Stjepan Mesić, građanin Podgorice

Sporno je mnogo štošta u Crnoj Gori – oko statusa i definisanja države (da li je građanska ili, pak, kojeg li naroda), sporne su boje zastave (četiri su u opticaju do sada), sporni su jezik i pismo, a javnost se odavno nije ustalasala kao povodom odluke o dodjeli ijedne nagrade.

Predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić proglašen je za počasnog građanina Podgorice, sa obrazloženjem da je u regionu poznat kao najaktivniji promoter mira, stabilnosti i novih političkih odnosa. U odluci o proglašenju hrvatskog predsjednika za počasnog građanina Podgorice navode se zasluge u razvoju demokratskog društva, afirmaciji dobrih međudržavnih odnosa i položaja ugleda glavnog grada Crne Gore u Hrvatskoj.

Najjača opoziciona stranka Pokret za promjene bila je uzdržana, uz obrazloženje da su sporni i predlagač i predloženi i da je riječ o političkoj transakciji, dok su srpske opozicione stranke bile protiv, osim Socijalističke narodne partije koja je napustila sjednicu. Jednostavno, opozicija taj potez doživljava kao licemjeran pokušaj amnestiranja vladajuće Demokratske partije socijalista od učešća u ratnim pohodima devedesetih. Apostrofirano je da je vlast koja će Mesiću uručiti nagradu slala crnogorske građane na dubrovačko ratište, a odavno se više nije citirala Mesićeva rečenica kao posljednjeg predsjednika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije: “Obavio sam zadatak. Jugoslavije više nema”.

Popustila je i do sada kontrolisana tenzija među članicama vladajuće koalicije – prvi se oglasio odbornik Socijaldemokratske partije Minja Ražnatović i priznao da je tačno da je jedinstvena Demokratska partija socijalista učestvovala u ratnim dešavanjima devedesetih, ali da ih je tada većina onih koji im to sada spočitavaju u tome zdušno podržavala.

“U pitanju je dodvoravanje Hrvatskoj iz straha od odgovornosti za aktivno učešće svih struktura DPS-a u operaciji nekadašnje JNA na dubrovačkom ratištu 91. godine”, smatra Budimir Aleksić, poslanik Srpske liste. “Od Mila Đukanovića i Svetozara Marovića (koji je ideološki obrazložio potrebu aktivnog učešća Crne Gore u tim operacijama a što je sadržano u paroli Rat za mir, kako je bio naslovljen specijalni dodatak Pobjede posvećen toj temi) preko Miomira Mugoše i drugih aktivnih članova rukovodstva DPS-a, pa do tadašnjih i sadašnjih opštinskih odbornika ove partije, čitava njihova mašinerija bila je upregnuta u “Rat za mir”. Otuda strah i od Zagreba i od Haga, otuda dodvoravanje Mesiću i Hrvatskoj.”

Sociolog Srđan Vukadinović ima drugačiji stav i pomenuto priznanje posmatra kao gest dobre volje u značajan korak u kontaktima sa onima koji su odigrali bitnu ulogu u uspostavljanju demokratskog crnogorskog društva: “Mesić je čovjek sa ogromnim demokratskim kapacitetima, prvi čovjek koji se javno suprotstavio podjeli BiH. Put Mesića kao člana HDZ-a i njegov sukob sa Tuđmanom i njegovo suprotstavljanje podjelama na Balkanu počev od BiH, ima sličnu evoluciju kao što je ima Crna Gora. Mesiću i Crnoj Gori pripada velika zasluga zbog razbijanja jednog velikog antičovječnog i antihumanističkog projekta 90-ih godina”.

Nagrada hrvatskom predsjedniku dolazi u trenutku kada je otvoreno pitanje tužbe Hrvatske protiv Crne Gore pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, predstojećim potencijalnim razgovorima o naplati ratne štete Hrvatskoj i pred dogovore o konačnom razgraničenju između Crne Gore i Hrvatske na području Prevlake.

Ekonomski analitičar Predrag Drecun smatra da ovaj događaj nema nikakvu, ni političku, ni ekonomsku težinu. “Sama sobom ova činjenica može da bude izraz dobrih odnosa, i trebalo bi je pozdraviti. No, ako pogledamo u kakvim se okolnostima ovo događa, onda je ovo jedan potez koji nema očekivanu težinu. Zašto? Zato što je Hrvatska ovo prihvatila sa mješavinom podsmijeha i revolta. Ekonomski aspekt ovog čina ne postoji. Sjutra ili prekosjutra kad Mesić bude prošlost, ovo niko neće spominjati. Hrvatska ne može ništa dobiti od Crna Gore u Hagu, jer nema pravne, a ni druge logike, da Srbija bude oslobođena u istom sudu, a da Crna Gora bude osuđena. Tako bi ispalo da je jedina od svih bivših republika SFRJ, samo Crna Gora zvanično krivac za rat. A znamo dobro da nije.” Drecun podvlači da Mesić u crnogorskom narodu nosi epitet razbijača velike Jugoslavije, jer se on time i javno pohvalio, ali i dodaje: “Granica na Prevlaci nije sporna, jer je CG priznala da je Prevlaka hrvatska, ali je sporna morska granica. Malo bi naivno bilo vjerovati da će Hrvatska zbog titule počasnog građanina Podgorice prihvatiti crnogorsku platformu o ovom pitanju. Ako ne budemo imali argumente pred sudovima, ova počast Mesiću biće uzaludna. Građani Crne Gore su, po mom sudu, sve ovo dočekali prilično ironičnom ravnodušnošću, znajući da je ova ljubav prema Mesiću upravo pokušaj da se otupi mržnja hrvatske javnosti prema Crnoj Gori.”

Odbornici vladajuće koalicije odlučili su i da se naknadno u dogovoru sa Mesićem odredi termin i mjesto gdje će mu biti uručeno priznanje. Iako je prema propisima predviđeno da to bude u Podgorici, odbornička većina na prijedlog gradonačelnika donijela je odluku da se taj čin naknadno dogovori sa hrvatskim predsjednikom. Tim povodom u podgoričkom parlamentu čuo se i ovakav predlog - “ukoliko danas usvojite da Stjepan Mesić bude počasni građanin Podgorice, onda mu to priznanje uručite u 'Lori'”.

Nakon odluke odborničke većine koju čine, Demokratska partija socijalista i Socijaldemokratska partija, izglasale su da Stjepan Mesić bude prvi nosilac Povelje počasnog građanina Podgorice; usvojen je prijedlog koji je gradonačelnik Miomir Mugoša obrazložio: “To je stvar dogovora, s obzirom na velike međudržavne obaveze koje imaju državnici, pa ćemo se dogovoriti”. Opozicioni odbornici tvrde da je ovom odlukom prekršen Statut opštine Podgorica, kojim je izričito propisano da se Povelja počasnom građaninu uručuje na svečan način, na posebnoj sjednici Skupštine.

Neven Gošović iz SNP-a primjećuje da je “na gospodinu Mesiću da sam odluči što bi za njega značilo sa aspekta tog javnog priznanja da mu ono ne bude dodijeljeno u gradu koji ga dodjeljuje”.