Moj rođak DŽordž Flojd

Idem. Idemo. Moram otići. Ipak je to moj rođak. Krv nije voda. Grad je prazan, nema prometa, nebo kalifornijski plavo. Skoro svi izlozi i sva vrata su prekrivena velikim drvenim pločama učvršćenim daskama. Na nekima svježi grafiti „Fuck12“. Dvanaest je sleng za policiju. I, zaista, nekoliko metara dalje, sve je puno 12. Provlačim se između policijskih automobila i policajaca, malo dalje su parkirana vozila Nacionalne garde, oko njih rezervisti, naoružani, sa pancirima, zbunjeni i ozbiljni. Prolazim bez problema, nije mi prvi put. Sve više ljudi oko mene, nose natpise, velike komade papira, neki ih upravo prave sjedeći na trotoaru. „Black Lives Matter“. Mladi ljudi znaju šta je važno. Na uglu Sanset bulevara i Vajn ulice je oko tristo ljudi. Nose maske. I ja imam maramu preko lica. Viču: „Hell no, we wont go!“ Neću ni ja da idem nigdje. Niko nas ni ne tjera. Za sada. Ponosan sam na Ameriku i njenu reakciju. Ponosan sam i na Los Anđeles. U gradu ima preko 30 organiziranih protesta zbog ubistva DŽordža Flojda, mog rođaka. Odkud rođak, kako rođak? Pa zar ti nisi crnac iz Hrvatske? Nije to. Evo, ovako…Moja majka, Milka Kovačević je svoju dezoksiribonukleinsku kiselinu, od koje je napravljena ona a i pola mene, donijela, zajedno sa svojim ženskim precima, iz istočne Afrike. Krenule su na sjever, negdje sa granice današnje Kenije i Tanzanije, kratko se zadržale na Kipru i malo u Grčkoj i onda se konačno taj DNK skrasio na Kordunu. Putovanje je trajalo oko 150.000 godina. Ženski preci DŽordžove majke su odlučili da ostanu. Kromosomi mog oca, Milorada - Milana Gajića su isto iz istočne Afrike, samo što su njegovi preci skoknuli nakratko do Kine, pa su se poslije vraćali preko Rusije i Poljske, da bi se na kraju u Bosni sklopili u mog tatu. To je sve trajalo oko 275.000 godina. Preci - muškarci DŽordža Flojda su odlučili da ostanu. Sve dok ih nisu na silu otimali, vezali lancima i dovozili u Ameriku kao roblje. To je trajalo 400 godina. Oficijelno. Ja sam došao svojevoljno. Kad sam odlazio, mama me pitala: „Kako ćete tamo, Crni Gorane?“ „Nekako hoćemo, ne brini.“ Znala je ona. „DŽordž Flojd, reci njegovo ime!“, skandiraju demonstranti. DŽordža su policajci ubijali skoro devet minuta. On je govorio da ne može da diše, molio za pomoć i bezuspješno dozivao mamu. To sam i ja radio i u mnogo bezazlenijim situacijama. I po tome se vidi da smo rodbina. Samo što bih ja, sa policijskim koljenom za vratom, vjerojatno umro ranije. „Not my president!“, (Nisi moj predsjednik!) ori se Sanset bulevarom. Čini se da ovi mladi ljudi znaju kako mijenjati stvari i jasno kažu da neće glasati za one koji podržavaju rasizam, nejednakost i nepravdu. Nećemo glasati za laž, korupciju i nepotizam. Nećemo glasati za one koji prizivaju rat. Nećemo kupovati proizvode kompanija koje ne posluju pravedno. Nećemo navijati za klubove koji se ne bore protiv mržnje i nasilja. Nećemo raditi sa ljudima koji nastupaju sa nedodirljivih pozicija moći i bogatstva… Pokraj mene je momak koji drži karton sa nalijepljenom slikom DŽordža Flojda. Poznajem ga iz grada. Spusti karton da odmori malo ruke. Ja mu pridržim sliku. Gledamo je. Kažem: „My cuz…“ („Moj rođo…“) On me gleda, pa gleda sliku. „Ne ličite…“ „Ne vidiš dobro. Isti smo. Isti…“