbini velikoga dubrovačkog i hrvatskog pisca Marina Držića, priča koja ponavlja jednu staru Krležinu tezu da je na ovim našim prostorima “politika prožderala mnoge velike talente” Književnik Mirko Kovač koji poslednjih deceniju i po živi i radi u Rovinju, kao scenarista filma “Libertas” (druga dvojica su Ivo Brešan i Veljko Bulajić), pokazao je još jednom u ovom poslu svoju sigurnu ruku i jasnu misao. Posle završetka festivala u Puli i dodele nagrada, za NIN je rekao: “Pulski festival je mala provincijska smotra na kojoj se prikazuje hrvatska produkcija od dva do tri filma koliko ih se na godinu proizvede. Istina, skrpe se još neki TV filmovi tako da festival traje sedam dana. Mislim da ništa ne štima s tim festivalom. Recimo, ove godine nije se čak ni ministar kulture pojavio barem na otvaranju. Ja sam ove godine bio samo jedne večeri kada je igrao film Veljka Bulajića ‘Libertas’ u kojemu sam jedan od scenarista. To je priča o zloj sudbini velikoga dubrovačkog i hrvatskog pisca Marina Držića, priča koja ponavlja jednu staru Krležinu tezu da je na ovim našim prostorima ‘politika prožderala mnoge velike talente’. Bulajić se ovim filmom pokazao u sasvim novom svjetlu i to je na najbolji način učinio. Ali, nažalost, njegov posao još se ne gleda bez predrasuda. Predbacuje mu se da je u Titovo vrijeme dizao lovu za svoje spektakle i ratne filmove. Uvijek kažem: kamo sreće da je to još više činio, jer ta lova, ugrađena u kulturne projekte, u svijetu priznate i poznate, bila bi inače utrošena na kupovanje oružja kojim je ova zemlja od početka devedesetih godina razarana. Barem je nešto uspio štrbnuti na račun naoružanja. Uostalom, on je jedini hrvatski autor koji je svojim filmom ‘Neretva’ uspio doći među pet nominiranih za Oskara. Oni koji nešto znače i vrijede u hrvatskoj kulturi, oni koji se mogu smatrati elitom, dali su filmu visoku ocjenu. To je objavljeno u prilogu magazina ‘Globus’. Ono što se motalo oko festivala gotovo da i ne zavrijeđuje neki osvrt. To je mahom nekulturno, s margine filmske i kulturne. Da imaju ikakva odgoja, oni bi nagradili jednog takvog autora posebnom nagradom za životno djelo. Ili nekom počasnom nagradom. Ja bih ga lično nagradio za hrabri povratak filmu nakon osamnaest godina pauze. Ali ovi što su se motali oko festivala mrze sve što je uspješno. I ne razumiju ništa. Žiri se gotovo ogradio od takvog pristupa Držiću, a da o njegovu životu ništa ne zna.”