Vasiona Sarajevo

Ako je neko od rodnog grada stvorio vasionu, onda je to Miljenko Jergović. Već tri decenije njegovi likovi naseljavaju sećanja čitalaca, još od pojave zbirke priča Sarajevskog marlbora pa do nedavno objavljene Trojice za Kartal. Za pisca nema većeg ispunjenja nego kada vlastite književne junake prepozna u pričama drugih, u doživljajima stvarnih ljudi, kada fikcija prethodi onome što će se u realnosti tek dogoditi. U svetu imaginacije nema hronologije. Posledice znaju biti mlađe od uzroka. Proza Miljenka Jergovića duhovni je katastar Sarajeva. Mapiranje rodnog grada skoro trideset godina nakon opsade opisane u Sarajevskom marlboru jeste povratak na mesto nesreće, suočavanje sa večnim vraćanjem istog. Zašto čitamo Jergovića? Jer se pronalazimo u toj prozi u kojem god vremenu i prostoru se dešavala. Tu smo kod kuće. Prepoznajemo onu muku svakodnevice, poroznu granicu koja deli lice i naličje, radost i tugu, ljubav i mržnju, sreću i nesreću, dobitak i gubitak. Otkrivamo da i neki drugi ljudi žive naše egzistencije, da nas ima u tom svetu, da se kroz druge suočavamo sa vlastitom dušom. Priznajemo sebi sve ono što je bio naš najdublji stid, što nismo mogli u sebi, sebi da priznamo. U času spoznaje, predosećanja i slutnje javljaju se kao neoborive činjenice. I tada shvatamo da nije slučajno još negde na početku upisan u memoriju kakav neizgled nevažan detalj - miris, zvuk, glas, tren kada sunce naglo zađe za oblak - lajtmotiv koji ćemo pamtili godinama, ne shvatajući zašto to činimo, da bi odgovor došao u momentu prosvetljenja kakvim tragičnim događajem. Od paganskih natruha sastoji se tajna svakog života, od teskoba i predosećanja u mitskom periodu detinjstva. Tu se talože strahovi, prva saznanja o neminovnom kraju. U priči Kino, kojom se otvara zbirka Trojica za Kartal, dečak kradom od pogleda majke, opsesivno pipa limfne čvorove na vratu, sav u strepnji da se nisu uvećali. To su prva mapiranja sveta budućeg pisca. Neizgovorivo je ono najdublje u čoveku što ga pokreće i vodi. To sluti i Jergovićev junak Dragoman, prevodilac Unprofora u vreme opsade Sarajeva dok svakoga dana putuje u vojnom transporteru od kuće do glavnog štaba i natrag. U taktovima teškog i moćnog dizel motora transportera, Dragoman će u jednom momentu prepoznati brujanje motora brodice nekog Mije, kojom se davno, kao mladić, vozio nakon što je preplivao razdaljinu od Drvenika do Sućurja na Hvaru. Čitava egzistencija odjednom se sužava na taj trenutak, kao da je to šifra kojom se otvara sef vlastite duše. Ali neizgovorivo ostaje neizgovoreno, tek enigmatski zapis, kao što je i rečenica „Trojica za Kartal“, koju ponavlja Dragomanova žena nakon njegovog nestanka. U jednom tekstu o Sarajevu, Jergović kaže: „Opsada grada bit će vrlo temeljito ispraćena i proučavana kao društveni, politički i kulturni događaj, kao veliko svjetsko prizorište kolektivnog stradanja, kojemu su prema općem doživljaju stvari, bili podvrgnuti bosanski muslimani, dok se onom mnogo većom i temeljnijom pričom, osobnim i intimnim proživljavanjem opsade, i transformacijom kakvu je svaki čovjek za sebe u opsadi doživio, nije bavio nitko. Šteta, jer svaka od tih 527.049 pojedinačnih priča, koliko nas je prema popisu stanovništva iz 1991. bilo u Sarajevu i u sarajevskim prigradskim općinama, istinitija je od one povijesne i kolektivne.“ Nešto od te svake pojedinačne priče sadržane u apstraktnom broju 527.049, koji je samo u jednom jedinom trenutku davao pravo stanje koliko ljudi živi u Sarajevu, nalazi se u knjizi Trojica za Kartal. Raste i širi se prostranstvo grada. Tako malo prostora zauzima moguće i verovatno. A kakav beskraj se širi u nemogućem i neverovatnom. U neizgovorenom. Pred besmislom rata pojedinac je nemoćan. „Samo da riječima opkorači vrijeme, i da vrijeme što prije prođe“, kaže Jergović. „Odmah da prođe hiljadu godina, i da ih više ne bude, sve da se zaboravi, da na ovom mjestu ne bude više ni grada, nego bistra planinska rječica, arheolozi koji naokolo s malenim motičicama otkopavaju, a zatim peruškama skidaju prašinu s davne civilizacije...“