Kad cvrčci utihnu

Franjo Tuđman je nedavno umalo doveo Hrvatsku do srčanog udara. Svi gledaoci državne televizije mogli su da čuju zaboravljene glasove Franje Tuđmana, Gojka Šuška, Ante Gotovine, Mladena Markača i ostalih hrvatskih generala koji, ako nisu pod zemljom, svoju vojničku čast nastoje da dokažu pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Hagu. Naravno, bila je to ona čuvena „Brijunska sjednica” krajem jula 1995. na kojoj je dogovorena „Oluja” i zbog koje je vojni vrh Hrvatske u Hagu optužen za udruženi zločinački poduhvat s ciljem proterivanja srpskog stanovništva iz Hrvatske. Agenti domaćih tajnih službi, ali i državno tužilaštvo samo su lakonski odmahnuli rukom – to im je ionako od ranije poznato. Šok su pretrpeli glasači i iskreni poštovaoci pokojnog predsednika Franje Tuđmana, čuvši kako „otac nacije” uz svoj karakterističan osmeh govori: “Jedan letak, ovako, znači opće rasulo, pobjeda Hrvatske vojske uz podršku svijeta itd, Srbi, vi se već povlačite, itd, a mi vas pozivamo da se ne trebate povlačiti, mi vam jamčimo, znači, na taj način im dati put, a jamčiti tobože građanska prava...” Ili, „da im nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu, odnosno, ono što nećemo odmah zahvatiti mora kapitulirati u nekoliko dana”. Ili, „prisjetite se, gospodo, koliko je hrvatskih gradova i mjesta razoreno, a u Kninu danas još nije tako...” Preneražene pretplatnike Hrvatske televizije koji su svoga pokojnog predsednika doživljavali najvećim mirotvorcem sveta i posebnim zaštitnikom Srba u Hrvatskoj, sasvim neočekivano umirila je izvesna profesorica biologije (ovde „biologinja”) Vlatka Mičetić sa Prirodnoslovno-matematičnog fakulteta u Zagrebu. Kao stručnjak za cvrčke, poslužila je nekim hrvatskim agenturama u pokušajima dokazivanja da je snimka državne televizije o sastanku na Velom Brijunu lažna. Dr Mičetić objasnila je da su cvrčci kadri da pevaju i po deset sati bez prestanka, a prestaju samo kad osećaju izuzetnu opasnost. Pa se naciji tako prodala magla da su cvrčci prestali da pevaju samo kad je Tuđman na brionskom sastanku govorio o sudbini Srba i taktici njihovog uklanjanja iz Hrvatske. Ne zato što su čak i mediteranski insekti osetili strah posle njegovih reči, nego zato što je taj deo, navodno, naknadno montiran, inače bi se pesma cvrčaka čula sve vreme! Druga vrsta agenata pobrinula se za rekonstrukciju dečjeg plača koji se čuo u pozadini ratnog sastanka hrvatskog vojnog i državnog vrha. Bila je to navodno Tuđmanova unuka, tada dvogodišnja ćerka njegovog sina Stjepana, a predsednik je bio poznat kao „iznimno tankoćutna osoba” pa omiljenu unuku nikada ne bi mogao da rastuži nekim strašnim ratnim pričama... Farsu sa cvrčcima i uplakanim predsedničkim unukama prekinule su nove loše vesti. Svi hrvatski mediji objavili su da tim beogradskih advokata sprema tužbu protiv Republike Hrvatske iza koje stoji ravno 120 hiljada ljudi koji su morali da napuste zemlju, pošto su njihova zagarantovana građanska prava, kako je potvrdio i sam pokojni predsednik, bila samo „tobož”. Imovina u Hrvatskoj im je uništena ili jednostavno konfiskovana, a na njihovim nesrećama bogatile su se razne hrvatske državne agencije za nekretnine i ostali mešetari ljudskog očaja. Posebno loše odjeknuo je podatak da proces treba da vodi prof. Đuro Trkulja, pravnik koji je uspeo da dokaže da 3 480 metara kvadratnih usred nacionalnog parka „Plitvička jezera” pripada jednom Srbinu, a pravo na vlasništvo nije uspela da mu oduzme nijedna domaća (para)institucija. Kad u takvoj situaciji u hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija na zagrebačkom Zrinjevcu stigne protestna nota beogradskog Ministarstva inostranih poslova koja ovdašnje diplomate i kreatore javnog mnjenja upozorava da je njihovo potpirivanje priča o ratnoj odšteti štetno za obe zemlje i sve njihove građane, jer ni sami još nisu podmirili račune koje ispostavljaju drugima, situacija dostiže tačku ključanja. Pa se u panici poseže i za nelogičnim analogijama, i za smešnim utehama. Današnja Republika Hrvatska pravno nema nikakve veze sa „Nezavisnom Državom Hrvatskom” Ante Pavelića, ali to ne vredi za današnju Srbiju koja je, prema mišljenju uvređenih zagrebačkih diplomata, direktna naslednica režima Slobodana Miloševića, a tvrdi se i da ovih dana ubrzano regrutuje dobrovoljce za novi rat na Kosovu. Smešna strana priče poriče da je hrvatska diplomatija ikada dobila protestnu notu iz Srbije. Neki papir je, pričaju „izvori bliski službenicima sa Zrinjevca”, stigao na faks Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija, ali nije imao ni potpis, ni zvaničan pečat. Uz to nije uručen preko specijalnog kurira, pa se i ne smatra protestnom notom. Dok se ponovo ne oglase cvrčci s Briona ili s nekog imaginarnog faks-uređaja, nacija može malo i da predahne od loših vesti. Kako je osmišljen Bljesak Zapisnik sa uže sednice Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske, održane u Predsjedničkim dvorima, 30. aprila 1995. godine – petak u 12.00 sati. Predsedava: dr Franjo Tuđman, predsjednik Republike Hrvatske Predsjednik: Znači, u šest sati ujutro treba, kad počnu, ovako reći – srpske snage su ponovno izazvale incident. Rekao sam ministrima, treba ići, otići sa dva-tri naša automobila i neka zapucaju na njih... Gojko Šušak: Nastojati ćemo mi sve, predsjedniče. Predsjednik: Znači, novi incident i da su redarstvene snage pošle da uspostave kontrolu nad auto-cestom. Gojko Šušak: Predsjedniče, u najgoroj opciji idemo sa jedno, dva auta, s dva kombija, ostavimo, izrešetamo ga dobro, snimiti za televiziju, ako nema nikakve druge opcije. Inženjer Hrvoje Šarinić: Prvo, što se tiče sutra, u pet sati počinje akcija, da li ja imam neku zadaću – ja da obavijestim ili će to biti učinjeno – tko će to učiniti, jer Krabu moramo kazati da povuče te svoje plavce... Predsjednik: Znači, ti nazoveš Kraba u pet sati, ne prije, zapravo u četiri sata, ali smo rekli... Gojko Šušak: To je već data zapovijed zapovjednicima... Predsjednik: Da, lokalnim zapovjednicima da se kaže i to isto sada... Zvonimir Červenko: Da, ...predstavnikom za Unprofor, predstavnik naš i otišli su i oni... Inž. Hrvoje Šarinić: Znači u četiri sata je nazovem Kraba i kažem mu ovo – redarstvene snage su poduzele akciju za preuzimanje kontrole... Predsjednik: Ne, ti nazoveš Kraba onog momenta kada nastane taj incident. Ivan Jarnjak: U četiri sata će incident nastati. Gojko Šušak: Petnaest do četiri incident, u četiri ti njega zovi i kaži da si dobio vijest za provokacije, da će naše snage... itd. Predsjednik: Znači, incident je ili na auto-cesti ili... Inženjer Hrvoje Šarinić: U koliko da ga nazovem? Predsjednik: U četiri. Gojko Šušak: Izvješćem će se ići da je incident i da će naše snage uzvratiti. * * * Ivan Jarnjak: Gospodine predsjedniče, oko izazivanja tog incidenta, Gojko da se odmah ovdje dogovorimo, dogovoriti ću se sa Policijskom upravom SIS-a, ona će to odraditi. To će biti toliko uvjerljivo, da ne može nikada nitko reći... Predsjednik: Znači, na auto-cesti... Ako slučajno auto-cesta ne bi radila, onda na ulazu. * * * Ivan Jarnjak: Mislim da su dvije stvari, ako ostave otvoreno izazivamo incident, a ako ne ostave otvoreno, onda znači, to je razlog da idemo o.... Predsjednik: Ali sa incidentom opet... Još nešto – ja sam Galbrajtu rekao da Hrvatska, s obzirom da nismo zadovoljni s time da kontaktna skupina razgovara sa Beogradom, samo o priznanju Bosne i Hercegovine i da to ohrabruje lokalne hrvatske Srbe za stvaranje incidenata. Broj jedan. Dva, rekao sam da smo isto tako nezadovoljni i da tražimo od prijatelja, od Sjedinjenih Američkih Država da se doslovce poštuje onaj sporazum koji smo postigli u Kopenhagenu, Vašingtonu, Ujedinjenim narodima, sve što je napisano... - Kraj - Plan za nestanak Srba NIN prenosi ključne delove stenograma sastanka Franje Tuđmana sa vojnim vrhom Hrvatske, na kojem je dogovoreno proterivanje Srba Zapisnik sa sastanka predsednika Hrvatske Franje Tuđmana sa vojnim vrhom, koji je održan 31. jula 1995. godine na Brionima Početak u 10.50 sati Predsjednik: Gospodo, sazvao sam ovaj sastanak da bismo procijenili sadašnju situaciju, da bih čuo vaša mišljenja prije nego što donesem odluku o daljnjim našim pothvatima ovih dana. Kao što znate mi smo bili odlučni da pođemo u daljnje operacije čemu je ova operacija, pothvat Grahovo – Glamoč trebala također poslužiti i u odnosu na Bihać, ali i radi opkoljavanja Knina. Bili smo odlučni da pođemo u deblokadu Bihaća sa zapadne strane. Međutim, sada je takva situacija da su nam predstavnici UN Akaši i Stoltenberg sa Srbima taj razlog izbili iz ruku, jer prema tome oni povlače svoje snage s područja Bihaća. Neće napadati, dozvoljavaju da se UNCRO postavi na te granice, na promatranja. I to jasno da su odmah to dostavili čitavom svijetu. A, svaka vojna operacija mora imati svoje političko opravdanje. Prema tome, mi više nemamo opravdanje da idemo u deblokadu Bihaća. Ali, čini se da bismo mogli povoljnu političku situaciju u Hrvatskoj, demoralizaciju u srpskim redovima, naklonost i ljudi u Europi, jednim dijelom u Europi, ono što je sklono rješenju te krize i u korist Hrvatske gdje imamo znači prijatelja Wemačku koja nas suzdržano podržava i u političkim razgovorima, ali i u NATO gdje također imaju razumijevanja za naše poglede. Imamo i naklonost Sjedinjenih Američkih Država, ali do određene granice, ako ćete, gospodo, izvršiti na profesionalan način, kao što ste izvršili u zapadnoj Slavoniji u roku od nekoliko dana, to znači molim tri, četiri dana, maksimum osam dana, onda možemo računati da ćemo i politički, da nećemo politički ne samo pretrpjeti štete, nego da ćemo politički u tom i takvom svijetu dobiti... Prema tome, po mome mišljenju budući da nam više ne može biti glavni cilj da prodremo do Bihaća... Prodor do Bihaća može biti samo sporedni sada. Mi bismo morali naći neku izliku za našu akciju, naš pothvat koji možemo početi prema planu kao što je bilo jučer, ili pak sutra, ili prema jučerašnjem planu za sutra, ili da se dogovorimo kad možemo. Ali, ako idemo ovih dana u daljnje pothvate onda Bihać može biti još samo kao izlika i sporedno, a protivniku onda moramo nanijeti ili totalni poraz – jug i sjever, da se razumijemo, puštajući istok na miru sada. Zašto pustiti istok na miru? Zato što se i ti naši prijatelji boje da ne uđe Jugoslavija u rat u cjelini, s Jugoslavijom i Rusija, pa prema tome opći rat. Prema tome, istok bismo pustili totalno na miru, a ovo bismo morali riješiti i jug i sjever. Riješiti, na koji način? To je sada tema naše današnje rasprave. Da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu, odnosno da ono što nećemo odmah zahvatiti da mora kapitulirati u nekoliko dana. * * * Znate šta je, strateški gledano šta je nedostatak ovog našeg razmatranja plana? Nema izlaska da se.... lijepo je to da je rekao sada admiral – zatvoriti im preostala troja vrata, ali im ne daš nigdje izlaza. (... da se zatvara...) Da se izvuku, da pobjegnu, nego ih prisiljavaš da se bore do kraja, što nam nameće veće angažiranje i veće gubitke. Prema tome, molim, dajte da uzmemo u razmatranje i to, jer oni jesu demoralizirani, apsolutno, i već kao što su se iseljavali iz Grahova i Glamoča, kad su se naši prisiljavali, tako se već dijelom iseljavaju iz Knina. Prema tome, dajte da uzmemo, u vojnom razmatranju, i tu mogućnost da im negdje ostavimo put, da se mogu dijelom izvući. (... tu je Dvor na Uni...) Da, ali ovaj Dvor na Uni je gore, ali ovo ovdje... Davor Domazet: Gospodine predsjedniče, ovdje je put, i dva, zato smo u planiranju operacije imali, na ovome dijelu, ostavlja se ovaj put, ovdje je ličko, ovo gdje je Srb, ovdje je pored Srba. Tu se ostavlja put i mogu izići, i drugi put, ostavlja se Dvor na Uni, jer mi tek u završnom, tek izbijemo na Kostajnici postupno napredujemo i puštamo da izlaze, nećemo mi zatvoriti to. Tako da ima dva ključna puta. Predsjednik: Da, da si olakšamo da što prije to. * * * Dr. Miroslav Tuđman: Da li ovdje da se na radiju prenosi poruka koji su im putevi otvoreni za izvlačenje? Predsjednik: Da, to bi trebalo reći – ne da su im otvoreni, negoli da je opaženo da se civili izvlače tim i tim putevima. Dr. Miroslav Tuđman: Da li to možemo negdje na početku akcije reći. Da li možemo objaviti da im se da do znanja da se tu izvlače civilima? Predsjednik: Da, reći da polaze sa civilnim automobilima, kolima itd. Dr. Miroslav Tuđman: Ali ćeš zatvoriti neke putove, pa da im kažeš u kom smjeru da ide da imamo što manje poslova. Predsjednik: Gdje je taj prijelaz? (Dr. M. Tuđman: Kod Srba.) Dr. Miroslav Tuđman: Evo, ovdje na auto-karti je još lakše vidi. To je Kulen Vakuf, Srb, dobro sam rekao. Predsjednik: Ima dalje put? Ante Gotovina: Ima, iziđe na Bosanski Petrovac, prema Drvaru, ovdje vidite. Dr. Miroslav Tuđman: Treba reći da nije moguće proći sa tenkovima i topovima. * * * Gojko Šušak: ... Ja mislim da bi to psihološki imalo efekat na njih da mi, nakon prvog dana operacije po Benkovcu, Obrovcu riskiramo baciti letke s nečim što bi moglo i nastradati, ali da znademo onda unaprijed da je to nešto što smo riskirali, ali ih pozvati u vaše ime, kakav god letak napraviti, nakon prvog dana operacije, u njemu kazati putove kojima se mogu izvlačiti, napraviti tako da izazove ovakva pomutnja kakva je još duplo veća. Ali onda treba riskirati, i naći ljude, a ja vjerujem da ih ima koji će riskirati to napraviti. Predsjednik: Jedan letak ovako, znači opće rasulo, pobjeda Hrvatske vojske uz podršku svijeta itd. Srbi, vi se već povlačite preko itd., a mi vas pozivamo da se ne trebate povlačiti, mi vam jamčimo... Znači, na taj način im dati put, a jamčiti tobože građanska prava itd. (Na televizijskom snimku se čuje smeh prisutnih) (Kraj)