Ovde se kritika smatra nacionalnom izdajom

U momentu kada se nije nazirao kraj partije s nevidljivim protivnikom koji je u prednosti, Zagreb je potresao snažan zemljotres. Mile Kekin, frontmen tamošnjih pank legendi Hladno pivo, uspeo je da sa svojim prijateljima, za samo nekoliko dana, napravi pesmu Ovo će proći, ostvarivši i produkcijske sposobnosti kojima priznaje da nije ranije bio vičan. Korona i zemljotres su mu, pak, otvorili oči, o čemu najbolje svedoči stih da se sreća nikada više ne uzima zdravo za gotovo. Razgovor za NIN, Kekin počinje ovako: „Vidio sam da preko noći sve može stati, da mogu instantno ostati bez bilo kakvih primanja, postati samo još jedan nezaposleni sredovječni muškarac. Besposlena rok zvijezda, pa ima li šta jadnije? S druge strane naučio sam da mogu vrlo brzo naučiti da sam sebe snimam na laptopu i napravim hit na kućnom studiju, mogu da savladam neke kompjuterske programe za koje sam mislio da sam preglup da ih ikad shvatim. Korona u kombinaciji sa egzistencijalnim strahom brzo liječi strah od novih tehnologija.“ Kako je izgledalo stvoriti pesmu za kratko vreme, i to u okolnostima gde jedni kažu da treba „ostati doma“, a drugi da se mora izaći napolje? Dosta kaotično, ali barem nisam ovaj puta imao nikakvih problema s inspiracijom. Gdje god se okreneš, cijelo čovječanstvo priča samo o jednoj temi. Krenuo sam ju pisati nakon nekoliko upita novinara da kažem u etar nešto prigodno, u stilu: perite ruke, ostanite doma, držite distancu, pa rekoh sebi: idem napisat pjesmu o tome. Krenuo sam prvo pisat neku zezanciju ali sam brzo skužio da mi nije do šala i pošalica pa sam se počeo pitati što bih ja htio čuti da mi netko kaže. Nitko sad nema živaca za složene metafore, reci mi kratko i jasno što želim čuti a to je da će ovo proći. Onda se dogodio još i taj potres, koji mi u svakom i u doslovnom i u duhovnom smislu zatresao tlo pod nogama. Čudno je kad se nađeš u dva filma katastrofe istovremeno. Sklonio sam se s familijom na par dana kod prijatelja u vikendicu i tamo dovršio pjesmu Ovo će proći a da bi zvučalo uvjerljivije pozvao sam masu kolega da mi se pridruže. Neću sad nabrajati da nekog ne izostavim, ali mi je jedan od većih komplimenata da su svi, ama baš svi, pristali i hvala im na tome. Po reakcijama publike vidim da smo očito pogodili publiku u živac i rekli im ono što sad moraju čuti, da će ovo sranje proći. Zemljotres i korona kao da su ispisali novu stranicu u knjizi koja govori o Hrvatskoj i Srbiji. Jesu li aplauzi, koje u znak podrške upućujemo jedni drugima, dobar put da se knjiga nastavi u pravcu koji ne poznaje nacionalizam? Naravno da je lijepo kad te susjedi moralno podrže i pitaju je l’ sve O.K. nakon ovakve katastrofe, jer je Zagreb stvarno ozbiljno stradao od zemljotresa, a naročito povjesni centar koji najviše privlači turiste. Ipak, nisam nešto preoptimističan što se tiče smirivanja međunacionalnih tenzija. Nakon ove pandemije narodi regije će biti još siromašniji, još jadniji, bijesniji i samim tim još skloniji da za svoj položaj okrive susjede, manjine, novinare, masone. Moraju imati krivce ali ne mogu pokazati na svoje vođe, od straha. Uvijek je lakše kriviti druge nego pogledati u ogledalo i priznati da si baš ti zaokružio tu budalu da ti sudbinu kroji. Može li se zaustaviti put u propast personifikovan u fejknjuz „luđacima“ koji stoje preko puta epidemiologa, izražavajući svoj stav, kako ste jednom izjavili? Teoretičara zavjere je uvijek bilo, ali im je internet omogućio da se povežu, pa čak i da imaju svoje stranke. Problem je nastao kad su ušli u mejnstrim, kad im je javna televizija širom otvorila vrata pod izlikom da žele pokazati i drugu perspektivu. Prije korona ere sam tako gledao okrugli stol o cijepljenju gdje su na jednoj strani ugostili epidemiologe i doktore, a s druge strane one koje imaju mišljenje i nikakve druge kvalifikacije. To je suludo! Nemoguća je razmjena argumenata s ljudima koji se ne koriste argumentima i nemaju provjerljive činjenice nego sklepane teorije. Vjerujem da kada se konačno otkrije cjepivo protiv korone nećeš nigdje moći mrdnuti bez dokaza da si cijepljen. Što bih ja učinio protiv toga? Pa vjerovatno bih se prvo pobrinuo da javna televizija koja se plaća novcima poreznih obveznika radi svoj posao. NJena dužnost nije da se sa privatnim televizijama natječe za gledanost rijaliti emisijama i reprizama Policijske akademije broj osam nego da bude servis građana, da gledateljima nudi kvalitetni sadržaj, da bude megafon obrazovanih i stručnih. A djecu treba odmalena učiti kako se snaći u moru informacija, stranica, portala, vijesti, naučiti ih kako funkcionira politički sustav, kako se manipulira masama, kako prepoznati političke šarlatane, čemu trodioba vlasti, kako raspoznati u medijima istinu od laži. Danas svaki klinac ima enciklopediju sveg ljudskog znanja u džepu, nije više problem doći do informacije, problem je snaći se. Moramo ih naučit kako kritički čitati tekst, kako doći do pouzdanih informacija. Moramo ih naučiti razmjenjivati argumente i kako doći do činjenica. Samo je naravno pitanje kojoj političkoj stranci je u interesu imati takve glasače. Koliko u rok-bendovima na ovim našim prostorima prepoznajete uronjenost u sadašnjost? Koliko je današnja muzika u stanju da ukaže na neki problem i bude možda mali šraf u sistemu? Smisao roka je nekad bio da ruši konvencije, da pozove na bunt, da šokira konzervativce, uznemiri vjerske fanatike, a ne da riješava probleme u društvu ili da bude šraf. Pa nisu Stonsi nikad trebali pozivat ljude pameti. To nikad nije pisalo u opisu radnog mjesta. Štoviše, od muzičara se tražilo da budu originalni i nepredvidivi. Sad se od nas očekuje da ponavljamo ljudima da nije lijepo bit fašist, da je Zemlja okrugla, da treba prati ruke i držat distancu. Mislim da muzika može dobacit tamo gdje knjige ne mogu, u tri minute možeš čovjeka natjerati da malo razmisli, ali ga ne možeš preobratiti. Muzika koju sam slušao i slušam uvijek bila je uronjena u trenutak u kojem živim. Od Dilana, Azre, U2, Dead Kennedys do današnjih genijalnih The Ideals. Aktualnost i jeste najveća prednost popularne kulture. Što ne znači da moraš uvijek biti kroničar i izbjegavati vječne teme. Ova zadnja naša pjesma Ovo će proći nije najbolja koju sam napisao, ali je danas najviše potrebna jer je vremenski smještena tu i sada. Danas mi se čini da su reperi puno više kroničari i kritičari od rokera. Ti matori momci s gitarama kao da su se malo umorili. Čast izuzecima, naravno. Da li je i za vas period „novog vala“ zlatni period muzike na ovim prostorima? Ima li njegove pokretačke snage i u stvaralaštvu današnjih sastava, bilo da je reč o buntu ili nečem drugom? Slažem se da je novi val bio zlatna era pop kulture, ne samo muzike. Našla se kritična količina talenta ali su se poklopile i društvene okolnosti. Treba uzeti u obzir i taj kontekst u kojem su bendovi tad radili. Bio je to period kad je došlo do liberalizacije komunističkog sistema, a životni standard je bio relativno visok, nikom nije bio problem kupit ploču ili kartu za koncert. Postojali su kritički omladinski listovi, muzički časopisi i emisije, imao si izdavača koji je proizvodio, prodavao po dućanima širom ogromnog tržišta. Pojavio bi se kod Duce u Hitu meseca, nakon čega si bio zvijezda za 20 milijuna ljudi. Tad si imao omladinske klubove koji su bili sufinancirani od strane socijalističkih omladinskih organizacija to jest od države, što danas zvuči ko naučna fantastika. Ukratko, imao si cijelu diskografsku infrastrukturu. Danas je mnogo teže baviti se muzikom. Imati bend koji nastupa i svira je konstantni test snalažljivosti, improvizacije i samopromocije. U svom opusu imate i jedan, kako ste rekli, krik protiv relativizma. Naslov pesme Ja nisam vaš govori o nepripadanju. Da li je dužnost svakog od nas da bira kome pripada ili još uvek imamo opciju nepripadanja? Od devedesetih naovamo nam se prodaje samo jedan narativ. Uvjeravaju nas da je najvažnija osobina čovjeka da se bez većih problema može uklopiti u nacionalni kalup i stereotip. Propitkivanje ili kritika se smatra nacionalnom izdajom. Uvjeravaju nas svakodnevno u kolektivnu nevinost, ugroženost i plemenitost. Vlastita nam se povijest predstavlja ko nevina dječija slikovnica za uzrast do pet godina. Reći ovdje glasno i jasno Ja nisam vaš, za sobom povlači da budeš na nišanu raznih kanalizacijskih portala. Ja sam tu pjesmu napisao jer ne pristajem da me neki klerofašisti guraju na pogrešnu stranu povijesti. Nikad nisam volio društvo luzera. Spot vaše pesme Firma upravo se završava rečenicom: „Nema tvornica, a nema ni radnika“. Budući da ovo neodoljivo podseća na priču o koki i jajetu, ko je ovde stariji u nastajanju – privatizacija ili radnici? Takođe, pesmom ste upozorili nadolazeće generacije da ne padaju olako i „bez ispaljenog metka na stare fore novog početka“. Kakav je to novi početak, a kakve su to stare fore? To je pjesma o prvobitnoj akumulaciji kapitala koja se odvijala tokom devedesetih, tad se događao novi početak, dok se ginulo po frontovima, nedaleko iza linija dijelio se plijen iz prethodnog režima. Onaj tko je tada bio blizu HDZ-u mogao je osigurati i sebe i unuke. Tada se i stvarala nova elita bivših kamiondžija i vodoinstalatera koji danas sjede u ložama. Radnicima se podvaljivala teza da samo privatnik može biti dobar vlasnik jer je tako i u NJemačkoj. A mi isto hoćemo vozit švapska kola. Zagreb je pun razrušenih industrijskih giganata, neki su pretvoreni u stanove a ono što se nije pretvorilo u građevinsku parcelu i dalje se raspada kao podsjetnik na to kako smo pali na foru o novom početku. Svojevremeno ste izjavili da i dalje tražimo vođe, ne verujemo u institucije i da čekamo Če Gevaru. Kako može da izgleda balkanski Če Gevara u 2020. godini? Ne treba nam Če Gevara, promijenio sam mišljenje. Ali kao što to netko pametan jednom reče: ako hoćeš uvijek bit u pravu – moraš često mijenjat mišljenje. Vođa čak ne mora imati bradu ni brkove nego može, recimo, da liči na novozelandsku predsjednicu Jacindu Ardern: mlada, optimistična, ali kad treba i odlučna. Čim je krenula frka ona je oštrim mjerama odmah srezala koronu i sada već lagano pokreće privredu. Nije se pravila pametna nego slušala što joj govore stručnjaci. Općenito, sad svi pišu o tom fenomenu kako države sa predsjednicama u ovakvim krizama bolje prolaze nego neki s nekim alfa mužjacima koji ovu pandemiju iskorištavaju da pokažu ko je glavni baja u kući. Najvažnija osobina svakog na čelu države je očito da se zna okružiti pravim ljudima i ponekad samo poslušati što mu savjetuju. Evo, da ne bi ispalo da stalno nešto kritiziram, moram priznati da se Plenković u ovom slučaju dobro snašao i odabrao dobru i stručnu ekipu da nas vodi kroz ovu pandemiju. Broj novooboljelih je pod kontrolom, a i možemo na svježi zrak kad nas je volja.