Tišina - najglasniji odgovor na realnost koja nas okružuje

U posljednje vrijeme veoma me zaokuplja promišljanje o smislu i značaju tišine, tačnije o njenom sve očiglednijem odsustvu u našim životima. Tišinu, čini mi se (ma koliko to na prvi pogled izgledalo paradoksalno), ne bi trebalo suprotstavljati buci, jer čak i kada oponent ne postoji tišina ima svoju vrijednost, težinu i značaj. Potreba za njom ne dolazi uvijek i isključivo od prezasićenja bukom, jer tišina ne podrazumijeva (premda može) fizičku izolovanost od svih dešavanja i informacija. Mjesto tihovanja nije ,,tamo“ ili ,,onamo“, ono je u nama samima. Kao i svako čovjekovo stanje, tišina ima svoje dimenzije, svoju dubinu i širinu, jer tišina nije isto što i praznina u pogledu riječi, značenja i smisla. Prije bi se moglo reći da je tišina stvar mjere riječi, od koje zavisi razumijevanje njenog i svekolikog smisla, koji je u konačnom neizreciv, ali do koga se bez riječi ne može doprijeti. Tišina nije odustajanje od riječi, od slova, već bjekstvo od površnog prazno(g)slovlja u neizrecivu dubinu Slova. Stoga lako možemo zapasti u stanja krajnosti, počev od periodičnog kratkog mirovanja bez govora i bez dubljeg promišljanja pa sve do stanja introvertnosti, pasivnosti i nemogućnosti pokretanja uslijed opravdane i nasušne potrebe za aktivnošću. Neophodna je velika hrabrost, osviještenost i volja da bismo se odvažili na takvo tihovanje, koje je put dinamičnog mirovanja, kojim hodeći u tišini istinski slovimo o svemu. Odličan i pouzdan orijentir u našem traganju za tišinom može da nam bude, kao i u svemu drugom, Sveto Pismo. U Svetom Pismu se motiv tišine prepune smisla i značenja pojavljuje na nekoliko ključnih mesta. U prvoj knjizi Svetoga Pisma, u Knjizi Postanja, pisac u pjesničkom duhu pripovijeda kako Bog riječju stvara svijet. Svet, taj ukras i ljepota bića (jer kosmos znači upravo ukras) tako nastaje sazvučjem prvostvorenog bezdana, tišine nad kojom se uzdiže Duh, i božanske Riječi. Da bi Riječ koja nosi život zazvučala, neophodna je, dakle, tišina. Kada je prorok Ilija, savremenim jezikom kazano, kao disident boravio na gori Božijoj Horivu, Gospod mu se nije javio u znaku jakoga vjetra, niti zemljotresa, niti ognja, nego u glasu ,,tihom i tankom“, pred kojim prorok zaklanja lice svoje plaštom (1 Car 19). Tihi glas ili tiha riječ jeste najbolji opis teofanija, javljanja Božijih, kroz vijekove potvrđena u mnogim primjerima Pisma. Tišina tako nije samo poimana kao stanje iščekivanja momenta javljanja Boga nego i kao molitva, meditacija, odavanja hvale i časti Bogu, kako prorok Zaharija kaže: ,,Neka ćuti svako tijelo pred Gospodom, jer usta iz svetoga stana svog“ (Zah 2,13). Sveti Ignjatije Antiohijski, na drugoj strani, kaže kako su svi ključni događaji koji su vodili Hristovoj vaskrsnoj pobjedi nad smrću – Marijina djevstvenost, način njegovog rođenja i smrt – bili „tajne koje su u tišini Božijoj učinjene” (Ef. 19,1). Uopšte posmatrano, Stari zavjet, na primjer, daje samo određene naznake i aluzije na to da je Bog višeličnosno biće – Sveta Trojica. Sin Božiji, njegov Logos ili Riječ (!), bio je skriven u tišini u koju su samo nadahnuti pojedinci imali pristupa. Progovorio je otjelovljenjem, kroz svoju zemaljsku djelatnost, od rađanja, preko krštenja, propovijedanja, stradanja, vaskrsenja i sve do vaznesenja, nakon čega ponovo stupa u „tišinu“, koja će potrajati sve do drugog i slavnog dolaska njegovog, i to tišinu u kojoj i iz koje neprestano promišlja i ljubi svoja stvorenja. Na kraju, vjerovatno kao najupečatljivije ćutanje u Svetom Pismu izdvaja se ono s kojim se susrećemo u novozavjetnim opisima Hristovog stradanja. Prema jevanđelistima Marku (15, 3–5) i Luki (23, 9–10), Isus ćuti dok ga pred Pilatom i Irodom, koji mu postavljaju mnoga pitanja, prvosveštenici i književnici kleveću. U takvoj odluci se ne ogleda samo hrabrost Bogočovjeka nego i smislenost ćutanja pred klevetnicima, koji bi lažima obesmislili svaki pokušaj odbrane kroz govor osuđenika i s kojima nema smisla ulaziti u raspravu budući da se na njihove laži može odgovoriti dostojanstvenim ćutanjem, trpljenjem i smirenjem, te – u konačnici – djelima koja su snažnija i djelotvornija od mnogih riječi. Tako Sin Božiji, koji je Istina od proroka najavljivana i kasnije od apostola i hrišćana propovijedana, ćuti tokom lažnih osuda i sopstvenog stradanja ne otkrivajući Sebe u datom trenutku kao nosioca Istine. Istina, iako posjeduje neprikosnovenu vrijednost, uvijek potrebuje najbolji mogući trenutak (καιρος) za projavu i objavu, kako i piše u Pismu. Ona oslobađa, ona pobjeđuje svaku laž (αληθεια – ne laž), i ona smireno čeka svoje vrijeme, svoj trenutak. Zato je nekad potrebno odabrati ćutanje, i to ne kao bijeg i kukavičluk već kao najglasniji i najsmisleniji odgovor na svako pitanje. I odista, ne bi bilo zgoreg da češće i sami slijedimo Hristov primjer, u smislu opredjeljenja za tišinu kao vid najglasnijeg odgovora na realnost koja nas okružuje, bez obzira na to o kojem segmentu te realnosti je riječ. Zato mi se ovo promišljanje o smislu i važnosti tišine, po prirodi stvari, nameće kao najprikladniji način da okončam niz svojih kolumni u NIN-u. Budući, naime, da sam većinu onoga što sam imao da saopštim, podijelim i napišem, to i učinio u svojim prethodnim tekstovima, ne vidim nikakav smisao u ponavljanju već rečenog i napisanog. Stoga, da ne bih zapao u površno praznoslovlje, koje maločas pomenuh, koristim priliku da zahvalim uredništvu na ustupljenom prostoru i ukazanom povjerenju, a čitaocima na strpljenju i čitanju. Sasvim sam siguran da nije svako moje slovo bilo vrijedno vašeg truda i izdvojenog vremena, ali gajim makar malu nadu da ste u napisanom prepoznali iskrenost, otvorenost i dobru namjeru, koje su me – ne samo tokom nastanka pomenutih tekstova – uvijek i prije svega drugog vodile i usmjeravale, kako će, nadam se, biti i ubuduće.