Šnajder

„Biblija voli slike: sumnja se na jednom mjestu poistovjećuje s ugrizom otrovnice. Bog upućuje Mojsija da napravi zmiju od mjedi i postavi je visoko da je svi mogu gledati. Tako se oslobađaju otrova sumnje. A Bog je odsutan, bavi se važnijim stvarima. Ili upravo ničim, kako mu jedino i priliči.“ Ovo je odlomak iz nedavno objavljenog romana Doba mjedi hrvatskog pisca Slobodana Šnajdera. Jedan od najboljih romana koje sam pročitao u proteklih nekoliko godina, i kao takav moja preporuka za dekontaminaciju od banalne domaće političke besmislice. Između ostalog, dobra knjiga uči da uvek sumnjamo. A sumnja jeste ujed otrovnice za svaku vlast, pa je vlasti primarni zadatak uskratiti podanicima razloge za sumnju. Ukoliko navedeni citat primenimo na našu svakodnevicu, zmija od mjedi su vanredni izbori, već drugi po redu za samo dve godine. Vanredni izbori sugerišu da imamo nekakvu specijalnu, dodatnu priliku da odlučujemo u kakvoj ćemo državi živeti, da nam vlast velikodušno nudi mogućnost da biramo i kada biranju vreme nije, i ko bi onda sumnjao u tako darežljivu vlast. Jer, šta je to u šta bismo mogli da sumnjamo? Praktično sve! Da nema tih redovnih vanrednih izbora, shvatili bismo da nikakvog izbora i nemamo. Sve što nam se nudi, sve to što možemo da biramo, jednom je već bilo i ponuđeno i izabrano. I pokazalo se kao više ili manje loš izbor. Kada ne bismo bili hipnotisani šarenom lažom vanrednih izbora, razumeli bismo da izlaz nije u izborima, već u novim ljudima. Sve te koji se bore za vlast, sve smo ih već videli kakvi su kad osvoje vlast. Da nije mehaničkog zeca vanrednih izbora za kojim se trči kao nekada za Titovom štafetom, možda bi postalo očigledno da bez novih ljudi u rukovodstvima svih stranaka, nema ni izlaza za ovu tešku društvenu i ekonomsku situaciju, niti mogućnosti pravih izbora. A na izborima se, ipak, nude večni, prastari kadrovi. Po tome vlada konsenzus u svim strankama, a opsenu omogućava naša zmija od mjedi. I današnji četrdesetogodišnjaci stekli su tokom svog biračkog staža uvid u moralni i politički habitus naših lidera. Sa izuzetkom Zorana Đinđića (kojeg smo ubili), niko u Srbiji nije vladao sa vizijom, veštinom, znanjem i hrabrošću istinskog reformatora. Umesto na velikom stadionu, pod reflektorima i sa sudijama, nama više odgovara igra na poljani, na male goliće i po mogućstvu bez sudije. Jesmo li mi baš takav soj? Treba li da verujemo da smo rođeni takvi, ili sudbinom predodređeni? Zar smo mi samo ono što sada jesmo, a ne i sve ono što smo nekad bili? Recimo, to sa Šnajderovom knjigom. Decenijama smo živeli sa važnom i vrednom mogućnošću da ono što je ukoričeno u dobru knjigu, bilo da je štampano u Zagrebu, Sarajevu ili Mostaru, lako pronalazimo u sebi najbližoj knjižari. Kako smo se tako lako lišili te pogodnosti. Zašto sada ne mogu da vam preporučim knjigu, kapitalni roman u estetskom i značenjskom smislu, koji tako duboko prodire u istoriju ovoga tla, a napisan je na jeziku kojim svi mi govorimo? To je samo jedna u nizu malih i velikih katastrofa kojima smo se priklonili, a koje još od vremena Vuka i Kopitara nisu bile na meniju ovog podneblja. I zato učinite napor, kao ličnu subverziju vremenu zla koje živimo, i pronađite u nekoj najbližoj knjižari iza granice Doba mjedi (Tim press, Zagreb 2015). Aktuelna je to priča podneblja koje je sedamdeset godina bilo jedna država, danas je region, a sutra ko zna šta? Kroz porodičnu sagu potomaka dunavskih Švaba, Slobodan Šnajder je u romanu ispričao priču svih nas. „Na ovim zemljopisnim širinama stalno se dolazilo, a da bi to bilo moguće, stalno se odavde i bježalo. Ratovi su uvijek isti... Turci naseljavaju Vlahe, sijući sjeme novih ratova. Dio kršćana prelazi Proroku... Počinju barokni ratovi protiv Osmanlija... Princ Eugen razvija svoje barjake i kreće na Polumjesec. Kršćani, svih sljedbi, opet bježe... Ovdje je zbjeg ključna figura egzistencije. Da netko ulazi u tuđu kuću kao njezin novi gospodar, u kuću u kojoj se još žari peć, a krevet još je topao, dogodilo se na ovim zemljopisnim širinama ne manje od milijun puta. Ali za pogođene, ili za korisnike, to je uvijek jednom.“ Mislite o tome kad mislite o izborima.