Dv(ij)e varijante

Iz udžbenika za hrvatsku manjinu u Vojvodini, prošlog četvrtka, naveo sam tvrdnje po kojima se „najpravilnije govorilo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“, kad su uklanjani srbizmi kao „nepotrebne riječi stranog porijekla“. Upravo u knjigama iz Hrvatske i BiH, međutim, našao sam i suprotna mišljenja. „Na području između Bugara na istoku, Makedonaca na jugu i Slovenaca na zapadu žive narodi koji govore većim brojem dijalekata koji svi zajedno čine hrvatski ili srpski jezik. Na tom dijalekatskom području su u toku historijskog razvitka nastala dva tipa, dvije varijante... jedna u zapadnim krajevima, vezana za nastanak i razvitak hrvatske nacije, druga u istočnim krajevima, vezana za nastanak srpske nacije.“ (Jezični savjetnik s gramatikom, uredio dr Slavko Pavešić, Matica hrvatska, Zagreb 1971) „Nijedan ozbiljan lingvista u nas nije nikada... osporavao činjenicu da je srpskohrvatski, odnosno hrvatskosrpski jezik kao dijasistem – jedan jezik, iako ne i jedinstven, jer se on kao dijasistem ispoljava upravo u širokom jedinstvu raznolikosti.“ (Milan Šipka, Jezički savjetnik, Sarajevo 1975) „Neki ljudi misle da se hrvatskost neke riječi ocjenjuje samo tako da se ona uspoređuje s odgovarajućom riječi u srpskom književnom ili razgovornom jeziku. Onda... zaključuju ovako: aha, srpski ima istu takvu riječ, znači da smo je mi dobili iz srpskoga, nama Hrvatima ta je riječ nametnuta. Međutim, nije uvijek tako. To što u drugim jezicima ima istih riječi kao u hrvatskom jeziku ili riječi veoma sličnih – nije nikakav ’dokaz’ da bi te riječi u hrvatskome bile zapravo neki uljezi iz drugih, tuđih jezika.“ (Alemko Gluhak u knjizi Govorimo hrvatski, Naprijed, Zagreb 1997) „Govori, bre, srpski, da te ceo svet razume!“ – srpska je pošalica na svoj račun, ali: govori srpski da te razumiju Hrvati i Bošnjaci... to je činjenica, jezička stvarnost, jer ta tri naroda imaju jedan, isti, standardni jezik (sa neznatnim razlikama), zasnovan na narodnoj osnovi novoštokavskog dijalekta, koji je istorijski srpsko narječje.“ (Milorad Telebak, Govorimo srpski, drugo izdanje, Banjaluka 1998) Biće, dakle, da su srpski i hrvatski dve varijante istog jezika, a da ne postoji niti je ikada postojao „nezavisni jezik hrvatski“.