U kavezu gubimo smisao postojanja

Crtanje je bilo, od detinjstva, njegov način inteligentnog gubljenja vremena. Na Cetinju, gde je rođen i gde je završio gimnaziju, imao je u Plavom dvoru prvu izložbu i na tom grupnom izlaganju dobio je prvu nagradu. Pre nego je upisao Likovnu akademiju u Zagrebu, dobio je i Medalju za slikarstvo na likovnom Bijenalu mladih umetnika u Bariju. Od tada će ovaj crnogorsko-hrvatski umetnik sticati jugoslovensku i internacionalnu reputaciju majstora crtača, imaće više od 60 samostalnih i oko 150 grupnih izložbi, objaviće desetak knjiga, postaće vlasnik nekoliko monografija. Slikar, vajar, pisac, Dimitrije Popović (69) posle više decenija govori za NIN, čiji je likovni kritičar Đorđe Kadijević 1975. godine organizovao prvu Popovićevu izložbu u Beogradu. U periodu od 1980. do 1987. godine, njegove izložbe su pet godina bile u izboru od 10 izložbi koje su predstavljale Događaj godine u izboru NIN-ovog kritičara. Za svoju knjigu Priče iz Arkadije, uvodni tekst ste naslovili Skica za autoportret. Tu su vaša sećanja na Cetinje, Lovćen, Crnu Goru. Kakve su danas vaše emocije iz tog prostora idiličnosti? Što sam stariji, moj odnos prema rodnom Cetinju i Crnoj Gori, ako tako mogu reći, sve je osvješćeniji. Ne radi se o nostalgičnim osjećajima, jer svake godine provodim određeno vrijeme u Crnoj Gori. Imam i dosta poslovnih relacija. Zapravo, pod osvješćivanjem podrazumijevam svjesnu artikulaciju svega onoga što me u djetinjstvu i mladosti posebno privlačilo, zanimalo ili intrigiralo, a odnosi se na stvarnu i mitsku istoriju Cetinja, za njegov specifični genius loci. To je po mnogo čemu posebno podneblje, puno kontrasta. Tragično osjećanje života, da upotrijebim ovu Unamunovu sintagmu, u velikoj mjeri je karakteristično za ovo podneblje. Veljko Vlahović je jednom zapisao kako je Crna Gora dar i prokletstvo. Korigirao bih mišljenje velikog čovjeka i velikog intelektualca. Prokletstvo je takođe dar. Gledano s umjetničkog aspekta ono, prokletstvo, oplodilo je mnoge crnogorske stvaralačke potencijale koji mu duguju svoju posebnost. Cetinje, sećanja iz vaše mladosti, upoređeno sa sadašnjom stvarnosti živi kao neka paralelna realnost? Taj spoj proživljenog i onoga što se doživljava (jer se odnos prema sopstvenom izvorištu nikada ne iscrpljuje), transponujem u moje literarne radove. Tako je nastala knjiga Priče iz Arkadije, kao i niz zapisa o Cetinju, pripovjetka Luča NJegoševe noći ili ciklus likovnih radova Misterijum Luče mikrokozma s odgovarajućim esejom. Iz moje rodne kuće lijepo se vidi Lovćen. U djetinjstvu sam često gledao zalazak sunca za tom planinom, na čijem se vrhu nalazi NJegošev grob. Činjenica da je mjesto vječnog pjesnikovog počinka tako visoko, stvaralo je u mojoj svijesti metafizičko značenje pesimističke simbolike. Smrt je iznad života. Dominira našim življenjem. Takođe obruč brda s dominantnom siluetom Lovćena koji istovremeno zaštitnički i prijeteći opasuju cetinjsku kotlinu stvara osjećaj čovjekove ograničene spoznajne moći. To budi želju i inicira potrebu da se taj obruč probije, da se vidi što je tamo s onu stranu gdje sunce dalje putuje ostavljajući gusti mrak koji pada na grad. Nad Cetinjem ostaje daleko zvjezdano nebo. Kada mi je prije nekoliko godina dodijeljena Povelja Ivana Crnojevića, utemeljitelja Cetinja, u zahvalnom obraćanju sam istakao da je u temelje crnogorske prijestonice uz kamen simbolički položena i knjiga. Uradio sam jednu grafičku mapu inspirisanu Oktoihom. Dakle Cetinje i njegova istorija ostaje važno izvorište za moje stvaralaštvo. Družili ste se s Danilom Kišom. Viđali smo se i razgovarali na Cetinju, u Zagrebu, Beogradu ili Parizu. I Dada Đurića ste upoznali na Cetinju davne 1971…Postoji li zajednička osobina velikih umetnika sa ovog tla koji su napustili zemlju i otišli u drugo govorno područje? U mojoj knjizi Labirinti sjećanja, koja žanrovski predstavlja prožimanje faktografije i esejistike, portretirao sam, dozvolite ovaj likovni termin, četiri ličnosti koje sam poznavao. Premda su različiti u svojim izražajnim specifičnostima svu četvoricu, Emila Siorana, Danila Kiša, Dada Đurića i Ranka Marinkovića povezuje ona tajanstvena nit kojom se izražava tragični, apsurdni ili pesimistički ustroj čovjekove zamršene prirode i njegove tragične sudbine. Centralno pitanje tretirano latentno ili manifestno, ironično ili fatalistički, jest pitanje smrti kao prvoj od posljednje najvažnije četiri čovjekove stvari (ostale su sud, raj i pakao). U tim susretima i razgovorima zanimalo me je samo ono što je bilo bremenito literarnim. Ono što je iz neke banalne situacije našlo finu poveznicu s dijelom ličnosti o kojoj pišem. U Kišovom portretu, između ostalog, tretirate temu cveća u njegovoj literaturi? To je bilo potaknuto susretom u zagrebačkom hotelu Palas gdje smo jednog poslijepodneva razgovarali Danilo, Jerica LJubenko, čiji je stric bio pjesnik A. B. Šimić, zatim Danilov i moj prijatelj iz cetinjske gimnazije Strahinja Marović i ja. Naravno, ono što me povezuje s ovim autorima je sličnost afiniteta. Kad sam s Brankom Bogavac posjetio Emila Siorana u njegovom čuvenom pariškom potkrovlju, prva knjiga koju sam primijetio u hodniku prepunom knjiga bila su Lotreamonova Maldororova pjevanja. Isto izdanje od kojeg sam 1974. godine uradio jedan nadrealistički objekt. Lotreamon je za Siorana i njegovu filozofiju bio važan autor. Ovog ukletog pjesnika čitao sam u gimnazijskim danima na Cetinju, u prevodu i obradi Danila Kiša i Mirjane Miočinović. Labirinti sjećanja su neka vrsta borhesovskog ogledala u kojemu se odražavaju projekcije doživljaja i razmišljanja o mnogostrukosti profila portretiranih lica. Vi nikada niste otišli da biste ostali u Francuskoj, na primer, gde ste boravili. Zbog čega? Zagreb je moj izbor. U tom gradu sam diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti 1975. godine. Oženio sam se kolegicom sa studija, slikaricom Jagodom Zdunić. Imamo sina Petra koji je danas docent na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Moj život profesionalca je tako organizovan da se kao slobodni umjetnik mogu kontinuirano baviti svojim poslom, slikanjem i pisanjem. Inače, moja karijera se nije razvijala tipičnim putem. Još kao student sam izlagao i dobijao važne nagrade. Od 1976. godine imam bogatu saradnju sa Zbirkom Biškupić. Kao najmlađem autoru u toj uglednoj zbirci, 1976. mi je objavljena bibliofilska knjiga Tačka otpora s mojim grafikama i pjesmama Milovana Danojlića. Božo Biškupić je kolekcionar i izdavač koji je široj javnosti poznat kao do sada najbolji ministar kulture Hrvatske. Zagreb je grad sa bogatom kulturnom i umjetničkom tradicijom, grad s osjećajem za mjeru, a što mojoj prirodi jako odgovara. U Zagrebu sam stekao puno prijatelja. Zagrebačka publika sa zanimanjem prati i voli moj rad. Likovni kritičar Josip Depolo je svojevremeno u Vjesniku zapisao da se u analima zagrebačkih otvorenja ne pamti toliki odaziv publike kao na vašim izložbama. Umjetniku je važno da njegov rad izaziva interes publike. Smisao umjetničkog stvaranja jest da ono što umjetnik radi bude predano drugima. Na taj način djelo nastavlja živjeti. Prije tri godine dodijeljena mi je Nagrada Grada Zagreba „za doprinos u oblasti likovnog stvaralaštva“. Imaginarna kičma svih vaših ciklusa, izjavili ste jednom, dominantno je određena smrću. Kako se vi nosite sa planetarnim suočavanjima sa smrću od virusa korona? Da. Smrt je dominantna tema u mom likovnom i literarnom stvaralaštvu. Smatram da je to najvažnija tema kojom se umjetnost može baviti. Egzistencijalisti kažu da je čovjek počeo živjeti onda kad je postao svjestan svoje smrtnosti. Cijelo XX stoljeće je obilježila kultura smrti. Razni oblici stradanja od ratova, logora, ejdsa, nuklearnih katastrofa, terorizma, raznih gripa i sada aktuelnog virusa korona, pokazuje tu nemilosrdnu efikasnost smrti. Strah od smrti se sve više širi. Mi danas, u izvjesnom smislu, živimo paradigmu straha. Postoji opšta nesigurnost. Juče od terorističkih napada, danas od smrtonosnog virusa. Sama činjenica da smo, iako sa razlogom, ograničeni kretanjem, počela je stvarati određenu nervozu kod ljudi. Pomisao da se mogu ostvariti pesimističke prognoze stručnjaka kako ova pandemija kovida-19 može trajati sve do kraja godine, unosi nemir, nelagodu i bojim se depresiju koja će se javiti kod mnogih. Problemi egzistencije se usložnjavaju. Vi lično, kako podnosite? Prilagođavam se situaciji. Disciplinirano sam u izolaciji. Šetam po terasi u vrtu moje kuće, čitam, pišem, a uskoro ću ići u atelje kad se obave nužne popravke na kući u kojoj se atelje nalazi, a koja je pretrpjela određene štete od nedavnog zemljotresa. Inače, što se tiče mog ličnog odnosa prema smrti, posjedujem mentalitet stoika. Bit ću spreman kad god i u bilo kom obliku bude došla. Smrt je sastavni dio života. Većina tu činjenicu potiskuje. Ipak, rođeni smo da bismo jednog dana umrli. Šta, po vašem mišljenju, ova pandemija govori o svetu, gde smo kao civilizacija pogrešili? Istorija nam pokazuje da smo kao civilizacija imali puno pogrešaka. Čovjek je biće s urođenom greškom. Očito je u njegovoj prirodi da čini i ponavlja greške. Da nije tako, izvlačio bi pouke od ranijih negativnih iskustava. Pristalica sam mišljenja da je jedna od glavnih grešaka čovjekovo razilaženje sa prirodom. Opsjednut je ambicijom da prirodu podredi sebi. Čovjek je malo naučio od dosadašnjih pogrešaka ili, u što sve više vjerujem, nije htio učiti, izvući pouke. Mislim da danas za to plaća danak na razne načine, upravo zbog te svoje bolesne potrebe za moći i ambicijom da zagospodari svijetom. Svoju superiornost demonstrira fascinantnim progresom nauke, tehnologije i raznim sofisticiranim projektima, među kojima je posebno važna umjetna inteligencija. U svom tom ustrojstvu modernog svijeta, u iluzijama lažne stvarnosti koju uspješno nameće koncept neoliberalističke filozofije, čovjek postaje zadovoljni i istovremeno tragični akter tog svijeta kojeg u stvari u potpunosti nije svjestan niti mu na istinski način pripada. Danas egzistira beskompromisna moć kapitala koja diktira svjetske tokove aktuelnog življenja. U svom tom zahuktalom vrlom novom svijetu, dogodi se, slučajno ili namjerno, kao sada virus korona, i sve se odjednom dovede u pitanje. Sve se u par mjeseci parališe. Stvarnost je zadobila lice straha i beznađa, živo lice smrti. Virus svakodnevno kruniše svoj smrtonosni pohod. Nismo još svjesni pogubnih posljedica sadašnjeg stanja odnosno promjena koje će neminovno nastupiti. Suočavamo se sa dva lica progresa, licem i naličjem. Rekli ste jednom da „čovjek sve više postaje poput sveznajućeg elektronskog monstruma koji živi virtualni svijet lažne stvarnosti“. I koja je cena toga? Cijena toga su čovjekova personalnost, integritet, privatnost. Čovjek je postepeno postajao nesvjestan situacije koja ga je učinila takvim kakav je. Proces samootuđenja vrši se na najsuptilniji i najbezbolniji način. Čovjek je zanešeni rob zabluda koje prihvaća kao istine u koje bi se mogao zakleti. Imperativ vremena, teror opšteg progresa, ambicija da svi moramo biti zdravi, uspješni, lijepi, zavodljivo nameće čovjeku, muškarcu i ženi, zamku samodopadnosti i samodovoljnosti. Sužen dijapazon viših interesa kojim bi obogaćivao i izgrađivao svoju personalnost i bio, koliko god to danas možda čudno zvučalo, misleće biće koje nastoji oblikovati sopstveni život u mjeri svojih mogućnosti. Nastavkom ovakvog trenda korišćenja tehnologije u funkciji specijalizacija za bolje i efikasnije rezultate, donosi opasnost da čovjek vremenom izgubi moć razmišljanja. Neće znati više misliti, tačnije neće više imati potrebu misliti kad drugi misli umjesto njega. Da ne govorimo o atrofiji senzibiliteta. U svojim sećanjima citirate Siorana koji je govorio da se demon ugnezdio u kapitalu. Da li danas kao civilizacija plaćamo cenu okrenutosti prema novcu? U pravu ste. Konstatacija Emila Siorana je u potpunosti tačna. Moć novca i kapital određuje mjeru i određuje sudbinu mnogim stvarima. Od uticaja korporacija do šou-biznisa ili same umjetnosti gdje se, paradoksalno, materijalna vrijednost umjetničkog djela, koja je zbog interesnih grupacija unaprijed određena, stavlja iznad njegove estetske vrijednosti. Ono što je procijenjeno na stotine miliona dolara postaje vrijednost po uloženom kapitalu. Kroz umjetničko djelo novac samog sebe oplođuje. Kakve asocijacije vam danas budi naslov Sioranove najpoznatije knjige Kratak pregled raspadanja? Naslov slavne Sioranove knjige od filozofsko poetske sintagme projiciran ovdje i sada, hic et nunc, jeste doslovna ilustracija raspada, s tim što bih korigovao vremensku kategoriju stanja. Raspadanja će biti i to je proces koji će dugo potrajati. Pukotina imate na svakoj strani. Ali na kraju, iz raspada se zametne sjeme novog razvoja. To je logika i princip prirodnih ciklusa. I ono malo zdravog u čovjeku mora pokrenuti novi zdraviji proces. Hajdeger je jednom rekao, kad se kuća sruši, kada ostanu razvaline, ono što jedino ostaje jeste ideja gradnje. Kriza koja je zahvatila svet zbog pandemije veoma će uticati na umetnost, ali i na umetnike, koji će bez potpora država veoma teško preživeti… Generalno posmatrano, za umjetnike je manje-više uvijek postojala teška situacija. Malo se ulagalo u likovno stvaralaštvo u siromašnim zemljama. Kultura je uvijek bila skupa. S druge strane, veliki umjetnički projekti zbog svoje složenosti su izuzetno skupi i mogu ih danas priuštiti samo bogate i moćne države. I naravno, iz toga izvući višestruku korist. Strah, tjeskoba, neizvjesnost... koje živi današnji svijet, sigurno će se odraziti na senzibilitet umjetnika. Države bi trebale naći načina da pomognu svojim umjetnicima u ovako teškim i neizvjesnim vremenima. Znam da je Ministarstvo kulture Hrvatske u tom smislu preduzelo važne mjere, iako su za kulturu uopće gledano teški dani. Kao što znate, Zagreb je jako stradao u zemljotresu. Mnogi muzeji i institucije kulture trebaju brzu i stručnu sanaciju. Danas je više umetnika nego umetničkih dela. Na šta vas asocira ova izjava? Zbog te izjave koju sam često znao navoditi u intervjuima, stekao sam puno neprijatelja iz likovnjačkog miljea još u vrijeme bivše Jugoslavije. Naime, ta izjava Andrea Žida, odavno kazana, neugodno je aktuelna i odgovara stanju stvari. To nije samo moje uvjerenje, dijele ga mnogi umjetnici i oni koji se bave likovnom teorijom. Još su prije nekoliko godina o tom problemu pisali kritičarski autoriteti poput Žana Klera ili Haralda Zemana. Upravo su naglasili problem neinventivnosti, ponavljanja, ili recikliranja onog davno viđenog i potrošenog u likovnom izrazu. Hrabro i autoironično je za sebe rekao Jozef Bojs: Počeo sam kao šaman a završavam kao šoumen. Inače, pitanje savremenosti u savremenoj umjetnosti puno je kompleksnije nego što to neki smatraju da jest. Arabal je lucidno konstatovao da je danas jedino moderna - tradicija. Izlagali ste zajedno sa Dalijem, spaja vas nadrealizam. Pandemija je sliku sveta učinila potpuno nadrealističnom. Kako je vi kao umetnik vidite? Upravo takvom. Nadrealističkom. Realnost koju živimo zadobija karakteristike nadrealnog. LJudi su sa maskama, rukavicama, dezinficiraju se sve stvari, hrana se ostavlja pred vratima, koža na rukama je istrošena od učestalog pranja.... Nevidljiva smrt vreba sa svih strana. Apel je da su svi zatvoreni u svojim stanovima. Povećan je broj porodičnog nasilja. Psihička razdražljivost je sve veća. Trenutna utjeha koja nadomještava težinu izolacije, jer čovjek je društveno biće, jesu kontakti putem elektronskih naprava poput skajpa. LJudi se vide, razgovaraju, pozdrave se i opet, nakon tog kratkog olakšanja, kad se ekran ugasi, shvate da su ponovo u nekoj vrsti kaveza. Pisao sam o pustoši evropskih gradova; De Kirikovih praznih talijanskih ulica i trgova, o Mopasanovom pustom Parizu, o egzistencijalnom grču Bejkonovih otuđenih likova u zatvorenim prostorima… Dakle, o onome što aktuelnu stvarnost prožima s umjetničkim izrazima koji su na izvjestan način tu stvarnost predvidjeli, naslutili je. Nadrealizam nije fantazija nego istinski odraz realnog. Pre pandemije, region je živeo u stalnim trzavicama i konfrontaciji, Crna Gora i Srbija, Srbija i Hrvatska… a onda smo imali aplauz podrške iz Beograda za građane Zagreba posle zemljotresa. Da li ovakve situacije opominju društva? To je očito sudbina regiona. Ali stvari se kreću u smjeru sve bolje saradnje, naročito na polju kulture i umjetnosti, međusobna gostovanja teatara, održavanje koncerata, gostovanja pisaca... Aplauz Beograđana bio je lijep gest solidarnosti nastradalom Zagrebu. Mislite li da će se svet promeniti nakon pandemije? Mislim da će se posljedice osjetiti, odnosno odraziti, u svim vidovima života. Posebno opterećuje činjenica da je ova bolest kovid-19 u stvari nepoznanica. Najgore će biti ako se pandemiji ne bude naslutio kraj. Onda će ovakav način života postati oblik postupnog svjesnog umiranja. Zvuči možda pretjerano, ali kad se svi uobičajeni procesi zaustave, polako gubite smisao postojanja. Nigdje se ne smijete kretati, putovati, ništa se ne događa, aktivno ne učestvujete u životu. Ostaje kao alernativa ili možda spas, virtualni svijet tehnosfere. Je li čovjek spreman da ono što je smislio kao nadoknadu za život podnese kao novu životnu stvarnost? U svakom slučaju, nalazimo se pred velikom nepoznanicom. Šta se događa sa idejom o spomeniku Petru Prvom Petroviću? Jesenas sam u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti u Podgorici javno predstavio odnosno detaljno obrazložio formalno-estetske i simboličke elemente svog idejnog rješenja za spomenik Petru Prvom Petroviću NJegošu, Svetom Petru Čudotvorcu Cetinjskom. Neshvatljivo je da sve do danas Cetinje nema spomen-obilježje u formi umjetničkog djela, realizovanog u slavu tako velike i značajne ličnosti iz crnogorske istorije kakav je bio Petar Prvi. Idejno rješenje je jako lijepo primljeno i Akademija je kao institucija zvanično stala iza tog projekta. Bilo je planirano da se predstavi u Senatu prijestonice na Cetinju, ali zbog objektivnih problema epidemije kovida-19 sve se odgađa do daljnjega. Kada ste poslednji put bili u Beogradu? Bilo je to davne 1986. godine kad je izdavačka kuća Književne novine objavila moju veliku luksuznu monografiju. Inače, moju prvu samostalnu izložbu u Beogradu organizovao je NIN-ov likovni kritičar Đorđe Kadijević 1975. godine. Imali smo jako lijepu saradnju. Ovim putem ga srdačno pozdravljam.