Snježana Banović za NIN: Intelektualci su danas potpuno zaleđeni u posluhu

Snježana Banović je reditelj, pisac i profesor na Fakultetu dramskih umetnosti u Zagrebu. Poslednjih godina sve manje režira, a više objavljuje knjige. Od februara 2001. do novembra 2002. bila je direktorka Drame Hrvatskog narodnog kazališta. U Beogradu je na sceni Ateljea 212 igrana predstava Dvije Tene Štivičić u njenoj režiji.

Malo koji doktorski rad je izazvao toliku pozornost u kulturnoj javnosti kao njen pod nazivom Država i njezino kazalište, s podnaslovom Hrvatsko državno kazalište u NDH 1941-1945. Objavila ga je kao knjigu koja se odmah rasprodala. Kaže, Fraktura će uskoro objaviti novo izdanje.

Ovih dana je u Ateljeu 212 održana promocija nove knjige Snježane Banović Kronika sretnih trenutaka, s podnaslovom – Odlomci iz ludih osamdesetih. Prvo izdanje u Hrvatskoj već je prodato, izdanje za Srbiju je ovih dana najtraženija knjiga koju je Geopoetika objavila u poslednje vreme.

Pored toga što su bile „lude osamdesete“, za sagovornicu NIN-a to su bile i godine otpora, „otpor je bio naša hrana“, sažela je. Pisac Slobodan Šnajder u predgovoru ovoj knjizi kaže da je ona generacijska, ali ujedno i Snježanina „najosobnija knjiga“ i završava: „Ovo je knjiga o nastojanjima jedne generacije da se više kulturno nego politički, rodi“.

Da li ste, dok ste pisali, razmišljali kakve će reakcije ona izazvati?

Očekivala sam reakcije, prvenstveno zbog interesa za vrijeme o kojem pišem, a o kojem se nije baš pisalo. Tačnije, pisalo se ali u segmentima. Sve je bivalo izdvojeno, a ne unutar konteksta vremena. Naročito ne iz nečije vlastite perspektive. Najviše sam razmišljala upravo o tome – iz koje perspektive ću pisati tu knjigu, trebalo mi je godinu dana dugih šetnji da dođem do rješenja. Kada sam uronila u nju, toliko me je okupirala da nisam razmišljala o reakcijama. Znala sam da će do njih doći, ali sam se više pribojavala velikih iščekivanja.

Da li ste pisali iz beležaka ili...?

Ne. Najprije su mi kao `bilješke` služile fotografije. Potom, imam puno prijatelja s kojima često razgovaram o našoj prošlosti, podsjećali su me na mnoge zajedničke trenutke. Dobijala sam sa svih strana fotografije sa naših ljetovanja na Cresu, na Silbi, slike sa tuluma koje nisam nikada vidjela, nisu ušle u knjigu, ali su bile važne kao snažno podsjećanje. I na sve to, provela sam dvije godine u arhivima i knjižnicama kako bih sve o čemu govorim potkrepila tačnim okvirom: podacima, vremenom, ljudima...

Šta ste hteli u tim mladim godinama, šta je od toga ostalo danas kada ste pisali knjigu?

Iz te moje jako mladenačke perspektive, bilo je važno da se što prije osamostalim. Studiranje se podrazumijevalo, imala sam ideju vodilju da se maksimalno školujem. Pomišljanje na odlazak iz Juge da bi se školovalo negdje u svijetu, nije bilo tako lako kao danas. Žao mi nekad bude da nisam nikada ni pokušala da negdje odem, već sam cijeli život ostala u Zagrebu. Imala sam ambiciju da mi se negdje nešto veliko dogodi, ali je već u Zagrebu za razliku od danas bilo svega velikog. Zbog toga su me te osamdesete u njemu zabetonirale jer je on tada, zapravo, bio grad baš po mjeri. Imao je pritom nešto bitno kozmopolitsko, što nikada prije nije osim između dva velika rata. Tada smo osjećali da živimo u gradu, što sad ne osjećam. I to je jedno od mojih razočaranja, ta posttranzicija koja je moj rodni grad svela na selo. Naravno da sam imala san da odem, npr. u London, ali je tu uvijek bio problem sa novcem. No, nismo plakali za njim jer ga nikada nismo imali dovoljno. 

U vašoj knjizi defiluju živi i oni kojih više nema, poznati sa javne scene. Tu je i vaša mladalačka ljubav Džoni Štulić. Mnogo duže od vašeg teksta, nimalo prijatno, povodom toga se oglasio taj „mrzovoljni čiča iz okoline Utrehta“, kako to zgodno reče na promociji Gorčin Stojanović.

Gorčin uvijek „u sridu“, a odličan je i moj drugi prijatelj i kolega Darko Lukić koji je za tu litaniju napisao: Besnilo kao life style! Jedna žena koju ne poznajem, na Tviteru me je tagirala i napisala: Pa ovo je najduže ljubavno pismo u povijesti! To je sasvim dovoljno. Jer, što bih ja sada analizirala psihičko i mentalno stanje čovjeka kog ne poznajem preko 40 godina? Ali vidim da me jako prati, i drago mi je zbog toga, neka i dalje uživa.

Spadate u retke ljude iz sveta pozorišta koji su se bavili fenomenom dramskog teksta Hrvatski Faust Slobodana Šnajdera, predstave koja je sa ogromnim uspehom igrana u Beogradu, i u nekim gradovima u Hrvatskoj, ali nikada u Zagrebu. Zbog čega?

Šnajderom se bavimo samo Šnajder i ja. I kad sam u kazalištu, i kad sam izvan njega – a najčešće sam izvan njega – imam tu poziciju koju mogu opisati jednom Gavelinom (Branko Gavela 1885-1961, hrvatski pozorišni reditelj, prim R. S.) izjavom koja otprilike glasi: „Ko baca strelice na čvrste bedeme hrvatskog kazališta, kakve god one bile, čak i potpuno neopasne, ne može ni sanjati da bi se mogao unutar istih bedema i smjestiti...“

Ipak, bili ste i unutra?

Jesam, nešto sam čak i režirala, ali moja potreba za kritičnosti je prevladala, pa je i kod njih koji vode kulturu u Hrvatskoj to teško primljeno. Tako smo se „dogovorili“ ti „veliki dečki“ i ja da me više nema u bedemima. Možda na moju štetu, a možda malo i na njihovu, no, prihvatila sam da ako me neće, šta sad, idemo dalje, ne volim nikoga nagovarati. I onda sam počela da razmišljam kako da promijenim vizuru. Pisanje se pokazalo kao rješenje. Najprije taj „ukleti“ dio povijesti hrvatskog kazališta u vremenu NDH o kojem se nitko nije uopće bavio. Jer socijalizam je rekao da su to bila premračna vremena i odredio da nećemo o tome pisati, po njima pisanje bez apologije nije bilo pisanje. Onda je došla nova država koja je kazala da nije baš bilo u toj NDH kako se govorilo. Mene su oba pristupa nervirala. 

I tako ste odlučili da imate svoj pristup istoriji hrvatskog pozorišta tokom NDH?

Otišla sam kod svog divnog profesora, budućeg mentora Nikole Batušića, velikog teatrologa, koji je već bio prilično bolestan, a koji je, inače, unuk Branka Gavele. Ispričala sam mu šta želim. A on je u obitelji imao kompleks Gavele i njegovog djelovanja u NDH, o čemu se jednako ćutalo. Socijalizam je imao i to „razumijevanje“ da se ne pominju živi, a istaknu koji su najnormalnije djelovali za vrijeme NDH, da ih kao ne vratimo u te teške dane kada su 1945. čekali isljednike da dođu po njih i pitaju ih šta su radili za vrijeme rata. Tako su te priče bile i osobne, uvijek je tako u našem kazalištu, do danas i bit će zauvijek. Osobno iznad javnog, uvijek.

I vi ste se sa tim susretali kada ste počeli da se bavite tom temom?

Nemam problem sa zamjeranjem, na tome je uostalom i izgrađena moja „reputacija“ u Hrvatskoj. A Gavelina obitelj, svi su mi očekivano zamjerili na istini o njemu osim upravo Nikole Batušića. Jer je sramota reći da je Gavela bio stub HNK u to doba, pa napravio je deset velikih predstava, i drama i opera u vrijeme Pavelića, neke su od njih zabilježene kao najveće u karijeri. I produkcijski i umjetnički. Još je u knjizi i prvi put ukazano na pismo koje je pisao Paveliću dokazujući mu da je „pravi Hrvat“, a ne pravoslavni. Uz to je bio red da se znanstveno obradi i Faust iz 1942. u HNK, režija Tita Strocija. Morala sam, prva nakon Šnajdera, obraditi to za mnoge teško poglavlje i pojasniti njegov pristup tom povijesnom događaju u Hrvatskom Faustu za koji Miljenko Jergović s pravom ustvrđuje da je najveća drama hrvatskog jezika 20. stoljeća. Odonda ne puštam tu temu, i kad god neko govori o repertoaru HNK, ja pitam: Hoćemo li napokon gledati Hrvatskog Fausta? Na što do danas dobijam odgovor: Nije vrijeme! Držim taj stav najvećom sramotom u povijesti hrvatske kulture. 

Je l` nije bilo vreme ni kada ste vi bili direktorka Drame HNK?

Nije autor bio za to. Zato smo, kao svojevrsni uvod stavili na repertoar njegovu Nevjestu od vjetra. Politika u Hrvatskoj već dugo ne mari za Hrvatskog Fausta, o njemu ne zna ništa pa ni ne vidi nekakvu opasnost od njega. Danas, naime, političari ne čitaju i ne postoji baš nikakav strah od intelektualaca jer su oni svi, osim šačice, potpuno zaleđeni u posluhu. Tako ni nema straha da se danas u Zagrebu igra Hrvatski Faust. 

Kada ste se obratili publici u Ateljeu, kazali ste kako vam „večeras nedostaje Cveja“. Šta je vama bio Branko Cvejić?

Pokušala sam u tekstu objavljenom u divnoj knjizi o Cveji objasniti naš, za mene nezaboravni, prijateljsko-profesionalni odnos koji je bio uvijek neposredan i radostan. Susretali smo se u Beogradu, Zagrebu, Dubrovniku, Rijeci... On je kao upravnik JDP-a, kad sam kratko vrijeme bila ravnateljica Drame u HNK, rado pristao nakon mog dogovora s Gorčinom Stojanovićem, tada svojim umjetničkim direktorom, na prvu poratnu zagrebačko-beogradsku kazališnu razmjenu – sve smo dogovorili u pet minuta na jednoj riječkoj kafi. Onda je na zagrebačkoj strani nastao doslovno – potres otpora i sve je propalo. Cveja je bio potresen zbog toga, a najviše zbog moje smjene u HNK koja je uslijedila, i htio je da kao i obično učini nešto dobro, u ovom slučaju za mene. Dogovorio se s Cveletom (Svetozar Cvetković, tadašnji upravnik Ateljea 212, prim R. S.) da u Ateljeu postavim komad Tene Štivičić Dvije. Predstava, do danas meni moja najdraža režija, bila je na repertoaru deset godina, a Cveja je za mene od tada pa do zauvijek bio i ostao doajen prijateljstva u Beogradu.