Jovanjica i dodatna vrednost

Otkrivena je najveća europska plantaža marihuane i to je nesumnjivo vrijedno agrarno postignuće. Jer, gledajte, nije kod Stare Pazove eksplodirao laboratorij za proizvodnju metamfetamina, niti su zatekli muškarca otprije poznatog policiji koji je priručnom kemijskom opremom u garaži prerađivao opijum u heroin, već je iz plodne sremske zemlje, iz svetog srpskog tla, molim vas, potpuno prirodno i zdravo, bez pesticida i herbicida, bujno rasla jedna biljka. Tko god je to posadio, možda je prije tri godine, u avgustu 2016, slušao Aleksandra Vučića kada je predstavljajući u Skupštini program svoje Vlade, pod točkom četiri, „Investicijama do snažne poljoprivrede“, posebno naglasio: „Moramo da orijentišemo sebe ka dodatnoj vrednosti poljoprivrednih proizvoda, zaštiti geografskog porekla i brendiranju, podršci organskoj i integralnoj proizvodnji.” „Tako je, Vučiću!“ povikao je na to oduševljeno jedan samostalni poljoprivredni proizvođač sa zadimljenim bongom u rukama, izvaljen samo u gaćama ispred televizora. Nije to teško zamisliti, da su predsjednikove riječi nadahnule nekoga da uloži u kvalitetan domaći proizvod, umjesto da duva tuđinsku gandžu, koja je tko zna gdje rasla i tko zna kojim higijenski neispravnim kanalima, u rezervnoj gumi, u hladnjači među ljubičastim goveđim truplima ili u nečijem, da izvinete, anusu, došla na srpsko tržište. Najveći europski nasad pobjeda je domaćeg truda i pameti i to, nemojte zaboraviti, bez ikakve pomoći države. Investitori iz Jovanjice nisu očekivali da Ministarstvo poljoprivrede plati po hektaru zasijane površine, kao što plaća proizvođačima pšenice i šećerne repe, nisu plakali za odštetom ako su im tuča i nametnici uništili urod ili traktorima blokirali promet zahtjevajući višu otkupnu cijenu marihuane. Bilo je u Jovanjici možda više dobrih nego loših strana i ako su Aleksandar Vučić ili njegov brat Andrej zaista imali nešto s time, ne treba ih odmah osuđivati. Riječ je, napokon, o jednom poroku koji je otprije nekog vremena legalan u Kanadi i u nekoliko američkih saveznih država i neće proći dugo dok i u našem zakutku svijeta ne sazre svijest da je razmjerno neškodljiv i ne razvija ovisnost. Da je nasad kod Stare Pazove ostao čitav, taj revolucionarni trenutak Srbija ne bi dočekala nespremna. Imala bi gotov proizvod prije svih drugih, nametnula se kao vodeći regionalni proizvođač gandže, možda i šire. Vučić bi iz tada džepa košulje pred kamerama izvukao džoint, zapalio ga, potegao jedan dobar dim i s onim njegovim poznatim samozadovoljnim osmijehom kazao: „Nisam smeo pre da vam govorim o ovome. Za vas je bolje da ne znate neke stvari.“ Istina, i Aleksandar Vučić i njegov brat odlučno negiraju da su bilo kako pomagali samostalnim poljoprivrednim proizvođačima iz Jovanjice i to valja poštovati, svatko je nevin dok se ne dokaže suprotno. Ali, dozvolite, ako je predsjednikov brat imao nešto s marihuanom, to dosta dobro objašnjava određene, dosad začuđujuće, tajanstvene predsjednikove izjave i postupke, kao i izjave i postupke njegovih suradnika iz Napredne stranke. Uživanje ove droge, kako smo rekli, nema mnogo loših nuspojava, ali je jedna izrazito gadna. Baš, onako, zajebana: stravični napadi paranoje. Naučno je potvrđeno da vam se pod utjecajem ove droge na svakom koraku priviđaju neprijatelji, imate bolesne deluzije da vam neki savršeno bezazleni, miroljubivi ljudi rade o glavi. Sjetite se sada afere otprije desetak dana, kad su se naprednjaci uznemirili da NIN želi ubiti Vučića. Znajući danas ono što tada nismo znali, zar se to ne čini kao tipično ponašanje drogiranih osoba? Kao da je neki član vladajuće stranke, duvajući negdje prvoklasnu, domaću gandžu iz Jovanjice, zakrvavljenim, omamljenim očima slučajno pogledao zadnji broj NIN-a, pa kriknuo i poskočio od užasa jer mu se pričinilo da na naslovnici novina pucaju na predsjednika. Ne kažemo da se to zaista dogodilo, ali ako jest, Aleksandar Vučić ili netko njegov, tko god on bio, trebao bi priznati da ima problem. Nije to sramota, ima pomoći za njega. Medicina danas čini čuda.