Vučić više neće moći da lavira

Ako je Nemačka nezvanični politički centar Evropske unije, tamošnji kancelar iz redova Socijaldemokratske partije Nemačke Olaf Šolc je među važnijim, ako ne i najvažniji državnik u Evropi. To što se predsednik Srbije i SNS Aleksandar Vučić sastao s njim prošle srede u Berlinu naročito je važan trenutak u inače gustom Vučićevom rasporedu – gustom ne zbog same ruske invazije na Ukrajinu, nego zato što se po svoj prilici bliži trenutak u kojem će zvanični Beograd morati da donese možda i najvažniju stratešku odluku od 2000. godine. Ne sedi li i dalje na dve stolice, nego na kojoj stolici sedi, onoj bliže Moskvi ili onoj bliže Briselu, a posledično i Vašingtonu. Tamo gde je Vučić sastanak očekivano video kao teške pregovore o sudbini Srbije, čini se sve vreme pripremajući teren za uvođenje sankcija Rusiji i definitivni zaokret ka Zapadu, Šolc je video još jednu priliku da u javnosti podrži evropski put Srbije. Sve je jasno, a i dalje visi u vazduhu, inače bi poruke dvojice državnika posle sastanka više ličile jedna na drugu. „Međusobne posjete su upravo u ovo vrijeme neophodne i za svaku su pohvalu, jer nam govore da je svima stalo do mira i stabilnosti, kako u EU, tako i šire, jer samo u miru je moguće graditi sigurnu budućnost. Netko je jednom rekao: ‘Bolje je tisuću dana pregovaranja nego jedan dan rata.’ Time sam uvjeren da će i ove međusobne posjete i razgovori uveliko doprinijeti miru i stabilnosti na Zapadnom Balkanu i u EU“, kaže za NIN povodom sastanka Josip Juratović, član SPD, poslanik u Bundestagu i predsednik Odbora za Zapadni Balkan u nemačkom parlamentu. Da li će Srbija uskoro morati da se opredeli na kojoj stolici sedi? Mislili smo da su ratovi poput ovog u Ukrajini ostali u prošlom stoljeću i da smo ekonomskim procesima, globalizacijom i povećanjem međudržavne ovisnosti takvim strahotama stali na put. To se nije desilo. U EU je vladalo uvjerenje da se na Zapadni Balkan mora paziti da se ne bi razvili ruski i kineski interesi, iako mislim da su oni ovdje u najboljem slučaju partikularni. U Pekingu i Moskvi ne sjede glupi ljudi, oni znaju da će regija biti dio EU i da ne može biti njihova sfera utjecaja. Međutim, i zemlje regije sada moraju odabrati stranu. Beograd će se morati opredijeliti želi li dalje partnerstvo s nama, a podsjetiću da sedamdesetak odsto investicija u Srbiji dolazi iz EU, ili s nekim drugim. Iako će srpske sankcije imati mali uticaj na rusku privredu? Te sankcije nisu pravljene da pogode ruski narod, nego Vladimira Putina, jer rat u Ukrajini nije rat građana Rusije, nego Putinovog režima. Sankcije koje bi uvele zemlje Zapadnog Balkana bile bi znak solidarnosti s demokratskim dijelom svijeta, znak da se Srbija može osloniti na nas, ali i mi na Srbiju. A demokratske zemlje nikad nisu ratovale jedna s drugom. Uvijek se sjedalo za pregovarački sto, iznosili su se argumenti i dolazilo se do kompromisa kojim nijedna strana ne bi bila potpuno zadovoljna, ali s kojim svi mogu ravnopravno i u miru živjeti. U Srbiji se uvođenje sankcija Rusiji ponegde vidi kao šansa za brže pristupanje EU, čak i stavljanje rešenja kosovskog pitanja ad akta? Ne želim da NJemačka bude policajac koji će s palicom u rukama govoriti šta treba da se radi, a šta ne. To ne znači da nemamo očekivanja od Beograda i Prištine, jer od obostrane spremnosti na suradnju i normalizaciju odnosa zavisi i evropski put dviju država. Ali, šta očekujemo od Kosova i Srbije očekujemo i od drugih zemalja kandidatkinja, a to je poštivanje demokratskih, solidarnih vrijednosti i osnovnih ljudskih prava, a ne samo ekonomskih interesa, koliko god legitimni bili. Funkcioniranje demokratskih institucija u zemljama Zapadnog Balkana ne može biti preče NJemačkoj nego samim tim zemljama. Na to će se staviti veći fokus i suradnja će biti intenzivnija. Moram reći da sam bio razočaran kada sam na samitu EU - Zapadni Balkan u LJubljani vidio da se Zapadni Balkan nagrađuje s devet milijardi evra bez uvjeta jačanja demokratskih procesa, jer se tako nagrađuju autokratski sustavi koji su prisutni manje-više u cijeloj regiji. Pojavljuju se i unutar same EU, što pokazuju trend „orbanizacije“, snaga AFD-a u NJemačkoj i nedavni predsjednički izbori u Francuskoj. Zato je i programsko načelo njemačke vlade koje sam pomenuo kao koalicijski dogovor veoma važno. NJemačka ne može biti uspješna bez uspješne i jedinstvene EU, a u tom kontekstu očekujemo isto od zemalja u regiji, pa i od Srbije. Bivša nemačka kancelarka Angela Merkel je tokom poslednje zvanične posete Beogradu o Aleksandru Vučiću govorila pohvalno, uprkos izveštajima EK koji već dugo registruju sve lošiju situaciju u Srbiji. Zašto Evropi, pa i Nemačkoj, sada odgovara demokratija ako joj je dugo odgovarala stabilokratija? Mogu govoriti u osobno ime. Gospođa Merkel je postala kancelarka 2005, kada sam ja postao poslanik u Bundestagu. Mislim da je njen politički stil dugoročno bio štetan, jer je insistirao na stabilnosti nauštrb demokracije. Rat u Ukrajini, za koji još ne znamo da li će se preliti na druge države, promijenio je i kristalizirao situaciju: takvim užasima se možemo suprotstaviti samo kao skup demokratskih država. Od toga zavisi i bezbjednost Evrope, pa i Zapadnog Balkana. Poremećaji u snabdijevanju hranom i energentima su izvjesni, predstoje nam i ekonomski, dakle i društveni izazovi. U odnosu na osam milijardi ljudi na svijetu, Evropljana nema ni milijardu i ključno je da nastupamo zajedno. Inače sam poznat kao federalista koji zastupa Sjedinjene države Evrope s jedinstvenom vladom, unutrašnjom i spoljnom politikom. Da li je politika EU prema Srbiji bila jedinstvena u smeru podsticanja demokratizacije? Evroparlamentarci koji su posredovali u pregovorima vlasti i opozicije bili su relativno zadovoljni poboljšanjem izbornih uslova, a izbori su opet bili neregularni. Uz to, početkom marta se nezvanično čulo da EP neće pritiskati Srbiju na uvođenje sankcija Rusiji još neko vreme – ispostavilo se, do izbora… Protiv sam pritisaka i protiv sam poruka da se na nečemu neće insistirati prije izbora, jer je to miješanje u izborni proces. EU ima 27 članica, a osobno zemlje kandidatkinje već smatram dijelom evropske porodice. Istina je da u toj porodici koja dijeli demokratske vrijednosti nisu svi na istim pozicijama. Recimo, pitanje plina u NJemačkoj nije samo pitanje grijanja, nego i kemijske industrije koja plin koristi kao sirovinu. Ne želim zvučati prepotentno, ali i brojke pokazuju da je NJemačka industrijska lokomotiva Evrope. Kome bi pogodovalo da njena privreda krahira? Evropi sigurno ne. Pred svima su teške odluke i moramo ih uskladiti. To ne znači diktat, nego partnerstvo i dijalog, a njihova snaga kao političkih oruđa se zanemaruje. Treba vidjeti ko je u kakvoj situaciji, napraviti ustupak gdje mora i dogovoriti se. EU neće ucjenjivati ni Srbiju ni druge zemlje Zapadnog Balkana, ali ni nas se neće moći ucjenjivati Kinom ili Rusijom. To se možda ranije strateški toleriralo, ali mislim da je to vrijeme prošlo. Jednom ste rekli da postoji više Srbija, jedna za unutrašnju i više njih za spoljašnju upotrebu, ali to se može reći i za EU. Autokrata Orban se u Srbiji neretko predstavlja kao najveći prijatelj našeg evropskog puta. Bivši predsednik EK Žan-Klod Junker je čak zagovarao „EU u više brzina“. Da li EU treba da konkretizuje politiku prema zemljama kandidatkinjama na Zapadnom Balkanu? Moje sedamnaestogodišnje iskustvo bavljenja ovom regijom govori da zemlje koje su na putu ka EU često mole boga da taj svoj put nikada ne završe. S druge strane, EU mora povećati svoju vjerodostojnost ka unutra, ali i ka spolja. Nažalost se slažem da je slabija no ranije. Mi ne možemo devetnaest godina govoriti o nečijoj evropskoj perspektivi, ona ne može trajati decenijama, ona mora imati svoj prirodni zaključak. Protivnik sam davanja datuma ili blokovskog pristupanja EU, ali strategija mora biti jasnija. Junker je zagovarao „dvije brzine“, Francuzi su inicirali koncept klasterizacije gdje se može pričati o ekonomiji, a o svemu ostalom kad se stigne u EU. To je pogrešno, jer ide naruku nedovoljno demokratskim sustavima. No, kakva god EU da bude sutra, svaka nova članica će morati ispuniti tih 35 poglavlja i moraće dobiti odobrenje tih 27 postojećih članica. Osobno sam za reformu odlučivanja u EU, jer smatram da je jednoglasnost kao preduvjet usvajanja odluka katastrofalna. To vidimo na primjeru Sjeverne Makedonije, koja je među prvima u regiji krenula evropskim putem, da bi je stopirale prvo Grčka, a sada i Bugarska. To nije ni solidarno ni demokratski, jer ne govorimo o pristupanju neke države, nego uopšte o pružanju šanse da nastavi put reformi i članstva. Da li će EU biti najveći gubitnik rata u Ukrajini, posle same Ukrajine? Teško je reći, ali nam izvjesno predstoje veliki problemi. Sigurno je da u ratu svi gube, a u ovom najviše Rusi i Ukrajinci. Gde u toj računici stoji Zapadni Balkan? Ja sam kao poslanik reprezentant 42.353 ljudi koji će mi s pravom reći: želimo da pomognemo Srbiji, kao i dosad, ali i mi smo u krizi, zašto bismo pomagali nekoga ko pomaže Putinov režim i ne solidarizira se s nama? To je pitanje povjerenja. Vučić je do sada lavirao. Imao je jednu priču u Briselu, drugu u Moskvi, treću u Beogradu, četvrtu u nekom srpskom selu, nama je to poznato godinama, ali to više neće moći funkcionirati. Ne samo spram EU, nego i spram Putina. S druge strane, svima nam je jasno da Srbija mora produžiti ugovor o uvozu ruskog plina koji se završava u maju, ako Putin to bude želio, i niko Srbiji neće praviti problem oko toga, jer niko ne želi da Srbija iz cijele priče izađe slabija i ugroženija. Uostalom, Srbija će jednog dana ući u EU i mi želimo da to učini jača i sigurnija nego što je trenutno. To je i naš interes. Ali naš je interes i da se na partnere možemo osloniti. Ja moram svom biračkom tijelu reći: NJemačka plaća fond u Briselu koji se po potrebi preko drugih fondova i projekata raspoređuje slabijima i mi ćemo to nastaviti da radimo, ali će korisnici tog fonda biti na istoj liniji s nama. Ni Srbija ne bi drugačije postupila na mjestu NJemačke. Da li nemački kancelar Olaf Šolc uopšte ima želju da postane glavni evropski pregovarač, što je gospođa Merkel dugo bila, s obzirom na iskazanu spremnost da Evropa uvede embargo na uvoz nafte iz Rusije? Prije 24. februara, svijet je izgledao drugačije. Vojne vježbe i manevri NATO-a i Rusije bili su samo to – vojne vježbe, koje danas tumačimo kao uvod u rat. Od 24. februara, svijet nije isti i odluke treba sagledati u kontekstu u kojem su donijete. NJemačka ima jednu crnu rupu u prošlosti od koje se svi u NJemačkoj srame, a i po regiji ima aktera koji bi se trebali sramiti, što nažalost nije slučaj. Utoliko je odgovornost NJemačke veća, i prema Ukrajincima, ali i prema Rusima, koje ja smatram evropskim narodom. Naša želja je mirno rješenje, još od aneksije Krima 2014. godine zagovaramo tzv. normandijski sporazum i približavanje kroz dijalog. Osobno pozdravljam odluku njemačke vlade da se ne želi eksponirati u ovoj situaciji, već da traži rješenja kroz dogovor sa članicama EU, ali i NATO-a. Sankcije Rusiji će pogoditi i njemačke građane i privredu, nećemo imati poseban, povlašćeni put. Svaka Šolcova rečenica je promišljena, svaki potez odmjeren. On prije svega štiti sopstveni narod, ali odlukama nastoji da štiti i druge. Cilj je trenutno spriječiti mogućnost trećeg svjetskog rata, u takvoj smo situaciji. Kada je rat počeo, nemačka javnost je od Šolca zahtevala proaktivniji stav. Kad je Nemačka povećala finansijska izdvajanja za odbranu, usledilo je odobravanje, ali je potonja vojna pomoć Ukrajini dočekana na nož. Politički odgovorne osobe se ne smeju voditi masovnim emocionalnim impulsima, jer se štimung lako promijeni. Dijelom mi i mediji idu na živce, jer bi najradije slikali gdje se koji tenk približio kojoj granici, ali to je vaš posao i to je u redu. Sad se odjednom pojavilo i mnogo generala koji po novinama znaju kako se ratuje. Odgovorni političari se ne smiju prilagođavati populističkoj klimi, već moraju znati koji je zajednički cilj, a to je slabljenje Putinovog režima i planiranje za dan poslije, jer nitko ne želi da Rusija dospije na milost i nemilost Kine. Putinov režim šteti i Ukrajini i ruskom narodu, a iz iskustva balkanskih ratova znamo da će svi protivnici rata, a u Rusiji ih je mnogo, pod utjecajem propagande teško doći do izražaja. Mnogi su u Srbiji strahovali od postavljanja Analene Berbok na mesto nemačke šefice diplomatije s obzirom na tvrđe geopolitičke stavove Zelenih i Liberala. Pa opet, njena martovska poseta Beogradu bila je pomirljivija od očekivanog, srpska osuda invazije na Ukrajinu u UN je pozdravljena kao dobar korak. Da li je to nastavak pristajanja na ovdašnju stabilokratiju po cenu uvođenja sankcija Rusiji, koje sve više izgledaju kao zamena za rešenje kosovskog pitanja? Gospođa Berbok je rekla šta je iz perspektive EU dobro, a šta ne. Pitanje sankcija nije zamjena za rješenje kosovskog pitanja. Mislim da EU nije bila korektna ni prema Kosovu, jer se još nije desila liberalizacija viznog režima. Ipak, sve što se očekuje od Srbije očekuje se i od Kosova. Uvjeren sam da će se Beograd i Priština lako i brzo dogovoriti čim u njima bude demokratski sustav. Rješenje će u suprotnom biti neizvjesno. Ipak, najvažnija poruka je, i jednima i drugima: ako se nešto dogovorimo i potpišemo, ko god bio na vlasti, to se mora poštivati. Ne može se sa svakom promjenom vlasti ulaziti u nove pregovaračke procese. Jedan od stožera njemačke, pa i evropske politike su kontinuitet i predvidljivost. Toga ovdje fali, a to je suština nacionalnih interesa. Ne može ih se mijenjati na četiri godine, jer dospijemo u situaciju da se nešto potpiše, u Briselu ili negdje drugdje, a potpisnici odu u svoje države i zasebno interpretiraju sporazum i nalaze opravdanja zašto je nešto nemoguće sprovesti. Glavni problem je da se ide u pregovore bez ponude. Niko nikome ništa ne nudi, svi traže nešto za sebe, pa kad to ne dobiju, traže pomoć od međunarodne zajednice. Bude mi žao gospodina Miroslava Lajčaka, evropskog posrednika za Kosovo, jer bi svako kome se povjeri ta funkcija bio izgubljen. Sa Šolcom će se u Berlinu sastati i kosovski premijer Aljbin Kurti, šta mislite da će biti tema razgovora? Dalja demokratizacija Kosova koja je neophodna, o čemu često razgovaram s gospodinom Kurtijem. Kada dođem ovdje, zvaničnici mi kažu da je Kosovo najveći problem, a kad odem u Prištinu kažu isto za Srbiju. A kad biste pitali bilo kog prolaznika u Beogradu i Prištini šta očekuje od političara, rekli bi: stan, platu, zdravstveni sustav, dostupno obrazovanje, bolju infrastrukturu. Kosovo i Srbija se kao međusobni problemi promiču kada se moraju dobiti izbori, a nema se rješenja za elementarne potrebe građana. Jednom ste rekli da su Milorad Dodik i Dragan Čović tegovi oko vrata vlastima u Beogradu i Zagrebu. Da li će ti tegovi u novim okolnostima biti sve teži? Osobno mislim da je Dodik izgubio kompas i da je i Vučić toga svjestan. Mislim da će najkasnije na sljedećim izborima postati prošlost. Čović je isti profil političara, njegov odnos sa Zoranom Milanovićem je specifičan, a ne treba zaboraviti ni Bakira Izetbegovića. Ako iz tog trojca padne jedan, popadaće svi. Situacija u BiH ne može se primiriti sotonizacijom jedne strane, jer se sva tri tamošnja nacionalna lidera ponašaju kao pastiri koji ovce u svojim torovima plaše od vukova, a onda ih sami zakolju. Mislim da izborni zakon treba mijenjati. Mi ćemo u NJemačkoj sad proći kroz parlamentarnu proceduru o mišljenju u situaciji u BiH, jer znamo da se država mora demokratizirati i da se međunarodne sudske odluke po pitanju ravnopravnosti građana moraju sprovesti. Svojevremeno ste govorili o neophodnosti revizije Dejtona, na šta ste mislili? Na reviziju uloge entiteta koji su se počeli ponašati kao države u državi, naročito Republika Srpska, što nije dobro ni za koga. U međuvremenu sam promijenio mišljenje, jer u Dejtonskom sporazumu nema niti jednog slova koje sprječava političare da rade u interesu svih građana, u skladu sa zdravim razumom. Tamo su sve političke strukture s nacionalnim predznakom – SDA, HDZ, SNSD – zapravo organizirani politički kriminal koji opstaje na strahu. Svjestan sam i da su promjene potencijalno opasne. Moja generacija je u BiH živjela u zajedništvu, a rat je doveo do toga da niko nikome ni o čemu ne vjeruje, iako su kriminalci sve to vrijeme uspješno sarađivali. Tako je i danas. Zato tamo nijedan političar ne želi u EU i za sve probleme optužuju druge. A BiH je po Dejtonskom sporazumu zemlja tri konstitutivna naroda, drugih nacionalnih grupa i građana, dakle neopredjeljenih. Stefan Slavković