Strah od ponavljanja

Slažem se sa ocjenom Solženjicina da je “u Petrogradu 25. oktobra 1917. godine došlo do jednodnevnog nasilnog prevrata”, ali ono što je uslijedilo nakon toga, bila je prava socijalna revolucija koja je imala široku podršku “vojnika, radnika i seljaka”. Setimo se da su prvi dekreti nove vlasti bili “Dekret o zemlji” i “Dekret o miru”. Bez tih dekreta verovatno ne bi došlo ni do masovne podrške velike većine ruskih građana. S tim u vezi postavljam pitanje da li je lekcija koju su Rusija i svet naučili iz neuspeha te socijalne revolucije dovoljno snažna da spreči njeno ponavljanje u budućnosti, bilo na tom ili nekom drugom mestu? Moj odgovor nije pozitivan. Evo zašto: Čak i Solženjicin u svom intervjuu kaže da “smatra provaliju između siromašnih i bogatih u Rusiji najopasnijom pojavom koja zahteva neodložnu pažnju države”. Međutim, ne kaže šta država treba učiniti da se ta provalija suzi, s obzirom na to da njeno širenje može sutra ponovo inicirati novu socijalnu revoluciju sa istim ili sličnim posljedicama, jer će takođe biti usmerena protiv bogatih. Zaista, postavlja se pitanje šta država može učiniti da se ta provalija eliminiše ili bar spreči njeno širenje. “Zaštita građanina i malog preduzetnika od samovolje i od korupcije” – kako to predlaže Solženjicin – zaista je neophodna. Međutim, te mere mogu doneti samo privremeno poboljšanje, ali neće riješiti problem u celosti. Dosadašnji razvoj kapitalizma predstavlja “sargasko more ekonomskih brodoloma” usmerenih ka sužavanju provalije između siromašnih i bogatih. Ta provalija se stalno širi, umesto da se sužava. Odmah poslije Drugog svjetskog rata se vjerovalo da će velfer ekonomija riješiti problem, jer je država putem velfera garantovala svakom svom građaninu minimalne prihode koji će mu omogućiti očuvanje njegove životne egzistencije na nekom određenom minimalnom nivou. Na taj način je bila stavljena brana nekontrolisanom padu cijena radne snage. Međutim, država nije bila u mogućnosti da spriječi pad profitabilnosti kapitalističke privrede, a da istovremeno ne ugrozi životni standard velferaša. Svjedoci smo kontinuiranog pada njihovog životnog standarda, a preti i kompletno napuštanje velfer ekonomije, te jedine brane socijalnoj revoluciji u kapitalizmu. Gdje je onda izlaz? Izlaz je u kreiranju jednog drugačijeg oblika tržišne privrede u kojem država neće štititi kapital nego rad, ali ne na način na koji su to nastojali ostvariti boljševici, jer nema nikakve potrebe za ukidanjem privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Ono što treba ukinuti jeste državna podrška procesu kamatonosne štednje kroz zaduživanje države na tržištu kapitala. U zamjenu takve podrške treba obavezati sve firme da jedan određeni procentualni dio njihovog društvenog proizvoda (koji ja nazivam profitizirana renta) isplaćuju njihovim vlasnicima na ime dividendi. Te promjene bi omogućile da se ostvari puna zaposlenost radno sposobnog stanovništva u smislu one Kejnzove izreke “da svako ko hoće da radi, ima posao”, uz kontinuirani rast minimalnog nivoa cijene radne snage, odnosno kontinuirani rast realne vrijednosti te cijene do maksimalno mogućeg nivoa. Međutim, postavlja se pitanje, da li je današnja aktuelna vlast u Rusiji, i ne samo u Rusiji, spremna da napravi takav zaokret? Umjesto odgovora na to pitanje, završiću ovaj svoj prilog jednim citatom Marksa iz njegovog pisma Hindmanu, napisanog 1880. godine: “Ako se jedna nezaobilazna evolucija pretvori u revoluciju, to neće biti samo greška vladajuće klase, nego i greška radničke klase.” To znači da se greška može ponoviti. Zbog toga nisam mogao dati pozitivan odgovor na pitanje “da li je lekcija koju su Rusija i svet naučili iz neuspeha Oktobarske socijalne revolucije dovoljno snažna da spreči njeno ponavljanje u budućnosti”. Mirko Katić autor knjige “Novi ekonomski modeli” Toronto, Kanada