Maštam da smo građansku svest osvojili odavno

Snimila je tri dugometražna igrana filma, oprobala se i kao dokumentarista, režirala veliki broj emisija za razne televizije, profesor je na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Marija Perović, rediteljka iz Crne Gore odrasla je u Nikšiću, u porodici oca lekara i majke profesora. Majka je insistirala na finom domaćem vaspitanju, otac više na slobodi duha i ideji. Novac nije bio od presudne važnosti, više se polagalo na znanje: „Polovina porodice Perović bili su ljevičari komunisti, a mamina polovina Zirojevići, predratni trgovci. Djed se obogatio u predratnim tridesetim. Vikende smo provodili u Herceg Novom i uvijek se išlo preko Dubrovnika. Dio zimskog raspusta i ljetnjeg u Beogradu. Sa 18 godina sam otišla na studije u Beograd i do prije dvije godine imala sam istu adresu u dokumentima, na kojoj su se promijenile četiri države. Ono što sam zadržala iz djetinjstva jeste da je važnije koliko znaš, nego koliko imaš, i da je duhovna sirotinja najveća. I dalje vjerujem, što je atipično za Balkan, da smo sami odgovorni za svoje živote, U problemu sam sa neutemeljenim autoritetima. Za većinu loših stvari krivim sebe. Žao mi što su se neki principi na kojima sam odrasla izgubili. Pokušavam da ih se i dalje držim. Na neki čudan način vjerujem u pamet. Iako me život često demantuje. Posle vaše TV serije Grudi koja je početkom ove godine emitovana na RTS, sada se kao film prikazuju na ovogodišnjem festivalu u Herceg Novom, van konkurencije. Šta je bilo najdragocenije saznanje koje ste dobili o svojoj seriji posle prikazivanja na nacionalnim televizijama Crne Gore i Srbije? Publika koje je gledala reagovala je dobro, čak zapanjujuće dobro. Postoji jedan mejl od mlade žene, udate, koja je napisala da seriju Grudi kao priču o ženama i društvu, o nadi i primitivizmu, treba prikazivati po školama! Jedan od zadataka je bio baviti se teškom temom, temama, na prijemčiv način. Jer, ako je život prijemčiv, onda je i kvalitetan, ako nije, onda je nesavladiv i mučan. Mnogo ljudi je to prepoznalo, mnogo ljudi je reklo da je tema teška, mnogima se dopala hibridna forma (sa dokumentarnim testemonijalom), nekima je smetala. Sada sa distancom, mislim da je to seriji dalo posebnu vrijednost, iako se ulazilo u rizik da će se u tom trenutku prebaciti kanal. Ali gotovo milionska gledanost na RTS govori drugo. Svakako imam potvrdu da publika postoji, ali joj se uskraćuje mogućnost izbora u medijima, ona se ciljano i temeljno zaglupljuje. Ne opraštamo ljudima koji su svoji. Film, koji se premijerno prikazuje u glavnom programu festivala u Herceg Novom van konkurencije za nagrade nema hibridnu formu, dramaturški je konsekventniji, po žanru i atmosferi je drugačiji. Ali, poruka je ista - svaka žena ima pravo da sa svojim životom radi šta hoće. Koliko vas je u startu obavezivalo da imate zadatu temu za snimanje serije, filma? Tema mi je bila bliska i istinita. U Nikšiću, na 20. godišnjicu mature, sastala se naša preskočena sa raznih strana sakupljena generacija, jer smo odrasli u SFRJ, a na usluzi drugima. Slučajno saznam, a da niko ne čuje, da njih četiri imaju, ili su imale kancer. Iako su sve obrazovane i emancipovane, o tome ne smije da se priča. Onda sam riješila da o tome napravim film, jer je sa Vladislavom Vojnović prvo nastao scenario za film, a zbog konkursa javnog servisa TVCG postao je scenario za mini seriju. Uključivanjem i producentkinje Dubravke Drakić, zadata je ideja da sve bude podržano i od Ministarstva zdravlja Crne Gore. Tema je bila krajnje lična, snimalo se bukvalno u prostorima mog odrastanja i sazrijevanja, a postala je angažovana jer vrijedni a zanemareni pojedinci ne utiču na društvo u kojem živimo. A bolest jedne od junakinja, motiv je drugima da svoje živote sustignu. I ono što jeste neobično, pogotovo za audiovizuelnu produkciju na jezicima koje svi razumijemo, jeste da je ovo priča o čestitim ljudima. Akteri vaše serije su ljudi srednjih godina. Čini se da je u kinematografiji manje tih junaka. Je li najteže priznati da više nisi mlad? Imate li odgovor na pitanje zbog čega je tako? Malo je i priča o junacima u srednjim godinama u domaćoj kinematografiji, a one su bolne – još uvijek nijeste dovoljno stari da ne mijenjate ništa, a nijeste ni dovoljno mladi da se vadite na praznoglavost. Malo je priča i o ženama koje su i dalje i prije svega žene, ne majke, sestre, supruge, nego žene. Ne priznajem sebi da nisam mlada, a godine mi pomažu da mirnije reagujem na određene situacije. Domaća kinematografija često je crno-bijela, ili su likovi bezazleni ili su presmješni, i najmanje se bavi životima kakve žive oni koje stvaraju tu kinematografiju. Ne znam zašto je tako. Možda smo kao narodi pomodni, jer još uvijek svijetu sa ovih prostora tematski odgovara – drugs, death & depression… ili dert i iracionalno. Za ovo drugo godine nisu važne, a ono prvo više pristoji mladima. LJudi u srednjim godinama, priča su za sebe. I one su najteže za savlađivanje, kako u životu tako i u filmu. Sukobi su unutrašnje prirode, a lome. Čega ste se najviše bojali kada ste se upustili u „operaciju Grudi“? Možda zbog pominjanih srednjih godina nisam se bojala kada sam krenula u ovu operaciju. Ovaj projekat je stajao u folderu, sada sam bliže 30-godišnjici mature, nego dvadesetogodišnjici. Čuvala me kreativna energija i vjera, patetično je ali istinito, najbližih saradnika u svim fazama projekta, od glumaca do montažerke… Ona traje i dok vam odgovaram, kada govorimo o filmu. Lomila me birokratija i strah donosioca dijela sredstava dobijenih na konkursu na TVCG… ali sam na to računala, doduše ne u tako rigidnoj formi, jer sada su došli mlađi administratori koji su na kreativnim pozicijama, a izašli su iz nemaštovitog Kafke. Jer, televizijama je najvažnije da ide Dnevnik, a Dnevnik je danas na javnim servisima kao crtani film o super Biliju, ili Tarzanu… Projekat su podržali neki divni i dragi sponzori. Bilo da je u pitanju UNDP kancelarija za rodnu ravnopravnost u Crnoj Gori, zbog kojih se i pored svih napisanih evaluacija osjećam da jesmo dio svijeta, bilo da je vlasnik hotela Trim u Nikšiću, u kojem smo spavali za džabe. I u kojem se vidjelo da se vole i Split, i Beograd. Mira Banjac je već kategorija za sebe. Glavni pokrovitelji filma su bili Filmski centar Crne Gore i Hrvatski audio-vizuelni centar. Vaš život se odvija na relaciji Crna Gora-Srbija. Koliko vam prave probleme povremene političke čarke na relaciji Podgorica-Beograd? Direktno, ne. Zbog 46 godina. I pomenutog kruga prijatelja. I zbog jasne odluke u glavi - da imam više adresa, a da imam pravo glasa na jednoj, onoj u Crnoj Gori. Koje doduše iskoristim tako što poništim listić kada sam u CG. Na referendumu sam posljednji put glasala. Ne želim da se krijem iza toga da mi to pravi probleme, jer život na dvije adrese je moj izbor. Da, na Cetinju sam najvrijednija i najstroža u radu sa studentima, zbog dvije adrese. Učim ih da im treba pet adresa, da ne koriste erazmuse i slične pozitivne izmišljotine Bolonje koju često kritikujemo. A Beograd, Srbija? U Beogradu, koji jeste i moj grad, često se ljutim, ali građansku osvještenost ne pokazujem ni na Fejsbuku, jer ja tu ne glasam… U Zagreb kada odem, bilo poslovno, bilo privatno, tamo mi je najbolje jer je kratko i jer sam najviše posmatrač. I jer su svi moji Hrvati slični meni po razmišljanju, usvojila sam ih u zrelim godinama. Neke Crnogorce sam naslijedila od roditelja, Srbe pokupila još na studijama, i sada su to već kao porodična prijateljstva. Sa neslaganjima u mnogim stvarima. Pišem i govorim po postulatima književnog srpsko-hrvatskog jezika. Tako se zvao onaj koji sam učila. U aplikacijama producenti napišu i crnogorski i srpski i hrvatski, ali ne koristim dva nova slova i lokalizme sada normirane u crnogorskom, isključivo ih pišemo kada trebaju za dijalog karakteru iz scenarija. Agnostik sam, vaspitavan kao ateista, iako znam dosta o religiji. Ali o sveštenstvu, kleru ne mislim ništa dobro, te u tom smislu mislim da bogomolje kada nijesu službe u njima, treba da budu poput muzeja - opšte dobro. Možda imam problema na obje adrese, ali mislim da je to više stvar karaktera i neprilagodljivosti, što u ovim godinama ne bih mijenjala. Zbog devize - poštuj ti mene, onoliko koliko ja poštujem tebe, a posao ako ga znamo i umijemo, uradiće se. Želim da vjerujem da građanska države postoji, a maštam da smo građansku svijest usvojili odavno. Svi mi u Srbiji i u Crnoj Gori, volimo da o nama odlučuju drugi - partija, predsjednik, roditelj, direktor, šef, muž… Jer, tako ne moramo da mislimo, ne moramo da radimo, ostaje nam samo da mrzimo ili kukamo. Bilo da smo predsjednik, ili prodavačica u trafici. Čeka vas put u Južnu Koreju, u Seul, gde ste za svoju seriju Grudi dobili lepo priznanje? Krajem avgusta ću u Seulu primiti veliku i prestižnu Specijalnu nagradu žirija na Seoul International Drama Awards, na jednom od najvećih svetskih televizijskih festivala koji svake godine organizuje Korejska asocijacija TV emitera. Riječ je o nesumnjivo najznačajnijem međunarodnom uspjehu jedne dramske serije s ovih prostora u posljednjih nekoliko decenija, koji je tim veći što je u konkurenciji bilo više od 120 mini-serija sa svih kontinenata, u produkciji najvećih svetskih studija.