Arhiva

Alekov čopor

Dragan Velikić | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 2. oktobar 2019 | 14:49
Uprvom romanu Vladimira Nabokova, Mašenjka, ima jedna antologijska scena kada se u improvizovanom filmskom studiju u Berlinu snimaju kadrovi ushićene mase nekom slavnom operskom primadonom. Sve se radi na play back. Statistima se preko megafona daju uputstva. Na određeni znak oni ponavljaju svoje oduševljenje. Ono čemu se raduju, snimiće se negde drugde. NJihov zadatak u studiju je da se veselih lica, obuzeti zamišljenim spektaklom, nadnose nad prazninom. Oslušnimo Nabokova: „Ništa nije prezirao: često je prodavao i samu svoju senku, slično mnogima od nas. Drugim rečima, odlazio je u svojstvu statista na snimanje van grada, gde su u vašarskoj šupi uz mističnu vrisku padala svetla iz čudovišnih reflektora upravljenih poput topovskih cevi u mrtvački–žutu gomilu statista. Reflektori bi grejali ubistvenim bleskom, obasjavajući narumenjeni vosak ukočenih lica, pa bi se uz škljocanje gasili – ali u tim staklima na sklapanje još bi dugo dogorevala crvenkasta rumen: naš ljudski stid.“ I onda, jednom prilikom, u bioskopu, Nabokovljev junak prepoznaje kadrove filma u kojem je bio statista. Za trenutak mu se učinilo da je u masi ugledao i vlastiti lik. „Napregnuo je pogled i s najdubljim drhtajem stida prepoznao sebe među tim ljudima koji su po narudžbini tapšali, i setio se kako su svi morali gledati napred, na zamišljenu scenu, gde nikakve primadone nije bilo, nego je na daščanom podijumu, među fenjerima, sedeo riđ čovek bez prsluka i pomamno se drao u megafon.“ Već sedam godina kreće se Srbijom procesija statista, i po unapred utvrđenom scenariju kliče svome vođi. Srpsko Međugorje je uvek tamo gde je On, moćni izbavitelj ubogog sveta, faraonski dalek, a opet, tako blizu, naš Alek. Zar je moguće da se u razmaku od samo četvrt veka istorija ponovi? Još jedno „događanje naroda“, ovog puta bez rata, kao farsa, međutim, sa posledicama po Srbiju ništa manje pogubnim. Jer, ako je Miloševićevo ludilo bilo konvencionalno, Alekovo je radioaktivno. Kada jednom dođe i njemu kraj, proces dekontaminacije od naprednjačke pošasti potrajaće decenijama. Veliko je pitanje šta će ostati od mentalnih resursa Srbije posle vladavine naprednjaka. Čopor je formacija u kojoj se Alek najbolje oseća, tu je on svoj na svome još od navijačkih vremena kada je sticao radikalski staž, kada se makljao po stadionima, i po vlastitom svedočenju putovao do Zagreba na okršaje sa „dinamovcima“. Zato je nakon dolaska na vlast njegov glavni cilj bio ukinuti institucije i medije, osloboditi čopor stega uređenog društva, pretvoriti državu u poljanu. Naprednjačka stranka postaje javno preduzeće. Jedini uslov za zapošljavanje je slepa poslušnost i bezuslovna odanost vođi. Danas je Srbija rijaliti‒država. Korupcija je legalizovana. Prizori razrovanih beogradskih ulica i trgova podsećaju na psihodelične slike Hijeronimusa Boša. Taksimetri iznajmljenih građevinskih mašina mafijaša otkucavaju profit i kada radovi stoje. I posle sedam godina za sve propuste naprednjačke vladavine dežurni krivci su „žuti“. Režimski mediji do besvesti ponavljaju mantre u koje raja veruje. Sa onima čija jedina dnevna lektira su naslovnice tabloida, lako se manipuliše. Primitivizam, neznanje, nasilništvo, korupcija i kriminal u potpunosti su zavladali srpskim društvom. Da li je neko mogao sanjati da će se garda postrojavati da bi odala počast fudbalerima koji u patikama prolaze crvenim tepihom. Garda mora da sluša, jer je Alek svoju krpenu lutku postavio za glavnokomandujućeg, pa kroz nju zbori. Ali fudbaleri ne bi morali da učestvuju, njima nije u opisu da poslušno koračaju van terena. I mnogi drugi imaju još uvek prostora da se odupru, ali ipak to ne čine. Nastavljaju poslušno da se nadvijaju nad prazninom, nesvesni da je praznina crna rupa koja će ih na kraju progutati. Nekome sa strane teško je objasniti šta se to u Srbiji dešava, još od vremena rušenja Savamale, ukidanja Glavne beogradske železničke stanice, vožnji nepostojećim metroom uoči izbora, podizanja ugostiteljskog objekta na Pančićevom vrhu, uspostavljanja srpske krimi-liste „Aco Srbine“ na Kosovu. Jer, logično pitanje je kakvi su to ljudi koji dozvoljavaju da ih vlast tretira kao marvu? Tokom sedam godina vladavine, Alek je u nečemu potpuno uspeo. Za sve one koji ga podržavaju ukinuo je stid.