Arhiva

Geopolitika na Evroviziji

Ante Tomić | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 18. maj 2016 | 20:19
Geopolitika na Evroviziji
Geopolitika je prosta nauka. Geopolitičara je više nego specijalista za odnose s javnošću s privatnih univerziteta. U svakoj krčmi s kariranim stolnjacima sjedi najmanje jedan geopolitičar koji će vam jeftino, za cijenu čoknja rakije, rastumačiti tajanstvene sile koje vladaju planetom, uputiti vas u podzemlje moći, gdje bogati debeli muškarci, bez iznimke pederi, drobe kao orahe snove i nadanja malih naroda. Ništa tu nije kako se čini nama koji hodamo nadzemnim svijetom, koji živimo u ovome drskom pričinu kojega nazivamo stvarnošću. „Joj, kako ste vi naivni“, odmahnut će sažaljivo vaš sugovornik pa i ako se odvažite kazati samorazumljivu činjenicu da je Obama crnac, ili da je moskovski patrijarh pravoslavac, ili da sunce izlazi na istoku. Taksisti su također odlični geopolitičari. Dijelom valjda zahvaljujući višku slobodnog vremena, a dijelom i zbog intelektualno nezahtjevnog posla, do detalja su razvili goleme i zamršene geopolitičke teorije koje će vam ispričati željeli vi to ili ne. Dođete li na odredište ranije, neće vas pustiti iz kola dok ne završe, a omiljena im je tema tko je razbio Jugoslaviju? U bezbrojnim hrvatskim, srpskim, bosanskim i makedonskim taksijima čuo sam, neću pretjerati, pedeset geopolitičkih verzija raspada bivše federacije, u glavnoj ulozi izmjenjivali su se Nijemci, Amerikanci, Rusi, Židovi, Španjolci, Eskimi, Vikinzi, Grci, Rimljani, Feničani, Tračani, Maje i Inke. Smisao je svih ovih teorija, shvatio sam uskoro, samo jedan. Ako je netko drugi počeo balkansko klanje, onda na nama nema krivice za Srebrenicu. Napokon, treće mjesto gdje se možete prvorazredno geopolitički educirati je natjecanje za pjesmu Eurovizije. Pamtim to još iz Jugoslavije, iz onih godina kad smo na Euroviziju ispratili zastrašujući niz antitalenata. Kako je bila muzika obično sranje i pjesama se već do kraja večeri nitko nije sjećao, žene su uništavale čupavce i eklere i komentirale haljine pjevačica, a muškarci se nalijevali gemištima pokušavajući dokučiti svijet i naše mjesto u njemu. Vrhunac večeri bilo je glasanje nacionalnih žirija i odgonetavanje skrivenih poruka, interesa, savezništva i neprijateljstava među zemljama. Gdje god sam se zatekao, uvijek je u društvu bio jedan geopolitički autoritet koji nam je znao, do detalja, sve učeno objasniti. Belgijski bi žiri, recimo, dao deset bodova francuskoj pjevačici, a kuhinjski bi se intelektualac otraga u kutu, naslonjen na frižider, nadmoćno osmjehnuo. Malta bi dala pet bodova Norveškoj, a on bi prezirno frknuo kako je to prozirno. „Moga san i mislit“ rekao bi kad bi NJemačka visoko ocijenila Španjolsku. „E, da!“, uzviknuo bi samouvjereno ako je Monako zaobišao Italiju. „Židovi! Ne boj se, neće oni propast“, zaključio bi taj veselo kad bi Izrael dao dvanaest bodova bilo kome. Pjesma Eurovizije, ako ste je znali gledati, bila je izvanredna prilika za shvaćanje djelovanja mračnih sila na međunarodnoj sceni, nevjerovatnih zavjera, mržnja i naklonosti među narodima. Na obasjanoj pozornici cupkale su pjevačice u srebrenim minicama, a otraga, u mraku, iza scenografije, zamišljali smo politički rat, borbe za pustinjske visoravni na Bliskom istoku, za naftu, prirodni plin, čelik, ugljen, boksit, strateško nuklearno oružje, izlaze na otvoreno more... „Sve je to politika“, uzdahnuli bi razočarano uvijek kad bi naš predstavnik propao, a najgore nam je možda bilo 1981. u Dablinu, kad je Seid Memić Vajta u bijelom odijelu pjevao: „Nikad te nitko neće voljet ko ja“, a prateći mu vokali mazno odgovarali: „Naj, naj, na, na, na, na, na, na“. Kamen bi sivi proplakao slušajući ih, a naposljetku smo bili jedva petnaesti. „Drugačije bi ovo završilo da je Tito živ“, gorko je uzdahnuo mnogi od nas te tužne večeri. Milijun godina je prošlo otad i koješta se promijenilo. Za one pjesme koje smo nekad slali na Euroviziju, a za koje smo vjerovali da nema gorih, otkrilo se da su neprocjenjiva djela glazbene umjetnosti prema pjesmama koje danas šaljemo. Hrvatske pjesme na Euroviziji sviđaju se samo Srbima i Bosancima i obrnuto. Gledajući Euroviziju u subotu navečer rasvjetlila mi se iznenada jedna velika geopolitička istina. Jugoslavija se ustvari raspala samo da bi Hrvati i Srbi jedni drugima na Euroviziji mogli davati dvanaest bodova.