HDZ otvorenih usta

Trebala je to biti laka pobjeda za Andreja Plenkovića. Kad je raspisao izbore, u Hrvatskoj više nije bilo zaraženih. Koronavirus je nestao kao rukom odnesen. Pobjedili smo epidemiju. Bili smo moćni krotitelji zvijeri. Malih, istina, golim okom nevidljivih, ali ne manje opasnih zvijeri. Sitni podli mikroorganizmi odnijeli su stotine hiljada kineskih, španjolskih, britanskih, američkih i brazilskih života, ali mi smo ih u Lijepoj našoj zaustavili. Jer mi smo bolji od svih. Tragedija je izbjegnuta zahvaljujući mudrosti, odlučnosti i samoprijegornoj borbi najboljih muževa i žena iz Hrvatske demokratske zajednice. Bilo je to u svibnju. Dok je diljem planeta vladalo vjerovanje da je koronavirus izmišljen da se potajno uvede 5G mreža, mi smo u Hrvatskoj počeli oprezno sumnjati da je Bilu Gejtsu i tajanstvenim masonima zapravo jedino važno da HDZ ostane na vlasti. HDZ, koji je prije samo pola godine bio na izmaku snaga, uništen aferama jedva se vukao za Socijaldemokratskom partijom, u globalnoj epidemiji ponovno se podigao. Od jedne stvari od koje je propalo sve živo i neživo, turizam, ugostiteljstvo, poljoprivreda, trgovina, vlakovi, autobusi, prosvjeta, kultura, estrada, nogomet i promet nekretnina, HDZ je bio kao Asteriks kad popije čudotvorni napitak. No, pobjeda nad epidemijom, kako smo uskoro otkrili, bila je to samo privid. Koronavirus je još bio među nama, upravo kao što su nas ozbiljni liječnici upozoravali. Kako su dolazile vijesti o novim žarištima zaraze, u Đakovu, Požegi, Slavonskom Brodu, Zadru, pomalo nam je dolazilo do pameti da bolesti samo u narodnim pričama nestaju kao rukom odnesene. U isto vrijeme, očekivano, topila se i prednost Hrvatske demokratske zajednice nad konkurencijom. SDP ih je, čini mi se, u jednoj anketi čak i prestigao, a iz pozadine poletno je grabio, kao neka mlada, agresivna crna seoska džukela oštrih zuba, upravo osnovani Domovinski pokret Miroslava Škore. Budućnost Andreja Plenkovića odjednom je postala vrlo, vrlo nesigurna. Određena zebnja, da budem iskren, uvukla se i među nas koji ne glasamo za Andreja Plenkovića. Jer, ako HDZ ne sastavi vlast, tko će je sastaviti, pitali smo se nespokojno. Bilo je više opcija, ali redom su bile ili nemoguće ili, da oprostite, usrane. Opcija da SDP pobijedi i Davor Bernardić postane hrvatski premijer bila je, na primjer, i jedno i drugo. I nemoguća i usrana. Bernardić i SDP su u prethodne četiri godine bili sramotna opozicija, koja nije ustala ni protiv jedne hadezeovske svinjarije, koja je šutke podnosila i besprizornu pljačku u Agrokoru, i ministarska muljanja i ustaška divljanja. A nije da tako nešto nismo očekivali. Mnogi od nas bili su, da se blago izrazim, sumnjičavi prema Bernardiću kad su ga u studenom 2016. esdepeovci izabrali. Napisao sam tada: „Da sam član SDP-a, kao što srećom nisam, i da moram izabrati između Davora Bernardića i plemenite plijesni, ja bih, pod punom moralnom, materijalnom i kaznenom odgovornosti zaokružio plemenitu plijesan. Jabuke u šlafroku bile bi bolje od Davora Bernardića. Junetina s graškom, vadičep, sapun, pulover s V izrezom, dvanaest flomastera, kilogram smeđeg šećera, snažno do olujno jugo, veterinarska stanica u Đakovu, Festival dalmatinskih klapa u Omišu, zabrana prometa za kamione s prikolicom na dionici Oštrovica - Kikovica, drugi korijen iz 274, čak i palatalizacija, glasovna promjena gdje se suglasnici k, g, h ispred e mijenjaju u č, ž, š, mnogo bi uspješnije vodili SDP od Davora Bernardića.” Četiri godine kasnije dodao bih samo da bi i deterdžent za šarenu odjeću, tenor saksofon, umjerena naoblaka, vodostaj Drave u Terezinom Polju i peronospora bili poštenija opozicija Andreju Plenkoviću. Koliko god navijao za ljevicu, nisam mogao pretjerano žaliti da Bernardić i SDP nemaju osobite šanse osvojiti vlast, ni sami ni u koaliciji s nekim. Bili su toga, napokon, i oni sami svjesni, vodeći jednu mlaku, beskrvnu predizbornu kampanju. Nisu dijelili ministarske stolice ni prijetili da će ovoga ili onoga hadezeovskog razbojnika uskoro uhapsiti, znajući da ništa od toga neće biti u prilici činiti. Kukavno su se pritajili, očekujući svoje poznato sljedovanje zastupničkih mjesta i nastavak udobnog, bezbrižnog prduckanja u opoziciji, pretjerano se ne uzrujavajući da se na drugoj strani, na desnici, spušta sve gušći i gušći mrak. Miroslav Škoro, jednom omiljeni pjevač narodnih pjesama, bio je dosta sablažnjiv i kad se početkom godine natjecao za predsjednika države, a na ovim je izborima uspio nadmašiti samoga sebe. U Domovinskom pokretu okupio je nevjerojatno društvo bedaka, varalica i ustaša, beznadnih tipova koji su u prošlosti svašta pokušavali, pretrčavali i lijevo i desno i koje su mnoge stranke bez žaljenja rashodovale. Sve što je odavno ležalo zagoreno na dnu lonca, Miroslav Škoro je ostrugao da sastavi liste. U trideset godina hrvatske državne samostalnosti nije se pojavila gora partija. Ili, ako je koja možda bila gora, nije bila utjecajnija i veća od Domovinskog pokreta. Preneraženo smo gledali kako nekakvi odbojni tipovi najavljuju nasilno obračunavanje s političkim protivnicima ili se razbacuju nevjerojatnim ludostima da pobačaj valja zabraniti u svim slučajevima, pa i ako je žena silovana, jer su mnoga djeca začeta silovanjem stasala u sretne i ispunjene osobe. Usput, naravno, oni koji zagovaraju takvu moralnu isključivost, privatno baš i nisu čistunci, besprijekorne kršćanske biografije, odani muževi, posvećeni očevi, čuvari brata svojega, ali to je valjda normalno na takozvanoj populističkoj desnici. Nitko ne živi ono što propovijeda, rasipnici nas uče skromnosti, razvratnici čednosti, kukavice hrabrosti, pijanci pozivaju na trezvenost, a obiteljski nasilnici sa suzom u oku govore o svetosti naših kćeri, supruga i majki. Populistička desnica, naučili smo već, ne obazire se mnogo za istinu, ali nešto je ipak zapanjujuće, pa i komično što su pristalice Miroslava Škore spremne povjerovati. Doživljavaju ga beskompromisnim antikomunistom, žestokim Hrvatom, neustrašivim zaštitnikom nacionalnih interesa i autentičnim glasom malog čovjeka, iako on nije baš ništa od toga. U Jugoslaviji je bio omladinski funkcioner, pjevao na dočecima Štafete mladosti, a kad je zaratilo, šmugnuo je u Ameriku, gdje je oženio kćer bogatog srpskog ugostitelja, koja je u mladosti surađivala s uglednim četničkim časopisom. Naposljetku, branitelj malog čovjeka sve donedavno je uzimao dva eura za sat parkiranja kod bolnice. I nijedno od skandaloznih otkrića nije mu znatnije naudilo. Koliko su god razumni u predizbornoj kampanji upozoravali da on nije ni blizu osobi za koju se predstavlja, omiljenost osnivača i predsjednika Domovinskog pokreta nije opadala. Ili nam se tako barem činilo sve do nedjelje navečer. Tko god osvoji većinu mandata, vjerovali smo, morat će se dogovarati sa Miroslavom Škorom, podijeliti ministarska mjesta s bedacima, varalicama i ustašama koji trljaju prepone zamišljajući kako će progoniti svoje političke neprijatelje. Bilo je to, ne moram vjerojatno napominjati, dosta frustrirajuće. A onda se desilo nešto neobično. Kad je u devet navečer Državno izborno povjerenstvo objavilo prve rezultate, i iskusni politički analitičari su zinuli u nevjerici. Čeljust im je zvonko udarila u staklenu ploču stola u televizijskom studiju. HDZ je osvojio dovoljno mandata da se ne mora umiljavati populističkoj desnici. Sastavit će vladu bez Škorinog taloga. SDP je, na drugoj strani, tako propao da se nužno mora mijenjati, a teško bi se mogao promijeniti nagore. Naposljetku, u Sabor su se napokon i probili mladi ljevičari iz stranke Možemo!, prekaljeni u borbi sa zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem, neusporedivo ispravniji ljudi od devet desetina esdepeovaca. Sve u svemu, izbori su mogli i mnogo gore završiti. Nije, istina, bogzna kakvo veselje znati da ćemo trpjeti Andreja Plenkovića još četiri godine, ali što bi rekla jedna moja tetka: „Sinko, kako sam se nadala, dobro sam se udala.“