Arhiva

Nije Srbija mrtva, ona se samo živa raspada

Dragan Jovićević | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 23. mart 2022 | 18:40
Nije Srbija mrtva, ona se samo živa raspada
Pre nego što će predsednik i zaista izaći iz frižidera, Petar Peca Popović je duhovito prokomentarisao kako bi upravo Aleksandar Vučić trebalo da Srbiju predstavlja ne Evrosongu, „pošto je to jedina obaveza koju nije samoinicijativno preuzeo na sebe u poslednjih deset godina“. Iako je to bila jedna od citiranijih izjava na društvenim mrežama, iz dana u dan tokom političke kampanje postajala je sve manje smešna. Pecu Popovića smo zatekli u Italiji, gde je boravio poslovno. Razgovor za NIN počinjemo upravo poređenjem dve zemlje – jedne u Evropi i druge van nje – obe pogođene istom ekonomskom krizom. I koliko je to Srbija jaka i uspešna, kako tvrdi predsednik, u odnosu na propali Zapad? „Bilo kakvo poređenje nema smisla“, kaže Peca Popović na početku razgovora za NIN. „Ovde me sačekao naslov: Panika u Italiji! Nema testenine na policama! Hleb 900 dinara, benzin 2,90 evra i tako dalje… Lažu kao njihov nalogodavac. Tamo nema italijanske testenine po beogradskim cenama, a lično bih voleo da ono što sam pojeo i popio u Portofinu košta isto kao i na Kopaoniku! Ne pričam o tamošnjem standardu, platama i kulturi već o činjenicama. Stanovao sam u blizini velike samousluge Essolungo i svedočim na dan 16. marta, u evrima: špageti 0,48 do 0,70 a barila 1,03, monini maslinovo ulje 2,99, šest flaša vode 1,5 evra, četiri koka-kole od 1,5 do 2,99, šest piva moreti 2,42, nutela kilo 5, pršuta kilo 17, mocarela kilo 6,35, rio mare tuna (6 po 120 g) 7 evra. Viski: Chivas 17, J&B 9,50, Johnnie Walker 9, a VAT69 8,80. Hleb je oko 3 evra. Kilo sveže tune na pijaci je 16 evra. Vino je neuporedivo jeftinije nego naše u Beogradu. Pica „margarita“ u napolitanskom restoranu Capuano je 7, u samousluzi 1,79. U mom komšiluku, oko kafea na Topčiderskoj zvezdi, ima više džipova nego u celom Milanu. Tamo se pretežno voze mali i električni automobili. Dizel je 2,10, a bezolovni benzin 2,09. Šta će se dešavati u budućnosti ne znam, ali svako poređenje je na našu štetu. Za to vreme, izabrana je predstavnica na Evrosongu. Konstrakta je izazvala poplavu reakcija, a one su pre svega izazvane činjenicom da Srbija šalje jedan koncept umesto narodnjačke pesme. Koliko je ta pesma jedno buđenje podsvesti da ovde nešto nije u redu – i sama peva o stanju anksioznosti? Samo takmičenje nisam pratio, ali sam više puta gledao impresivno stilizovano video-izdanje Triptih iz koga je uzeta pobednička pesma. Ništa zanimljivije nisam čuo decenijama. Kakav trijumf u zemlji Zadruge! U ciglo 12 minuta ponuđen je umetnički cunami koji obesmišljava svaki kičeraj ispirača mozgova. Konstrakta je konstruisala nespojivo načinivši kreativnu pometnju: umetnost i svakodnevni život, muziku i misli u reči koje teraju da se ozbiljno zamislimo. Ta pevačica izuzetnih muzičkih vrednosti i talentovana performerka podseća da prava umetnost i postoji da „trgne“ i otvori pitanje o količini nade za ovu zemlju. Šteta što nije plavuša, što nije kupila sise i dupe i što nije u vezi sa kontroverznim biznismenom. Gde bi joj tek onda bio kraj?! Koja je razlika između umetnika i političara?! Umetnik stvara novu vrednost ne uništavajući staru. Političar uništava sve staro da bi sebe predstavio kao novu vrednost. Iz pesme In Corpore Sano izabrao sam dve haiku poruke: „Geneks me podseća na Jugoslaviju, crkva me podseća na Srbiju“ i „Budućnost je starenje, starenje je budućnost.“ Ta pesma je povratila u medije položaj umetnika. To da neko nema zdravstvenu knjižicu ispade u jednom trenutku vest dana, a mnogi slobodnjaci su lišeni zdravstvenog osiguranja. Kako je moguće da se pred takvim stvarima žmuri? Da se pravimo kao da je sve u redu? Bez preterivanja, Konstrakta se pokazala kao najvažnije pop ime od raspada Jugoslavije i takva umetnica mora biti slušana! I zaštićena. Neverovatno kako je objedinila inteligenciju, obrazovanje s muzikalnošću, kreativnošću i sposobnošću da simbolično protumači zajedničku surovu stvarnost, sa kritikom odnosa društva prema fenomenima starenja, zdravstva i konzumerizma. Živeli bismo u srećnoj zemlji da se samo pred tim problemom koji navodite žmuri. Žmuri se od ujutru do uveče pred nedaćama sa kojima ova vlast nije kadra da se bavi. Zato smo u živom blatu. Da se ne žmuri, jasnije bismo videli koliko je naše zlatno doba trulo. Ono „zlatno doba“ u kome živimo najbolje je objasnio vođa započevši svoju najnoviju kampanju pobedničkim usklikom „U Srbiji neće biti gladi“! A ima je i biće je, ne samo među umetnicima. Položaj umetnika je sve nezavidniji, a kulture opet nema u predizbornoj kampanji. Kultura više nije ni ona poslednja rupa na svirali, iako smo dosad barem to tako formulisali. Kako smo došli do toga? Ovo je godina žena u kulturi. Milena Marković i Vesna Kapor u književnosti, Jelena Žugić u poeziji, Ana Konstrakta kao naša Lori Anderson, rade više od bilo kog muškarca. Ta gospođa je pesmom rekla više važnijih stvari o nama svima od većine kandidata u predizbornoj kampanji. Otvorila je i značajno pitanje o nezavidnom položaju kulture u zemlji koja se diči ovogodišnjom Kulturnom prestonicom Evrope. Govori i o starenju u umetnosti, a vidite epilog u dodeli nacionalnih penzija. Ponižavajuće je da nakon sedam godina nedodeljivanja, neko na predloge 34 reprezentativna udruženja u kulturi odluči da dodeli 22 penzije. Bar su mogli ravnopravno da tretiraju sva udruženja. Iako je vaša izjava o predsedniku na Evrosongu postala hit, zapravo, kad se malo bolje razmisli, postaje gorka istina. Da li bi vas iznenadilo da se i zaista kandiduje za Evrosong? Da li postoji nivo paradoksa koji uopšte više u ovoj zemlji može da nas demantuje kako nismo bili u pravu da nešto bizarnije od svega što smo videli dosad može da se desi? To sam izjavio ne znajući ko se i sa čim kandidovao za Evrosong. Prosto, znajući za predsednikovu spremnost da se samoinicijativno upusti u obaveze, pomislio sam da je to najbolje rešenje. Samo zamislite spektakl u Torinu: On izlazi iz frižidera koji na leđima iznosi Toma Mona, a iz rupa na sceni izmileli prateći SNS (Samo Naši Slavuji) vokalno-plesni kvartet „Narikače“: Tabaković, Kisić, Božić, Obradović. I onda predsednik skromno krene da repuje o svojim uspesima. A ruke u šapolju pere republička javna tužiteljka. Jedini problem vidim u činjenici što taj hit ne može da stane u tri minuta. Traje deceniju. Postoje teze da, paradoksalno, Vučić ovolikom sveprisutnošću žuri ka svom padu? Koji je to trenutak kad narodu dosadi „obožavani vođa“? Odavno živimo u prezasićenom rastvoru. Dok mi trpimo, on tera po svome. U tom paradoksu oslanja se na očiglednu nemoć međunarodne zajednice da mu ukaže na ozbiljnost naše izuzetne pozicije na svetskim listama koje se bave najvećim narko-plantažama, finansijskim mahinacijama, nepoštenim izborima, neslobodom medija, efektima kriznog štaba u borbi protiv korone, zagađenjem prirode i ljudi, gaženjem pravosuđa i čuvanjem pedofila: Crkva odlikuje jednog takvog a onda država uzvrati dekorisanjem gada u odori vladike… Plašim se da ima puno Srba koji se dive takvim „uspesima“. Kako vam uopšte izgleda Srbija pred izbore 3. aprila? Što reče Ninus Nestorović: Dugo smo dozvoljavali da nam drugi uništavaju Srbiju, a onda smo stvar predali u ruke patriota. Teritoriju Srbije je privatizovala interesna grupa „kompletnih idiota“, pa orgija, i ne bi da prestane. Zato su dileri droge nacionalni preduzetnici. „Navijači“ prerađivači ljudskog mesa. Policajci ih ne ometaju baveći se razračunavanjima između sebe. „Nestaju“ neprijatelji, snimci, dokumenti i prijave. Zloupotreba službenog položaja je „modus vivendi“. Poligraf vrhovni arbitar nevinosti. Organizovani kriminal ukras političkih partija. Sukob interesa modni detalj uspešnih karijera. Kupljene diplome znak lične vrednosti. Besomučno širenje mržnje i trovanje vazduha, zemlje i vode kao demonstracija nedodirljivosti. Uredno gaženje elementarnog ljudskog dostojanstva. Srbija izumire, a mladi beže po svetu. Krizni štab sahranio istinu o koroni. Poljoprivreda uništena, EPS doveden do kolapsa, privreda na respiratoru, a inflacija nekontrolisano raste. Afere se gomilaju i sklanjaju na bezbedna mesta. Politika jednog čoveka uspešno razjedinila i pravoslavce. Srbija „sigurna kuća“ belosvetskih protuva. Kakva je to država kad njen predsednik danas kukumavči a već sutra se sili dok članovi njegovog pratećeg hora više i ne znaju šta i koga da čereče a šta i koga da slave ako nisu promptno „dopunjeni“. Teši me saznanje da će od 4. aprila Srbija bar malo biti drugačija. Rekli ste jednom prilikom: „Akutna je potreba ove vlasti da se, gde god mogućnosti ima, unize stvaraoci ili ličnosti koji nisu `osvedočeno naši`, a uzdignu vlastite ništarije“. Zašto to rade tako uporno? Zašto se mora vređati i ponižavati svako ko je markiran kao protivnik? Nijednom horu nikad nisu odgovarali disonantni glasovi. Često mi na um padne Lazar Krstić, „srpski genije sa Jejla“ i jedno od prvih otkrića ove vlasti, čija je služba državi bila kratkog daha, nepunih 11 meseci. Bežeći glavom bez obzira, reče: „Ponekad se bojim života u Srbiji jer je on u dobroj meri izopačen. Idoli i ideali mladih u Srbiji danas su ljudi koji su većini pre 15 godina bili gnusni kao ličnosti. Socijalna hijerarhija je tako nameštena da su ti ljudi danas na vrhu piramide. Ti ljudi sa kriminalnim biografijama ili sa sumnjivim autoritetima ne treba da budu ideali našeg naroda, a posebno ne mladih ljudi.“ Upravo takvi su uspešno obesmislili stare ili izigrali novouspostavljene institucije kako bi u rukama svojih nekompetentnih ali „osvedočeno naših“ postale alatke za legitimnu torturu građana i dominaciju nad političkim protivnicima. Kao devedesetih, vlast podstiče nacionalizam i njime manipuliše? Koliko je to vidljivo u odnosu prema agresiji na Ukrajinu? Pripadam onim naivcima što su verovali da smo mi tu bolest potrošili devedesetih. Tužan sam kad vidim sa koliko strasti mladi ljudi umesto patriotizma gaje isključivost i nacionalizam. Nasledili su uživanje u tuđim mukama. Pa kad nismo dobacili do obećanih granica (Karlobag, Ogulin, Karlovac, Virovitica) radujemo se što danas u Evropi naša stara simpatija obavlja specijalne operacije po tuđoj državi. Ovih dana povodom rata u Ukrajini ponovo je aktuelizovano pitanje gde je mesto Srbije. Može li se sedeti na više stolica. Gde smo mi? Da li smo izgubili kompas? U celom svetu izlazi se na ulice u znak podrške ukrajinskom narodu, ali u Beogradu je bio protest podrške Rusiji... Srbija sve više liči na kuglicu u velikom fliperu. Nikad ne znaš gde će stati, ali je jasno da će neki koridori postati neprohodni… Poslednjih godina sedeli smo na hoklicama, stolicama, foteljama, kanabeima. Očigledno tako više neće moći. Protest protiv uništavanja Ukrajine je najmanje što kao narod moramo sebi i svetu pokazati. Znajući šta smo doživeli 1999, solidarnost sa ljudima čija se zemlja nemilosrdno gazi i gde se pati, elementarna je ljudska dužnost. Moje srce je uvek na strani napadnutih. Mnogi smatraju da je suština autoritarne vlasti pohlepa. Šta vi kažete? Ne postoji druga suština. Znate li za drugačiji model autoritarne vlasti? To je samo zbir biblijskih grehova: pohlepa, oholost, gnev, blud, zavist, proždrljivost… Lenjost?! Tu postoji paradoks. Već citirani Ninus je u pravu: Ako naš vođa nastavi ovako vredno da radi, ne samo da za mnoge od nas neće biti zime, nego neće biti ni proleća, ni leta, ni jeseni... Ponovo gledamo predstave u kojima se dovodi publika da aplaudira predsedniku u njegovim svakodnevnim obilascima Srbije, otvaranjima fabrika u toku predizborne kampanje. I kako vam se čini – da li aplaudiraju zato što ga vole ili zato što ga se plaše i od njega zavise? Ako jednog dana uopšte naš predsednik padne sa vlasti, sutradan će svi tvrditi da ga nikad nisu podržavali ni bili članovi SNS. Pripadnici smo takvog naroda. Naroda koji dolazi autobusima da uveliča svečanost otvaranja, a nikad ga nema da vidi epilog tih „istorijskih događaja“. Lično bih voleo da vidim spisak zatvorenih fabrika i broj otpuštenih radnika? Mogu li ovakvi režimi bez armije poltrona, klimoglavaca, bez pokoravanja... I kako su uspeli toliko da pokore ovaj narod po vertikali? Nije Srbija mrtva, ona se samo živa raspada zahvaljujući podršci potkupljivih koji režimu, odavno odmetnutom nadole, ka podzemlju, svesrdno pomažu kako bi ostao na vrhu! Prosto rečeno, potkupljivi smo. Pristajemo da nas godinama bezdušno džepari, a onda se radujemo sići za preživljavanje. Kako vidite paletu likova koji okružuju našeg predsednika. Koliko svi oni moraju biti beznačajni da bi on bio dovoljno značajan da može direktno da uđe u istoriju? Ne razumem vlasnike ozbiljnih profesionalnih biografija koji pristaju da budu na listama, znajući sudbinu svojih prethodnika. Kad izbori prođu, u Skupštinu, na ključna mesta dolaze isključivo klonovi bez biografija, morala i ugleda. Oni što najbolje imitiraju, što se isto ponašaju i govore kao njihov selektor. U prošlom razgovoru za NIN ljude iz vlasti ste nazvali oholim silnicima. Kako završavaju silnici? A kako države i narodi pod silnicima? Dokle oni mogu da prosperiraju? Otkako je jula 2012. godine stupio na dužnost takozvanog prvog potpredsednika Vlade Srbije, nekadašnji „radikalni patriota“ neumorno dopunjuje svoja neustavna ovlašćenja, pa je tako postao tutor opšte prakse, savezni selektor, državni nadzorni organ, ključar trezora i šef prekog suda u svakom javnom poslu. Upravo zato je svako dobio šta mu nedostaje: Šef radikala potvrdu SANU da je Srbin. Ministar privrede potvrdu suda da je doktor nauka. Ubica premijera potvrdu osuđenog ratnog zločinca da nije ubica. Šef najvećeg uzgajališta marihuane potvrdu predsednika Odbora za pravosuđe da je poljoprivrednik. Vođa naprednjaka potvrdu BIA da nije britanski špijun. Ministar spoljnih poslova potvrdu svog profesora - manijaka koga je postavio za ambasadora - da je najbolji student posle najboljeg studenta. Pojava zvana egzotično drvo potvrdu da ne zna ništa o bunga-bunga zabavama. Osvedočeno nesposobni ministar raznih zaduženja dokaz da je diskretnom avio-vezom 25 puta odlazio do tetke u Kanadu po pare. Ministru vojske su sva nepočinstva (diplome, zavere, prisluškivanja) oproštena usmenim svedočanstvom Vrhovnog arbitra. Jedino Srbi nemaju overenu kolektivnu potvrdu svoje dijagnoze – bezgranično ludilo i nerazumljivo podaništvo. Uostalom, profesor Rašković je to bolje rekao pre 30 godina. Vaša teza bila je i da je istina odlična građa za brojne laži. Rekli ste: „Nema istine koju laž očas posla neće obesmisliti“. U koju tačku smo danas stigli tom metodologijom? Odavno je utvrđeno ko je među nama najveći lažov. Kako se onda može nazvati zemlja kojom takva osoba vlada?! Laž je legalizovana, od Predsedništva, po ministarstvima i u parlamentu, po selima, opštinama i gradovima, pojedinačno i kolektivno, ali najviše preko elektronskih razglasnih stanica i papirnatih službenih biltena uz „specijalna i hitna obraćanja javnosti“ preko umreženih TV kanala sa nacionalnom pokrivenošću. Količina samohvalospeva, prljavštine, kletvi, uvreda i praznih obećanja prevazišla je najviša dostignuća koja su u toj oblasti ostvarili originalni geniji manipulacije. Javnost se neprestano bombarduje bizarnim idejama uz groteskne i karikaturalne osobe kao promotere. Istinu, s druge strane, valja tražiti u pljački penzionera, ponižavanju radnog naroda, nestajanju 1.600 sela i najvećem egzodusu mladih i obrazovanih u zajedničkom pamćenju. Međutim, pre ćemo pogledati smrti u oči, nego istini. Manje je se plašimo. Takođe, tom prilikom ste izjavili i da je „Beograd isturio belu zastavu“. Da li se zaista Beograd predao? Čini li vam se da se nešto promenilo? Kako je moguće da je nekada tako otvoren grad pristao na poniženje? Naša realnost sve više liči filmu o najcrnjoj zavereničkoj drami u kojoj se dovršava uništavanje jedne države, njenih resursa i nestajanje naroda u bezdanu besomučne pljačke, kriminala i totalnog moralnog sunovrata. To je svakodnevno sve vidljivije bez obzira na falsifikovanje stvarnosti radi amortizovanja nagomilanog nezadovoljstva. Poniženja koja je Beograd doživeo u poslednjoj deceniji, ne pamti njegova istorija. Od despota Stefana nismo imali ekipu tako ornu da napakosti Gradu. Sve praveći „svetsku metropolu“ po svom ukusu, ubili su ono po čemu se Beograd izdvajao: njegovu dušu, šarm i toleranciju. Srećom, najzad su se uspravili ljudi kojima je stalo do Grada i vrednosti koje su ga kroz vreme krasile. Verujem da su izbrojani dani tih šarlatana, zlostavljača i štetočina. Trebaće decenije da se njihove štete isprave. Dragan Jovićević