Nebeska pesma jača od zemaljskog straha

Mitropolita Amfilohija upoznao sam krajem osamdesetih godina prethodnog vijeka, kada je već bio profesor Bogoslovskog fakulteta u Beogradu i poznati duhovnik. Bio je jedan od onih profesora koji su nama studentima nesebično otkrivali čudesni svijet teologije, tumačeći nam autentično ne samo učenje o Bogu već i sâm život po Bogu i sve ono od čega je on sačinjen. Svojom pojavom, izuzetno širokim obrazovanjem, nesvakidašnjom životnom energijom, nepokolebljivom i živom vjerom u Hrista Bogočovjeka, a ponajviše svojim bezgraničnim čovjekoljubljem – od prvih dana se, uz vladiku Atanasija, nekako prirodno „nametnuo“ kao moj (i svakako ne samo moj) učitelj i putovoditelj, onaj kome se bezuslovno i bez zadrške vjeruje i za kojim se – iako on to nikada od mene ili bilo koga drugog nije zatražio – ide s povjerenjem i ljubavlju, čak i najtežim stazama. Takav neprikosnoveni autoritet potonjeg cetinjskog arhipastira ponad svega je izvirao iz njegove duhovne i duševne širine, kojom je umio da prigrli i razumije svako ljudsko biće, bez obzira na prirodu njegovog posrnuća ili težinu njegovog pada. Kakvi god da smo bili, pred njim smo svi bili jednaki u njegovoj ljubavi i sverazumijevanju koje nam je pružao, dozvoljavajući nam svima podjednako da nesputano uzrastamo u svoj različitosti uz njegovu dobrotu i strpljenje. I ne samo godine studija već i čitav moj život od dvadesete godine do danas obilježilo je mitropolitovo prisustvo. Budući da sam svoj duhovni život vezao za vladiku Atanasija, a da su pak vladika Atanasije i mitropolit Amfilohije još od mladosti bili nerazdvojni duhovni prijatelji i istinska braća u Hristu, i sâm sam, po prirodi stvari, bio upućen i na Amfilohija. Između ostalog, vezivala nas je prirodna spona između Hercegovine i Crne Gore, Mitropolije crnogorske i Eparhije zahumsko-hercegovačke. Jedno je vodilo ka drugome, i tako je upravo mitropolit Amfilohije bio taj koji me je zamonašio pod ostroškom stijenom, uveo me u sveštenoslužiteljski čin, a nedugo potom i ustoličio na tronu episkopa hercegovačkih. No, kao svaki drugi ljudski odnos, i naš bi tu i tamo zaiskrio ponekom varnicom i razmimoilaženjima u stavovima. Međutim, punoća naše godinama uspostavljane duhovne zajednice bila je zasnovana na slobodi i uzajamnom uvažavanju, bez obzira na povremene razlike u mišljenjima koje taj odnos nisu mogle nikako razoriti. A takva vrsta odnosa bila je moguća stoga što mitropolit Amfilohije nikada nije uslovljavao druge ljude, niti ih je za sebe vezivao strogošću lažnih autoriteta ili bilo kakvom vrstom nametanja. Naprotiv, „vezivao“ nas je time što nam je davao slobodu da budemo onakvi kakvim nas je učio da budemo – nezavisne i samosvojne ličnosti. Tako smo uzrastajući polako shvatali da je jedino jedna kolosalna ličnost kakva je bio on i mogla istrajno i neodstupno da se bori ne samo za svakog od nas pojedinačno nego i za dobrobit cjelokupne svoje crkve i naroda, ne odustajući od te borbe ni po cijenu sopstvenog života. Stoga nije nimalo neobično što je, pored svega navedenog, mitropolit Amfilohije bio čuven i po svom velikom i blagorodnom srcu, u koji se mogla smjestiti ne samo cijela Crna Gora već i svako živo biće na planeti. U očima cetinjskog arhipastira nije bilo razlike među ljudima, bili oni bogati ili siromašni. Tako bi se, primjerice, svakom ubogom obraćao kao da je car i najvažnija ličnost na svijetu. Svakome bi tiho, ispod ruke, ponešto dao, i ono što je najbitnije – pružao im je pažnju i ljubav. I koliko god da je prema slabima bio snishodljiv i bolećiv do neke djetinje naivnosti, toliko je prema bahatima, moćnima i silnima bio uspravan i neustrašiv. Naš posljednji susret dogodio se ljetos. Mjesec dana prije susreta imali smo žestoku raspravu putem telefona. Kada smo se poslije toga sreli, mogao sam mu kao ocu, po ko zna koji put u životu, iskreno reći ono što mislim i izložiti svoje argumente u vezi s pitanjem o kojem smo raspravljali. Pažljivo me saslušavši prihvatio je moje argumente, rekavši mi da me nije najbolje razumio u telefonskom razgovoru i da je dobro što sam mu sve to predočio uživo. Bila je to još jedna izuzetna osobina, u mnoštvu drugih, po kojoj ćemo mitropolita zauvijek pamtiti – sposobnost da sasluša i, ako su na mjestu, prihvati tuđe argumente. Tom prilikom sam na njegovom licu i tijelu više nego ikada ranije primjećivao tragove godina, već dobrano otežalog umora i iscrpljenosti. Očigledno, nije bilo lako nositi teret više nego poluvjekovne borbe za živu Crkvu. U vremenima kroz koja je prošao bojeva je bilo mnogo, odmora gotovo nikako. Preturio je cetinjski mitropolit, od milja zvani Đedo, preko svoje glave i ateističku represiju i mukotrpno vaspostavljanje Crkve devedesetih godina prošlog vijeka. Borio se sa podjednakom predanošću i žarom i za stradalno Kosovo. I ono najvažnije, u ovom potonjem vremenu uložio je sve svoje duhovne i intelektualne snage za dostojanstveni opstanak Crkve u Crnoj Gori. Ovu posljednju borbu lično je predvodio. Vjerovao sam ali nisam znao da će ipak, uprkos starosti i tjelesnoj istrošenosti, i ovaj put uspjeti do kraja da dovede svoju bitku, i da nas neće napustiti dok i tu pobjedu ne bude izvojevao. I odista je bilo tako. Izvevši svoju Crkvu i narod u Crnoj Gori iz plamena smutnji i podjela u mirnu luku, mogao je konačno da odmori svoje umorno tijelo, da sklopi oči i okonča svoju ovozemaljsku priču srećnim krajem. Tako se spokojno zaputio ka nebeskim prostranstvima – u zagrljaj Tvorčev. Sa Hristom u srcu mitropolit je u času odlaska trijumfovao nad mnogim neprijateljima svojim, ujedno, po mom dubokom osjećanju, pokorivši i pobijedivši i posljednjeg neprijatelja, samu smrt. Ova potonja spoznaja blaži našu tugu i čini podnošljivim vrijeme nadanja koje nam je preostalo do zajedničnog susreta pred prestolom Svevišnjeg. Na kraju da spomenem i to da je mitropolit Amfilohije, krštenog imena Risto, svoj život proveo u opredijeljenosti da bude Hristov, to jest da bude čovjek. Taj svoj položaj je, po ugledu na Hrista, izdržao i svoj krst iznio do kraja. I slično Mojsiju, izvevši narod iz ropstva, nije se nastanio u Obećanu zemlju, nego je promijenio svijetom. A potom se sasvim spontano projavilo svenarodno poštovanje i zahvalnost, koji će se pamtiti kroz vremena. Tako smo na njegovoj sahrani mogli vidjeti djecu, odrasle ljude, žene i starce kako za njim jednako plaču kao za rodom najrođenijim. Prisustvovali smo nesvakidašnjem, biblijskom prizoru ljubavi i poštovanja. I nikakvo idolopoklonstvo, nikakav kult ličnosti nije bio posrijedi, već samo jednostavno, tiho poštovanje, koje se slilo u iskreni plač i jecaj. Bio je to neopisiv i veličanstven događaj, koji na takav način ne bio umio režirati ni najbolji režiser na svijetu. U doba zaraze, u doba apatije, kada niko nikuda ne želi da ide ako nema interesa – sabralo se hiljade ljudi da se oprosti od svog Đeda. Tako se na kraju njegovog zemaljskog puta projavilo vaskrsenje, koje se moglo vidjeti i osjetiti. I zato je naše nadgrobno ridanje i svaki zemaljski strah zamijenila nebeska pjesma – Aliluja!