Izvan svih podela je jedan predivan svet

Pripreman deset godina i potom sniman pet, film Dnevnik Diane Budisavljević apsolutni je pobednik ovogodišnjeg Pulskog filmskog festivala, nagrađen je Zlatnom arenom za najbolji film, režiju, montažu i muziku, kao i nagradama publike i filmskih kritičara. Stilizujući životnu priču jedne hrabre žene, kroz arhivske, dokumentarne i igrane materijale, autorka filma Dana Budisavljević je iskoračila iz dokumentarne forme po kojoj je dosad bio poznat njen rad, i prvi put će se i ovdašnjoj publici predstaviti dugometražnim delom 11. novembra, na festivalu Slobodna zona. Priča filma prati istorijske činjenice: U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj na snazi su rasni zakoni. Austrijanka Diana Budisavljević u jesen 1941. saznaje da se majke i deca pravoslavnog porekla odvode u ustaške logore u blizini Zagreba. Broj i oznaku nepodobnog Srbina dobija i njen suprug, poznati zagrebački lekar Julije Budisavljević. U atmosferi straha i pretnji, nepokolebljiva i predana ideji humanosti, Diana sa nekolicinom prijatelja iz svoga stana pokreće riskantnu akciju kojom je od sigurne smrti spaseno, i u hrvatskim dobrotvorskim porodicama udomljeno, više od 10.000 dece. Završetkom rata njeno austrijsko i građansko poreklo za komuniste postaje nepoželjno, kartoteka dece koju je vodila sa željom da ih jednog dana opet spoji sa roditeljima oduzeta, a zasluge za najveću akciju spasavanja u Drugom svetskom ratu prećutane do današnjih dana… Koliko dugo ste prikupljali građu i kako je izgledao istraživački proces na filmu Dnevnik Diane Budisavljević? Od prvog trenutka kad smo odlučile da ćemo priču o Diani i spašavanju djece iz logora NDH pokušati pretvoriti u film, producentica Miljenka Čogelja i ja smo znale da je povijesno istraživanje minimum bez kojeg se ne kreće u taj pothvat. Tema je preosjetljiva, previše pogodna za razne nacionalizme i suvremene fašizme, a u današnjoj reviziji povijesti u kojoj se u Hrvatskoj neki trude prikazati ustaše kao borce za slobodu koji ni mrava nisu zgazili, ne možete se upustiti u film koji toliko duboko zadire u najosjetljivije teme i tabue. Naše istraživanje koje je vodio mladi povjesničar Silvestar Mileta bilo je postavljeno u tri smjera – pronaći što više informacija o Diani i njezinim suradnicama, jer za većinu nije postojala nikakva javno dostupna biografija ili fotografija, potom pronaći preživjelu djecu i čuti njihove priče, i treće – pronaći što više dokumenata i arhive koji će nam potvrditi ili opovrgnuti Dianin dnevnik. Prve tri godine smo praktički samo istraživali. Onda smo iz tih rezultata polako krenuli tražiti filmski jezik kojim bi se Dianina priča mogla ispričati unutar naših financijskih i kreativnih mogućnosti. Zbog čega je ta ratna heroina otkrivena tako kasno? NJena priča je veća od života… Zato što, da bismo ispričali Dianinu priču, morate priznati da je NDH bila temeljena na rasnim zakonima, da je imala logore u kojima su masovno stradavali Srbi, Židovi i Romi, sve što se pokušava relativizirati. Morate priznati da je ustaški režim želio etnički očistiti područje Korduna i Kozare, da su stanovništvo otjerali u logore, da su radno sposobne slali na prisilni rad u NJemačku, a djecu su ostavljali da umru u najgorim mukama. To je pravo lice ustaškog režima. Kolonija Trećeg rajha. S druge strane, morate se složiti da je građanska klasa, a ne samo partizani, pružala veliki otpor ustaškom režimu, a ta klasa u mnogim slučajevima nije dobro prošla u prvim godinama nakon rata. Sve im je oduzeto, njihova znanja i vještine su omalovaženi, njihove zasluge prešućene. Ukratko, Dianina priča nikome nije odgovarala, iako je riječ o vjerojatno najvećoj akciji spašavanja djece u Drugom svjetskom ratu. Dianina priča je priča o ljubavi, hrabrosti, nesebičnom davanju i humanosti. Zato je podnaslov filma istinita priča o najboljim ljudima u najgorim vremenima. Kako ste vi emocionalno prošli kroz čitav rad na filmu, imate li rodbinske veze sa Dianom Budisavljević? Nismo krvno povezane. Diana je Austrijanka iz Insbruka, u Zagreb je došla 1919. udajom za liječnika Julija Budisavljevića koji je studirao i radio u Insbruku kada su se upoznali. S Julijem Budisavljevićem jesam u dalekom srodstvu, ali u obitelji nikada nisam čula za Dianu. Rajko Grlić mi je rekao da je vaš film nova nada u hrvatsku kinematografiju, iz više razloga. Da li se vi slažete sa tim i šta mislite o novim žanrovskim i stilskim trendovima u hrvatskoj kinematografiji? Ponosna sam na to kako su i Rajko Grlić i Nenad Puhovski, ljudi s kojima sam radila i puno od njih učila, nesebično podržali ovaj film. Teško da je itko mogao od mene očekivati film kakav je Dnevnik Diane Budisavljević. Svi moji raniji radovi bili su dokumentarni filmovi, srednjeg metra ili televizijski. Nikad nisam radila igrane forme, nisam ni koketirala s tim, nisam čak nikada zamišljala da želim biti redateljica velikih igranih filmova. Bilo mi je sasvim dobro u dokumentarnom okruženju. Međutim, Dianina priča je to naprosto od mene tražila. I morala sam to savladati, kako ja, tako i producentica i još mnogi članovi ekipe koji su bili debitanti u dugom igranom filmu. To je dijelom razlog zašto je proces rada na filmu dugo trajao. Morali smo se osposobiti za nove vještine, Diana nas je na to natjerala i zato taj film ne sliči niti jednom drugom domaćem filmu. Vaš film je dobio sve nagrade i hvalospeve i kritike i publike nakon projekcije u pulskoj Areni, i pored sveopšteg državnog lobiranja za film General. Činjenica da je na kraju odneo i sve nagrade, pokrenula je lavinu desničarskih populističkih grupacija da napadnu film s obzirom samo na temu. Da li je ta klica neuništiva? Napada je bilo u zanemarivom broju, daleko je više bilo pozitivnih kritika, osvrta i komentara. Svega jedan tjednik koji je poznat po potpunom preskakanju činjenica i pisanju uvredljivih tekstova u nekoliko je brojeva sipao uvrede na račun filma, mene osobno, glumaca i svemu tome davao bombastične naslove. Cijenim što su u svojim tekstovima napisali da film nisu gledali, no to ih nije sprečavalo da o filmu sve znaju. Poslije je jedan njihov kritičar pogledao film, jedva nešto iskritizirao i poručio mi preko novina da on ima sjajan scenarij o svom djedu i neka se radije toga primim. Sve to skupa negdje te bocne, negdje je zabavno, nekad ne možeš vjerovati, ali ništa od toga nije ozbiljna kritika. LJudi zarađuju za život tako da pišu proustaške tekstove, nisam čak sigurna da su to nužno njihova uvjerenja. Problem su oni koji to financiraju. NJima je sve cirkus i zabava, to nema veze s realnim životom u zemlji. Diana Budisavljević je spasila decu, ne razmišljajući o njihovoj nacionalnosti, već isključivo iz emotivnih razloga. Da li mislite da se nakon zatrovanosti naših prostora, može ponoviti isto? Da li smo izgubili na ljudskosti, da li nas aktuelne politike i dalje razdvajaju? Diana je spašavala srpsku djecu. Ne da ne bi željela spasiti bilo koje drugo dijete, nego je i društvo, i zakoni, i logori, bilo organizirano i podijeljeno po vjeri. Nažalost nije mogla spašavati židovsku ili romsku djecu. Nijemcima Srbi nisu smetali, pa je preko njih mogla izvršiti pritisak na ustaše. Diana je surađivala sa židovskom zajednicom, ali njena je akcija bila usmjerena na spašavanje pravoslavaca. Tako je to bilo. Ne postoje apsolutne vrijednosti. Vaš film pripada žanru filma sećanja. Sećanje je apstraktna kategorija i vremenom se menja. Da li ste se zbog toga odlučili na mešavinu formi - dokumentarna, igrana, arhiva - da biste sećanja što bolje stilizovali i ostali neutralni u pričanju takve priče? Ja uopće nisam neutralna, samo pričam priču iz Dianinih cipela, onako kako ju je ona zapisala. U društvu u kojem se inzistira na podjelama Dianina priča se onda doživljava kao neutralna, ali ne znam što bi to značilo. Neutralna samo u odnosu na njihove utaborene pozicije. Prema životu nikako nije neutralna. Nenad Puhovski nedavno mi je napisao: „Kad te napadaju s lijeva i s desna, znači da nikome ne duguješ njegovu istinu.“ I to je često u poslu kojim se bavimo jedina prirodna i prava pozicija. Ja pripadam lijevom političkom spektru i nikad to ne krijem, kao što ne krijem niti da sam lezbijka… Ali nije tu problem u meni, nego u onima koji ne znaju što bi sa istinom. U kojoj meri filmovi i umetnost načelno, mogu da nas spajaju, a u kojoj da nas razdvajaju? Da li ćemo zauvek ostati taoci loših politika na ovim prostorima? Ovaj film je u Puli u Areni pred 5.000 ljudi dočekan ovacijama. Tome se nitko nije nadao. Onda su mi rekli da je to tako jer je to Pula i to je otpor prema favoriziranom filmu General Antuna Vrdoljaka. Onda sam krenula u ljetnu turneju i do danas obišla preko 20 gradova i svugdje su ljudi jednako emotivno reagirali i svugdje smo još dugo nakon završetka projekcije pričali o filmu. Mi smo puni predrasuda, pristali smo na dva tabora i to je jako loše. Izvan tih okvira je jedan predivan svijet, samo trebamo zakoračiti tamo. Treba nam istinita verzija povijesti da iz nje možemo učiti, i treba nam hrabrosti da živimo vlastite živote i vlastito vrijeme, a ne da odijevamo plašteve svojih djedova. Vaši filmovi su uglavnom iz vrlo ličnih perspektiva. Šta je najteže, osim samog snimanja, dok se pripremate? Koliko vas jedna priča dugo opseda, da biste se njoj posvetili? Najteže je nespavanje zbog brige i strahova da nećeš uspjeti, da ćemo bankrotirati, da će moje činjenje ugroziti nečiji život ili ga izložiti opasnosti, da nećeš biti dorastao zadatku, da će se okolnosti okrenuti protiv tebe, da se ne posvađaš s budalom s kojom ne smiješ. Najdivnije je sa svojim kolegama uživati u zajedničkom stvaranju filma, oslanjati se na njihovo znanje i iskustvo, a opet svemu tome davati neki osobni začin, nadahnjivati se njihovim idejama i entuzijazmom, osjećati se zaštićen kreacijom. Koji su to reditelji, filmovi, stilovi, žanrovi… koji vam služe kao inspiracija i uzor, i zbog čega? Filmovi me progone svojim slikama i nastavljaju živjeti sa mnom. Radeći Dnevnik Diane Budisavljević, najčešće sam mislila o Drvu života Terensa Malika, Satima Stivena Daldrija, filmu Klavir DŽejn Kempion, H8 Nikole Tanhofera, Plavo i Dvostruki život Veronike Kšištofa Kišlovskog i Dodirnuti bezdan Kevina Mekdonalda.