Arhiva

Goli život

Radmila Stanković | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 30. jul 2020 | 02:43
Tri godine je reditelj Aleksandar Mandić ubeđivao prijatelja Danila Kiša da zajedno snime seriju u kojoj bi slavni književnik bio vodič kroz sećanja dve posebne žene. I Kiš je to prihvatio u martu 1989. godine, kada su krenuli u Izrael gde su proveli nedelju dana snimajući te dve junakinje ovog dragocenog televizijskog dokumenta. Godinu dana kasnije, u martu 1990. godine, emitovana je na području tadašnje Jugoslavije televizijska serija Goli život, koja govori o mučnim sudbinama i stradanju za vreme i posle Drugog svetskog rata, dveju „naših“ Jevrejki, Eve Nahir Panić i Ženi Lebl. Sa njima je u Izraelu razgovarao, na njihovu molbu, književnik Danilo Kiš. Bilo je to nekoliko meseci pre njegove smrti 1989. godine, tako da slavni pisac nije video ništa od snimljenog materijala. Ovih dana, u beogradskim knjižarama se pojavila knjiga pod istoimenim nazivom Goli život, u izdanju beogradske kuće YES-PRO. NJen autor Aleksandar Mandić pretočio je svoju seriju u 140 stranica knjige. Između korica su smeštene četiri epizode koje traju 215 minuta, a emitovane su od 12. do 15. marta iz studija u Sarajevu. Bilo je to poslednje što su gledali svi u Jugoslaviji istovremeno, samo što su Hrvati imali još „nešto da provere“, pa su seriju emitovali nekoliko dana kasnije. Autora Aleksandra Mandića za ovu seriju vezuju posebne uspomene: „Pretposlednjeg dana snimanja kada smo bili ispred Zida plača, kao u najgoroj petparačkoj priči, tu, baš tu, Danila Kiša je zabolelo rame. Pojavila se senka smrti koju je poslednjih nekoliko godina nosio u plućima. Sutradan smo otputovali, mi do Beograda, a Danilo za Pariz. Sumnja je tamo potvrđena, bolest se vratila a nada potonula. Doktori preporučuju ponovno zračenje, Danilo odbija. Još malo voljenog Dubrovnika, još malo šetnje uz more i… gotovo. Oktobar. Kraj u Parizu i sahrana u Beogradu…“ Pred čitaocima je tekst serije kao moćna literarna i ljudska snaga koja zrači iz dijaloga Danila Kiša sa dvema ženama, junakinjama čije je potresno, ispovedno svedočanstvo dobilo i svoj trajni pisani oblik.