Virus saučešća

Svi razumni ljudi danas su u nekoj vrsti dobrovoljnog kućnog karantina. Na nerazumne se ne bih osvrtala. A pitanje je nakon ovog iskustva, kako će se nerazumni adaptirati. Ne mogu da pišem o Crnoj Gori, samo o Podgorici, jer međugradski saobraćaj je ukinut bez policijskog časa, a stanje je kao svuda u svijetu - vanredno. I moja predavanja na fakultetu zbog kojih sam došla, koje pokušavam da organizujem onlajn sa studentima, često se pretvaraju u njihove ispovijesti i nedostatak koncentracije. Za koju, kao i ranije, imam razumijevanje. Oni žive kovid i bez kovida-19, u izolaciji i sa minimumom komunikacije van društvenih mreža. A kada se probude, onda imaju šta da kažu i pokažu. Bez ličnog kontakta, malo ih sporije budim. Većina razumnih posmatra svijet kroz prozore i ekrane. Kućne, kompjuterske, televizijske. Na početku i prije pojave virusa, kod nas je sa ekrana sve izgledalo upravo tako - razumno. Napolju, ulice jesu prilično prazne, u Crnoj Gori sa ograničenjima ili preporukama se išlo postepeno. Prvo je krenulo sa kafićima, kladionicama i školama, pa onda sa svim ostalim. Najteže smo ukinuli saučešća. Kult mrtvih ovdje je uvijek veći od kulta živih. O kultu zdravih da ne govorimo. To je jedna od anegdota ili istina, kako se proširio virus u Tuzima - izjavljivanjem saučešća. Kažu da je čovjek došao iz Amerike, i krenuo u kapelu. Možda se samo rukovao sa ožalošćenima, ali socijalna distanca nije ispoštovana. A masovno izjavljivanje saučešća - isto je svuda. Osim u Podgorici, koja je možda jedini grad u kojem se ne ulazi u svaku kapelu. Običaj je sljedeći: svako se mora ispoštovati, jer ako nekog preminulog ne poznaješ lično, pouzdano ga zna neko od tvoje familije. I zajedničko je svima, bilo koje vjeroispovijesti, bilo kog socijalnog miljea, da se mrtvi pripaze. Jedno od mojih prvih socijalnih radnih iskustava u Podgorici izgledalo je poput pandemije. Bila je 2003. godina, ulazim u desk u novootvorenoj TV stanici na kojoj radim, i nema nikog. Portir mi odgovara - svi su otišli na saučešće, iznenađen što sam ja na poslu. Praznu prostoriju posjetio je virus saučešća. Bilo bi lijepo ako bi se nakon virusa kovid-19 uvelo pravilo - da se ljubimo povodom života, a ne povodom smrti. Dobila sam jednu masku. Pa istu i nosim, kada idem u dužu nabavku. Prije par dana u drugom kraju grada, prodavačica je sa prezrenjem komunicirala sa mnom. Zbog maske. Ni masku ni rukavice neće da stavi, jer sa njima ne može da radi. U boljem kvartu, gdje jesam, sve prodavačice koriste i asepsol. Imaju rukavice, i brišu kase nakon svakog kupca. A kako statistika raste, tako raste i tražena udaljenost. Bez izrugivanja. Ali, poput distopijskih filmova, shvatila sam da se u pandemiji razlika po kvartovima lako prepozna. Iako je arhitektura, pogotovo u Podgorici, slična. Po kući, sve izgleda kao inače. Više čistim, i više kuvam. A ovo drugo ne volim. Razgovaram sa kćerkom. Kovid-19 nas je zatekao u Podgorici, gledamo statistiku po gradovima. Pitam kćerku: kako, zbog navika bliskog druženja uz piće i kafu, u Nikšiću još uvijek nema zaraženih? Ona mi odgovara: Pa oni ne putuju! Zove me i zabrinuta majka, penzionerka. Poručuje: Ne izlazite, naplaćuju kazne! Odustala sam od objašnjavanja da se kažnjavaju oni koji su otvorili kafanu. Za sada ih je troje. Percepcije i među najbližima su raznolike. Na kraju, pola svog svjesnog života sam u poluizolaciji. Ova situacija nije slična nijednoj, ali odabrala sam da svaki drugi dan gledam tekući program, najčešće regionalni, i surfujem po netu. A narednog - pratim instrukcije sa jednog fejsbuk-posta, po kojem je umjetnost korisna. I zaboravićemo - koliko su nam knjige, filmovi, serije, stripovi... značili u ovim danima. Proći će pandemija, i opet će sve što je smisleno biti - trošak. U ekonomskoj krizi koja nas očekuje - i veći. Jer, kakav god virus da nas zadesi, u ovom kvartu (malom dijelu svijeta) virus primitivizma nećemo lako oprati.