Idioti upravljaju našim životima

Ako ćete ga častiti epitetom jugonostalgičar, biće to greška. Ako ćete mu meriti krvnu plazmu, biće vam jasno da nema ni grama onih zrnaca koji bi ga deklarisali kao nečijeg, ili daleko bilo, nacionalistu. I kada kaže da Srbija nije ni „na kakvoj udaljenosti, ona je tu iza ugla, prirodno se nastavlja na Hrvatsku i koliko god se nacionalisti trudili granicu učiniti čvrstom i nepropusnom, upravo su oni tako komično jednaki, s jednakim imbecilnim idejama, izjavama i postupcima, da ne znaš gdje završava Hrvatska, a počinje Srbija“. I kada kaže da nije siguran da se veličina bogatstva ili dubina bede može meriti evrima, biće vam jasno da pripada klasi gotovo izumrlih. „Samo“ je čovek. Ante Tomić, književnik i kolumnista Jutarnjeg lista, nezaboravni Feralovac, nažalost bivši kolumnista NIN-a, koji je za tekst u našem nedeljniku osuđen da plati 4.000 evra bivšem hrvatskom ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću za nanetu duševnu bol, jer je u kolumni koristio termine kao što su retard, nemoguće biće, ustaški klovn, politički minotaur, ideološki jednorog, slaboumni zagrebački musliman i bednik. Nadamo se da za ovaj intervju neće morati da se ganja po sudovima sa „idiotima koji upravljaju našim životima“. Leto je ranije bilo vreme za odmor, uživanje i opuštanje, a danas u to vreme najviše rastu tenzije u regionu. Zar nije najbolje ukinuti leto i odmore? LJeto ne možemo ukinuti zbog globalnog zagrijavanja. Meteorološke okolnosti nam, blago rečeno, ne idu naruku. Ali nemojte klonuti duhom, demografski trendovi mnogo obećavaju. Optimističke prognoze kažu da već do kraja idućeg stoljeća neće više biti ni Hrvata ni Srba. Ima li u Splitu i okolini gostiju iz Beograda? Jesu li rado viđeni ili ih kriju i predstavljaju kao Amerikance, pa se svi prave Englezi? Da li se iko usudio da dođe na Jadransko primorje nakon što je predsednik Srbije Aleksandar Vučić javno kritikovao visokog funkcionera SNS-a Zorana Babića što letuje na Brionima, umesto u Sopotu? Vučićeva kritika navodnog Babićevog manjka socijalne osjetljivosti i patriotizma ni u Hrvatskoj nije prošla neprimjećeno. Takvo sadističko iživljavanje na podređenom uvijek je lijepo i poučno pogledati, podsjeti vas, ako ste slučajno zaboravili, koja je istinska priroda politike. Ako ne volite sodomiju i bičevanje, nije pretjerano zabavno. Nije zaista bilo nijednog racionalnog razloga da Vučić kinji nesretnika. Građani Srbije na odmoru u Hrvatskoj nemaju problema dok god se besprijekorno pretvaraju da su domaći ljudi, nose mornarske majice progorene cigaretom i pjevaju Olivera bez naglaska. Jedino još da nauče da se pjesma zove Karoca gre, a ne Karoca bre. Jučer sam baš na Bačvicama vidio izvanredno uspješan primjer kamufliranja jednog Srbina u neprijateljskoj, hrvatskoj okolini. Vlasnik hjyndaija novosadskih tablica je na policu pod stražnjim staklom raširio Hajdukov navijački šal. Kakav majstor, šapnuo sam zadivljeno. Naježio sam se od njegove domišljatosti i optimizma. Ima i radnika iz Srbije koji rade na obali u ugostiteljstvu, kako prolaze, jer do nas stižu vesti da su zbog ekavice neprijatnosti imali i sezonski radnici, Srbi iz Slavonije? U Splitu se ovoga ljeta desila cijela serija nasilnih ispada u kojima žrtve, nevjerojatnim slučajem, čak i nisu bili Srbi. Jedan je naš, recimo, odgrizao uho nekom Francuzu jer mu se činilo da taj pohotno gleda njegovu djevojku, a drugi su opet napali dvojicu crnaca, ni zbog čega, naprosto zato jer su crnci. Dakle, ako ste Srbin, relativno je dobra vijest da ne morate nužno baš vi stradati. Prostor mržnje ovdje se stalno širi, neprijatelji su nam svakim danom sve brojniji. U jednoj od kolumni, vaš kolega Viktor Ivančić piše da mu je deda rekao: „Moramo se zajebavat, jerbo bi inače život bija mrkli mrak! Kad se čovik zajebava, onda je u svom svitu, a kad se ne zajebava, onda je u Hrvackoj! Znači u centru pakla!“ Je li to Ivančićev deda preteruje? Pretjeruje. Hrvatska nije centar pakla jer je pakao decentraliziran. Split, Zagreb, Mostar, Sarajevo, Banjaluka, Beograd... sve su to snažne i prosperitetne regionalne ekspoziture carstva tame. Ali Ivančić je u jednome u pravu, moramo se zajebavat. I u najtežim, najbeznadnijim časovima moramo potisnuti frustraciju, bijes i gađenje nakazama koje upravljaju našim životima i smoći snage da im se smijemo, da im se veselo rugamo, pravimo budale od njih. U tome je naš jedini spas da potpuno ne poživinčimo. Kako vama sa te udaljenosti deluje Srbija, kao lider u regionu ili... S koje udaljenosti? Srbija nije ni na kakvoj udaljenosti, ona je tu iza ugla. Prirodno se nastavlja na Hrvatsku. Koliko god se nacionalisti trudili granicu učiniti čvrstom i nepropusnom, upravo su oni tako komično jednaki, s jednakim imbecilnim idejama, izjavama i postupcima, da ne znaš gdje završava Hrvatska, a počinje Srbija. Zemlje su nam bešavno spojene. Predsednik Srbije kaže da ćemo mi već nekako dostići Hrvatsku za 15 godina? Recite nam, da znamo, koji to san sanja predsednik, kakva je Hrvatska danas, gde ćemo mi to biti za 15 godina? Sad sam zatečen. Je li to neki vic? On je zbilja rekao da ćete za petnaest godina biti kao Hrvatska? Pa šta ćete, zaboga, raditi petnaest godina? Ako mene pitate, da bi neka zemlja bila kao Hrvatska, ne mora se uopće truditi oko toga. Naprotiv, draž je Lijepe naše da je ona negacija svakog rada, marljivosti, razuma, poštenja, poraz, da skratim, do jedne takozvane ljudske vrijednosti. Vučić nas uverava da će u naredna tri meseca prosečna plata u Srbiji biti između 500 i 510 evra. U Hrvatskoj su one sada mnogo veće, kako živi običan svet u Hrvatskoj sa prosečnom zaradom od 850 evra? Nisam siguran da se veličina bogatstva ili dubina bijede mogu mjeriti eurima. Znam da zvuči kao otrcana mudrost, ali novac katkad zaista nije presudan za kvalitetu života. Valja vidjeti što Hrvat može kupiti s osamsto pedeset eura, a Srbin ne može s petsto. Na primjer, mi u Splitu vrlo rijetko jedemo izvan kuće jer su restorani i konobe skoro bez iznimke postali sramotno skupa mjesta za pljačkanje turista. U Srbiji je, s druge strane, prirodno ručati ili večerati u kafani. Hrana je ukusna i jeftina, dostupna ako i ne zarađujete bogzna koliko, i ima je doslovno na svakom koraku. Gdje god sjedneš, dobro je, nema zajeba, a ovdje, u Dalmaciji, u sezoni, zajeb je umalo pa ugostiteljski standard. Kad konobar donese račun, svi za stolom ublijedimo od strave. Deset pougljenih ćevapa u Splitu naplate koliko bi negdje u srpskoj provinciji stajala čitava večera, s glavnim jelom, salatom, pićem i desertom za bračni par s troje djece. Novaka Đokovića su neki u Srbiji napali zato što je javno rekao da je na Svetskom prvenstvu u fudbalu navijao za Hrvatsku, ili kada je angažovao Gorana Ivaniševića. Ima li tamo sličnog ludila? Naravno da ima. Kad već spominjete senzacionalni rezultat Hrvatske u Rusiji, neizostavni je sastojak veselja mnogih ovdje tada bilo zamišljati kako se Srbi, zbog hrvatskog uspjeha, žderu od muke. Za sreću nekako nije bilo dovoljno da naši pobjeđuju, već je trebalo i da susjedi pate jer naši pobjeđuju. Da nema Srba i Srbije, otvoreno valja reći, naše drugo mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu 2018. bilo bi skroz bezveze. Vjerojatno nitko ne bi ni dočekao reprezentaciju. Modrić i društvo bi se sa srebrenim medaljama oko vrata zbunjeno osvrtali na pustom i tihom zagrebačkom aerodromu. Tri decenije od uvođenja višestranačja u Srbiji opozicija ozbiljno razmišlja o bojkotu redovnih parlamentarnih izbora. Šta vama to govori? Možete li da uporedite stanje u društvu, na političkoj sceni i u medijima u Srbiji i Hrvatskoj? Stanje je podjednako strašno gdje god pogledate. Tako je niska politička kultura, takva zakržljala građanska svijest, da vas uhvati mala snaga, pomislite kako se ne isplati više mučiti. Većina njih u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni, Makedoniji i Crnoj Gori ništa u stvari ne shvaćaju, njima ne trebaju ni ljudska prava ni sloboda medija, zbunjuje ih pravo da biraju i budu birani, a tolerancija za druge i drugačije ispunjava iskrenim bijesom. Da se mogu, kao mobiteli, vratiti na tvorničke postavke, naši ljudi bi se vratili u srednji vijek. Pogledajte slučaj otprije nekoliko dana u Trebinju u Hercegovini, gdje je nekakva skupština najbogatijeg u njihovom kraju proglasila za kneza. Ej, kneza! Čitao sam to s internetskog portala, a činilo mi se kao da čitam Gorski vijenac. Kako vama zvuči kada čujete predsednicu Kolindu Grabar Kitarović da je ona pokazala Evropskoj uniji da „Hrvatska nije nikakva mala država“ i da je to „predočila i Putinu i Trampu i dobila njihovu podršku“? Grozno. Pokušavam samo zamisliti takvu imbecilnu situaciju, da se Grabar Kitarović hvali veličinom svoje zemlje, prvo predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država, koje su 161 puta veće od Hrvatske, a onda i predsjedniku Rusije, koja je 302 puta veća od Hrvatske. NJih dvojica vjerojatno su je samo zgranuto slušali. Kad je otišla, Putin se vrlo polako okrenuo Trampu i upitao: „Tko je bila ova luđakinja?“, a Tramp je razrogačenih očiju samo nijemo slegnuo ramenima. Kolinda se pohvalila da nije otišla na zvanični deo obeležavanja stradanja u Jasenovcu. Šta kažete na to? Za početak, čudno će zvučati, ali to da hrvatska predsjednica nije otišla na zvaničnu, državnu komemoraciju u Jasenovac zaslužuje pohvalu. Nitko normalan ne bi trebao otići na zvanično obilježavanje jasenovačkog stradanja Srba, Židova, Roma i antifašista, krajnje bizarni skup koji premijer Plenković, s upravo slaboumnom tvrdoglavošću, organizira bez Srba, Židova, Roma i antifašista. Poznato vam je možda, predstavnici žrtava, revoltirani da je u jedan zid nedaleko bivše ustaške klaonice ušarafljena kamena ploča s ustaškim pozdravom „za dom spremni“, već nekoliko godina izbjegavaju Plenkovića i dolaze u Jasenovac u vlastitoj organizaciji. Na njihovo okupljanje, dva ili tri dana prije Plenkovićevog, jedino vrijedi otići. Nevolja je, međutim, s Grabar Kitarović da se ona ni na toj „nezvaničnoj“ komemoraciji nije pojavila, već je navratila solo, patetično se preseravajući, kao, „mene ne zanimaju podjele i svađe, došla sam ovdje da u samoći tugujem, sa suzom u oku položim jedan skromni cvijetak na grobove“, a da istovremeno nije rekla baš ništa određeno, ni tko je ubijao, ni odakle su i čiji su ubijeni u Jasenovcu. Sve je to, u jednu riječ, užasno, i Plenković i Grabar Kitarović i bezbrojni drugi Hrvati, koji se izmotavaju nemajući poštenja i hrabrosti suočiti se s najvećom sramotom u povijesti našeg naroda. Šta građanima Hrvatske i regiona može doneti još jedna njena kandidatura za predsednicu? I kako vi reagujete na njen strah „kako bi Hrvatska nastavila ako bi joj ona okrenula leđa i prihvatila unosne poslove koje joj razni nude“? Ne bih se zabrinjavao oko toga. Predsjedničke su ovlasti ovdje, srećom, vrlo ograničene. Hrvatska predsjednica samostalno odlučuje samo u izuzetno teškim državnim poslovima poput: pustiti kosu da joj pada po ramenima ili je podići u punđu, uzeti za prilog rižu umjesto pire krumpira, otvoriti rizling ili sivi pinot i slično. Što god se s njom dogodilo jedva će imati ikakvog utjecaja, i za Hrvatsku i za regiju. A mogla nam je, razumije se, i okrenuti leđa. Ja joj ne bih zamjerio. „Ako morate otići, gospođo predsjednice. Ako su baš velike pare u pitanju“, rekao bih joj umirujuće, „nemate, jebi ga, o čemu razmišljati. Budite sebični, imate i vi djecu.“ Na proslavi Oluje izjavila je da je grize što nije nosila pušku tokom te operacije. Ministri iz HDZ-a kažu da su je „obuzele emocije“. Kakva je to poruka za građane Hrvatske, za preostale Srbe tamo, za budućnost regiona? Nije to, meni se čini, nikakva teška politička poruka. Po duši govoreći, da Kolinda Grabar Kitarović žali da nije uzela pušku, više nekako zvuči kao šala. Da je Nikola Tesla rođen 100 godina kasnije, da li bi i on pobegao iz Hrvatske u vreme Oluje i kako vam iz tog ugla deluju najave zvaničnika da će na Svetskoj izložbi Dubai EXPO 2020. kao jednu od najistaknutijih ličnosti Hrvatska predstaviti upravo Nikolu Teslu? Dopustite, ni to me ne uznemirava kao što vas uznemirava. Naravno, svinjarija je da se Hrvatska danas diči jednim ličkim Srbinom, a u kolovozu 1995. je protjerala gotovo sve njegove zemljake. No, gledajte to ovako, ako će hrvatska vlast iskreno kazati da je Nikola Tesla Srbin, ako će priznati da su na hrvatskom tlu jednom živjeli Srbi i da je njihova zasluga za čovječanstvo katkad bila upravo neizmjerna, to će biti prvi put u mnogo godina da je rečeno nešto dobro o jednoj prezrenoj, gotovo uništenoj nacionalnoj manjini. Napokon, ako je jedan Srbin, Danijel Subašić, prošle godine svojim čudesnim obranama doveo Hrvatsku u finale Svjetskog nogometnog prvenstva, meni se čini kako nema nikakvog razloga da je jedan drugi Srbin ne predstavlja na Svjetskoj izložbi. Tko zna, možda to jednom dovede i da nam Srbin bude predsjednik države. Nedavno ste za Jutarnji list napisali „i da su naši podbacili, Tuđman se mogao pouzdati da će Martić u Kninu zasrati“ i da su „Hrvati pobijedili većim dijelom zahvaljujući činjenici da su Srbi bili temeljito uništeni od idiota“. Ima li još idiota koji upravljaju našim životima? Uvijek su to idioti. Na vrh se nekako podignu najgori među nama. Pogledajte samo nevoljne hrvatske Srbe devedesetih godina jer to je možda najstrašniji primjer. Kraj svih učenih i razboritih u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Rijeci, ljudi s ozbiljnim karijerama i ugledom, srpskih advokata, liječnika, sveučilišnih nastavnika, pisaca, tko je bio vođa i predsjednik – Mile Martić?! Jedan subinteligentni kninski milicioner imao je u rukama sudbinu cijele zajednice, živote svih onih advokata, liječnika, sveučilišnih nastavnika i pisaca, i onda je završilo kako je zapravo jedino i moglo završiti. Kada se približe godišnjice Srebrenice i Oluje odnosi Beograda, Zagreba i Sarajeva zaoštre se kao da rat nije ni prestao. Ima li tome kraja? Hoćemo li ikada živeti kao sav normalan svet, ne kao braća, već kao komšije? Ne znam. Jednom sam mislio da hoćemo, ali sam izgubio tu vjeru. Mnogi ne žele da bude dobro. Jer njima je lijepo u svinjcu. Koliko su za takve odnose krivi lideri, Kolinda Grabar Kitarović i Aleksandar Vučić. I kuda oni vode ove dve naše države? Ako su te države uopšte naše, jer mnogi u Srbiji misle da je vlast otela državu? Shvatio sam prije nekog vremena, generalno uzevši, nacionalizam je za neradnike. Za one koji spavaju do podne, koji kao djeca nisu voljeli učiti, koji su među kolegama na poslu zloglasni po lijenosti. Jer zašto bi inače netko bio ponosan što je Hrvat? Ili zato što je Srbin pravoslavne vjere? Kako možete biti ponosni na nešto u čemu nema nikakve vaše zasluge, što ste jednostavno dobili rođenjem? To, skontao sam, rade samo oni koji nemaju nikakvih životnih postignuća. Da bi Kolinda Grabar Kitarović ili Aleksandar Vučić jednom prestali raspaljivati nacionalne netrpeljivosti, oni bi trebali početi nešto pošteno raditi. Da bi mi jednom počeli živjeti kao normalan svijet, Aleksandar Vučić i Kolinda Grabar Kitarović bi se našli u ozbiljnom problemu? Jer, po duši govoreći, što su oni ikad pošteno napravili? Što oni uopće znaju raditi?