NJima pare, nama mržnja

Foto Aleksandar Dimitrijević

Nije baš Hrvatska močvara najcrnjeg fašizma. Ali, kad Milorad Pupovac, predsednik Srpskog nacionalnog vijeća prolazi Zagrebom, pozdravljaju ga za dom spremni. Kad ultradesnica dominira, nepodobni dobijaju otkaz, kao novinar Saša Kosanović sa HRT-a zbog saradnje na filmu Masakr u Dvoru, ocenjenom prosrpskim. Ali kada vas Iva Andulović, nekadašnja Bed blu grlsica primi u stan kao najbliži rod, verujete kada kaže: Ma daj, misle da ćemo popušit tu priču o sukobu Srba i Hrvata poslije 20 godina.
Ali, redom.

Tu ne možete, kaže Saša prolazeći rukom kroz crne šiške na čelu.

U tamnom je, modernom odelu uskih nogavica i tanke kravate, tu na seoskom putu. Na raskrsnici je, u stvari, negde između sela Jasenovac, i spomen-obeležja. Šeta gore, dole. Ispred automobila parkiranog u koloni četiri, pet vozila. Policija ih zaustavlja dok iz suprotnog smera prolaze tamne limuzine Tomislava Karamarka, lidera HDZ, zbog kojeg zapadni mediji pišu da Hrvatska klizi u neofašizam, i premijera Tihomira Oreškovića, nepoznanice hrvatskih medija, zabave hrvatskog puka svi guglaju Oreškovića, a u Google-u skoro pa ništa.

Saša pruža ruku i kaže: Saša, drago mi je. Da, Srbin sam. I novinar HRT-a još evo nekoliko dana. U ponedjeljak mi prestaje radni odnos.

Guglajte ga, piše više no o premijeru Oreškoviću, kaže drugi hrvatski novinar. Pljuje vlast Karamarka, ustaše i sve redom. On je Hrvat i zove na kafu u Zagrebu za sat, dva.

Jurcajući između dve različite lokacije obeležavanja sećanja na žrtve Jasenovca, Srbi u lokalnoj pravoslavnoj crkvici u selu Mlaka, onda manastir u selu Jasenovac, hrvatska vlada kod spomenika, Jevreji tek sutra, njih dvojica su sluđeni, ali ne kriju ništa.

Stojeći skrušeno, čovek u selu, bledih vodenoplavih očiju, sroljanog džempera, posmatra tablice na našem vozilu: Iz Beograda?, pita. Ne govori svoje ime. Samo kaže, običan je seljak iz sela u kojem su tokom Bljeska ubijena 23 civila, među njima troje dece. Da, 2003. vratio se nakon potucanja od Vukovara preko Beograda do Bosne, i kaže - svugde je isto. Srbi žive sa Hrvatima bez problema, ali vlada koja je trenutno došla je strašna, objašnjava.

Govori dalje kako Hasanbegoviću, hrvatskom ministru kulture, tu nije bilo mesto danas jer njegove izjave dovoljno govore šta misli o srpskim žrtvama. Ne, ne oseća se ugroženim kao Srbin u Hrvatskoj. Nova desnica, to je samo politika. Isto kao u Srbiji.


Foto Aleksandar Dimitrijević

Tamo u manastiru predsednik SDSS-a Vojislav Stanimirović, inače iz Vukovara, govori za NIN o vukovarskoj regiji gde su desne snage duže vreme aktivne, a sada se desilo da i na nivou države imamo desničarske opcije. One pojave proustaških i fašističkih programa, parola, ne smatraju provokacijama niti za nešto što je osuđujuće, kaže. Diskriminaciju prema srpskoj manjini oseća kroz nesprovođenje postojećih zakona, uskraćivanje dela sredstava koje su manjinske zajednice i institucije do sada dobijale. Ne možemo registrovati škole na srpskom jeziku, ne možemo da koristimo dvojezičnost, što nam sve zakon omogućava, to sve govori ili da nema političke volje ili snage da se zakoni sprovedu, dodaje.

A to što hrvatski pevač ustaških preferenci Marko Perković Tompson u Katoličkoj osnovnoj školi u Šibeniku drži tribinu tokom koje učenicima pušta svoju u pesmu, Stanimirović smatra samo delom folklora. To se već duže vreme dešava, ali nema prolaz u svim krajevima.
Mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije pokazuje delegaciji iz Srbije i svojim gostima dnevnike dece iz sela Jasenovac sa pismenim zadacima iz 1941. Opisuje nijanse spektra na koje Srbi reaguju kao provokaciju koja ih satera u ćošak i učini nevidljivima u hrvatskom društvu, kroz subjektivan ili objektivan osećaj. Srbi pokušavaju da ne izgovore ponekad da su Srbi, kaže.


Foto Aleksandar Dimitrijević

Prošle godine pred Vaskrs bilo je mnogo ljudi u crkvi. Dođite, neće biti kamera. Znam da se plašite, rekao je u svojoj besedi a zatim je čuo jezivi šapat kroz crkvu: Plašimo se. I sada ovih dana kada sam pominjao da neće biti TV prenosa, na nekom predavanju u Zagrebu, pitali su - da li ste sigurni. LJudi se plaše. Postoje subjektivni razlozi, čini mi se ponekad da ljudi neopravdano strahuju i nisu spremni da se bore za svoje pravo i identitet, kaže on.

Kada pitate Pupovca kako se oseća ovih dana kada hoda Zagrebom a pozdravljaju ga sa za dom spremni, on odgovara: Toga nema više. Ali onda dodaje da ono što ga brine jeste još uvek odsustvo odluke nadležnih državnih organa o jasnoj osudi.

Zapadni mediji su opredjeljeni za čuvanje demokratske Evrope i ako se među novim članicama kao što je Hrvatska obnavljaju aveti prošlosti, obnavlja i rehabilitira vrijednost poraženih režima i poretka kao što je bio ustaški, umanjuje stradanje ljudi, onda zapadni mediji, osobno velikih evropskih demokracija NJemačke, Francuske, koje brinu i čuvaju Evropu, ne mogu ne reagirati. Hrvatska je zabrinula Evropu trendom koji postoji, atmosferom koja je obnovljena i postoje mnogi znakovi u diplomatskim krugovima da će preuzeti mnogo veću brigu da se te stvari ne događaju, kaže Pupovac za NIN objašnjavajući da iza tih neofašističkih grupa stoje pojedini crkveni krugovi, nepolitičke grupacije ali i političke stranke koje su te grupacije uvele u mejnstrim politiku i državni establišment. I to ne samo radi opstanka na vlasti već iz ubeđenja da je sada vreme za neku vrstu kulturne revolucije koja će spojiti različita istorijska razdoblja Hrvatske i koja će reći eto to smo mi, a sve ovo prije, to nismo mi.

Ne tako malo kilometara od Jasenovca, u centru Zagreba Iva nas čeka.

Kada je rat završio imala je 19, 20 godina. Ne ideš na faks, ne studiraš, ne bi se bavio kriminalom, ali Zagreb se promijenio, došle su toljage sa zlatnim lancem, dolazi frajer u kafić, stavlja pištolj na stol, znaš ono, sve se promijenilo, nemaš neku jasnu viziju života a nisi ni neki delinkvent, tak, ljut si malo. To je bio njen ulazak u Bed blu bojse nakon što je ujak vodio na tekme kada je imala možda šest godina. Ona se igrala, a ujak je psovao sudiju. Bilo mi je zabavno kad su BBB sročili transparente u vrlo jasnu poruku bez puno riječi, to mi se dopadalo. Iz njene mansarde, zidova obojenih u različite tople boje, sa ćerkicom koja trči okolo, Iva okreće prijatelje, pripadnike BBB. Pregovaramo o susretu. Kažu da nemaju problem što smo Srbi, ali i da ne govore za srpske medije. Da su Srbi bezbedni u Hrvatskoj, svi koji imaju hrvatsko državljanstvo su hrvatski građani.

Ako neko priziva sukob ponovo u regionu, Iva je spremna raspisati poziv. Mi bumo pozvali svakog ko hoće da se praši, samo nek se javi. Stavimo električnu ogradu, gledamo i jedemo kokice. Ja s tobom nemam problema. Velim ti, samo mi javite di bil taj fajt, dođem pogledati, ak mi se da, i idem doma, na plac, u park s djecom, ma daj! To bu ti pratili zatucani, jadni, izgubljeni i zgrčeni strahom. I da sad ideš i pitaš starije, svi sve znaju o 90-im, bu ti odgovorili jednako - neprijatelji su u našim redovima, ne kod vas, priča.


Foto Aleksandar Dimitrijević

Iva je imala dugo godina svoju radio-emisiju i kaže život joj je mogao biti lep. Ali to je napustila pre tri i po godine otkako je na socijalnoj pomoći, dok svakodnevno radi na istraživanju korupcionih afera kao aktivistkinja. Nemoj me jebat s poslom, ucjenjivat, nije moj prioritet maknut se sa broda koji tone. Ako brod koji tone nećeš sjest, ić ručat, nećeš ić farbat jebeni prozor i pričat joj ova slika je malo nahero. Brod je cijeli malo nahero majmune, ok?! Što ja imam za reć nakon 25 godina?! Pričamo jedno te isto i vi tamo i mi amo, ajmo svi zajedno organizirati konferenciju, i Srbi i Bosna i CG, pa da sklapamo konstrukcije njihovih poslova, da vidimo sva naša istraživanja da umrežimo. I dobićemo odgovor ko je naš neprijatelj. Iva pakuje ćerkicu, i vodi nas kroz grad. Tamo negde u epicentru aktivisti političke organizacije Živi zid govore o tome kako su Hrvati i Srbi bili bratski narod oduvek. Čija je država? I Hrvatska i Srbija, ubeđeni su, vlasništvo su korporacija. Prije rata bilo je sve državno, od rata sve je privatno, a ništa naše. Ostale su nam šume, vode, prirodni resursi. I to sad je na redu. Premijer ih želi prodati. Daj, ne pitaj među nama ko je Srbin a ko Hrvat. Čovjek mora biti primitivan, ne? Da smo pareni u jednom krugu svi bismo bili retardirani, ne?. Kaže da se zove Krešo, i govori da u Hrvatskoj oko 450.00 građana strahuje zbog oduzimanja stanova i kuća zbog nemogućnosti plaćanja računa ili kredita. Tamo gdje je deložacija mi svojim tijelima pravimo živi zid. Mi smo ti, kaže on. Tvrdi da je 13 godina radio za Jovicu Stalatovića, Srbina koji ima firmu, pravoslavac je, rat proveo u Hrvatskoj i da nije imao nikakvih problema. Niko normalan ni u Srbiji ni u Hrvatskoj ne gleda u krvna zrnca. Govori kako Srbi i Hrvati idu jedni kod drugih na slave i svetkovine i da su političari ti koji izbacuju priče o ustašama, partizanima, četnicima. Veruje da političari manipulišu javnošću koristeći uvek isti način da prikriju donošenje zakona koji su protiv interesa građana i privatizuju imovinu, po principu njima sve, a nama ostavljaju da se raspravljamo i svađamo međusobno čiji djed je bio ustaša, čiji djed četnik, kako u biti ne bismo razmišljali o budućnosti i sadašnjosti države pretvorene u korporacije.