Arhiva

Od izbora tri putića

Aleksandar Popov | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 2. septembar 2020 | 14:31
Nakon nedeljnih izbora Crna Gora se nalazi pred dva moguća puta, odnosno raspleta političke krize koja je prethodila izborima. Prvi put bi predstavljao pre novi zaplet nego rasplet. Naime, da li će Milo Đukanović i DPS tek tako predati vlast nekadašnjoj opoziciji. Rizici za njih po takvom scenariju su ogromni. Odlazak sa vlasti nosi rizik da će sva politička dostignuća koja su postigli (suverenost Crne Gore, otvaranja evropske perspektive uz ulazak u NATO, kao i otklon od Rusije) biti ozbiljno dovedeni u pitanje. Gledano sa materijalne, a ne sa ideološke strane, tu je i gubljenje svih privilegija koje nosi vlast, do suočavanja sa mogućim sankcijama za korupcionaške radnje u kojima su, po navodima opozicije, učestvovali. Dritan Abazović je neposredno pred izbore spomenuo samo jednu zbog koje bi sadašnji šef države morao da ide u zatvor. A u rezervi ih verovatno ima još bar desetak. Odlazak sa vlasti bi polako ali sigurno vremenom urušio i sam DPS koji bi se teško snašao u ulozi opozicione partije. Sam Đukanović je nakon proglašenja zvaničnih rezultata izbora sa sebi svojstvenom hladnokrvnošću rekao da će poštovati narodnu volju i da se sve mora rešavati na demokratski način. Naredni dani i nedelje pokazaće da li će tako i biti, ili će Đukanović kao oprobani i uspešni hazarder pokušati da političkim inženjeringom manjinu pretvori u većinu. To je put pun rizika koji bi na već inače zapaljivu atmosferu dodao dodatni žar gde bi ulica na kojoj je kriza i kulminirala bila i završna pozornica raspleta krize. Drugi put(ić) iz naslova ovog teksta je da dosadašnja opozicija, oličena u tri predizborne koalicije, formira vladu i da počne period kohabitacije. Dan posle izbora tri opoziciona lidera - Krivokapić, Bečić i Abazović su postigli sporazum o budućoj koalicionoj vladi i principima na kojima će biti formirana i nakon toga funkcionisati. Tu stoje stvari koje deluju ohrabrujuće za sve građanski orijentisane ljude u Crnoj Gori. Tu je pre svega poštovanje svih međunarodno preuzetih obaveza (što bi trebalo da pretpostavlja i onu o pristupanju Crne Gore NATO-u), zadržavanje sadašnjeg evropskog kursa, kao i formiranje ekspertske vlade koja bi pripremila teren da se kroz dve godine održe novi izbori u potpuno demokratskom ambijentu. U ovom sporazumu se prepoznaje rukopis mladog Abazovića koji sa svojim pokretom URA, kao najmanjom opozicionom strankom, ima i najveći koalicioni (ucenjivački) potencijal. Sve to što je napisano zvuči sjajno i obećavajuće. Ali, imajući u vidu ogromne ideološke razlike između ove tri koalicije i njihovih članica, pitanje je koliko će potrajati ova idila i da li je neko iz ovog trojca na ovaj sporazum pristao sa figom u džepu. Kao najjača stranka opozicije Demokratski front će verovatno vremenom težiti da celu političku scenu upodobi svojoj suštinskoj prirodi nacionalističke, desno orijentisane stranke. A imaće potencijal i moćnog saveznika u SPC da postepeno minimizira i potisne svoja dva slabija partnera u vlasti. I da uz svesrdnu pomoć mitropolita Amfilohija, sada uz Đukanovića najmoćnijeg čoveka u Crnoj Gori, vrati ovu zemlju tamo gde je bila u vreme Miloševića. Da ona i Srbija ponovo budu dva oka u glavi, da se Crna Gora vrati u topli zagrljaj ruskog medveda, a Crnogorci da zaborave evropski put i NATO. Već je mnogo puta rečeno da se istorija ponavlja, samo se u novom izdanju pojavljuje kao farsa. To smo mi u Srbiji najbolje osetili preko svojih leđa. Tako će preko svojih leđa i građanski orijentisani birači u Crnoj Gori morati da shvate da je nemoguća formula „da ovi odu, ali da oni ne dođu”. Možda ovo liči samo na jedan od loših scenarija koji se ipak neće dogoditi. Ali već se mnogo puta pokazao kao tačan Marfijev zakon da ako postoje i najmanje šanse da stvari krenu po zlu, to će se sigurno i desiti. A u novoj konfiguraciji političkih snaga u Crnoj Gori takvih šansi ima i previše. Uz dva navedena puta postoji doduše i treći, a to je da zbog naknadnih nesporazuma unutar opozicionog bloka (jer će i tu mitropolitova reč biti presudna) nijedna od strana ne bude u stanju da oformi parlamentarnu većinu i da se zbog toga bude moralo ići na nove izbore. Verovatnoća za ovaj scenario je mala, ali ipak postoji.